Sve je očitije da se NATO nalazi u dubokoj krizi povjerenja, političke kohezije i zajedničke strateške orijentacije - navodi Davor Dijanović, novinar, geopolitički analitičar i publicist (njegova je nova knjiga "Hrvatska - država koja se samoukida"), te u nastavku svog komentara za Magazin piše:

- Rat protiv Irana tu je krizu samo učinio vidljivijom i otvorenijom nego prije, jer je pokazao koliko su odnosi Sjedinjenih Američkih Država i europskih saveznika opterećeni različitim interesima, različitim pogledima na međunarodne krize i sve slabijom spremnošću na istinski usklađeno djelovanje. Transatlantski odnosi ulaze u novu, osjetljiviju i neizvjesniju, fazu. I Europa i Sjedinjene Američke Države u toj promjeni imaju mnogo za izgubiti.

Mostobran

Bit problema nije samo u jednoj američkoj odluci ni u jednoj konkretnoj krizi (nakon najave uzimanja Grenlanda i sada napada na Iran pitanje je vremena kad će Savez doći u nova iskušenja pod nepredvidivljim Donaldom Trumpom), nego u tome što više nema nekadašnje sigurnosti da Zapad na velike izazove odgovara kao jedinstvena (geo)politička i sigurnosna cjelina. Kada najjača članica Saveza djeluje pretežno iz vlastite logike moći, a europski saveznici pritom ostaju zatečeni, rezervirani ili podijeljeni, tada slabi sama unutarnja osnova savezništva. NATO je vojna organizacija, ali podrazumijeva i usklađene zajedničke politike, zajedničke procjene opasnosti i svijest da sigurnost jedne strane ovisi o potpori i stabilnosti druge. Kad to povjerenje počne pucati, Savez formalno može opstati, ali više ne funkcionira s istom snagom, jasnoćom i uvjerljivošću.

Zato se sve otvorenije postavlja pitanje može li Europa dugoročno ostati oslonjena gotovo isključivo na američki sigurnosni kišobran. Dosadašnja europska sigurnosna arhitektura građena je desetljećima uz ključnu američku vojnu, političku i logističku prisutnost, pa je jasno da je transatlantski savez bez SAD-a teško zamisliv u obliku kakav poznajemo. No jednako je jasno da ni Sjedinjene Države ne bi bez posljedica mogle jednostavno odustati od Europe, jer bi time oslabile vlastiti geopolitički doseg, svoju stratešku dubinu i svoj utjecaj na prostoru koji je i dalje jedan od ključnih svjetskih političkih i sigurnosnih centara.

Još je Zbigniew Brzezinski upozoravao na to da Europa SAD-u nije samo saveznik nego i ključni geopolitički oslonac ("mostobran") na euroazijskom prostoru. Američka mreža vojnih baza diljem Europe omogućuje projekciju moći prema Bliskom istoku, Africi i istoku kontinenta. Ako taj odnos oslabi, ne gubi samo Europa sigurnosni kišobran nego i Amerika dio svoje globalne strateške prednosti.

Kako god, Europa više ne može ostati pasivni promatrač vlastite sigurnosti. Ako želi zadržati političku težinu i sposobnost obrane vlastitih interesa, morat će snažnije razvijati vlastite obrambene sposobnosti, više ulagati u vojsku, sigurnosnu koordinaciju, tehnološku samostalnost i strateško planiranje. No takav zaokret nema smisla ako bi se sveo samo na birokratsko gomilanje nadležnosti ili na političke deklaracije bez stvarne snage. Održiv odgovor može se graditi samo ozbiljnijom suradnjom europskih država, jasnije definiranim zajedničkim interesima i uz odgovornost nacionalnih država, koje i dalje nose stvarni politički legitimitet i stvarne obrambene kapacitete. Drugim riječima, stvaranje zajedničke obrane ne smije služiti kao poluga za daljnje desuvereniziranje europskih država i naroda te stvaranje europske superdržave.

Svako slabljenje transatlantske povezanosti pogodovalo bi silama koje imaju interes u slabijem, podijeljenijem i nesigurnijem Zapadu. U tom bi smislu svakako profitirale Rusija i Kina, jer bi im razjedinjenost Europe i Amerike otvorila širi prostor za političko, sigurnosno i geopolitičko djelovanje. Ali još je važnije to što bi najveći teret takvog razvoja događaja nosile manje države, osobito one koje upravo unutar NATO-a grade svoju sigurnosnu poziciju, međunarodnu težinu i osjećaj strateške zaštićenosti. Velike europske sile i dalje imaju više vlastitih resursa, veće vojne kapacitete i veći manevarski prostor, a manje države mnogo snažnije ovise o kolektivnom okviru i o vjerodostojnosti savezničkih jamstava.

Upravo zato bi za Hrvatsku, kao i za druge manje članice europskoga prostora, svako ozbiljnije slabljenje NATO-a značilo znatno nepovoljniji sigurnosni položaj.

Upozorenje

Izlazak SAD-a iz takvog okvira, ili njegovo dugotrajnije distanciranje, ne bi bio samo problem velikih sila i njihovih geopolitičkih kalkulacija nego i vrlo konkretan udar na sigurnosnu poziciju i političku otpornost manjih država. One bi tada morale više ulagati u vlastitu obranu, tražiti nove oblike oslonca i djelovati u znatno neizvjesnijem okruženju.

Najveći dobitnici bili bi globalni suparnici Zapada, a najveći gubitnici upravo one zemlje koje svoju sigurnost grade u čvrstom kolektivnom okviru. Tako da sadašnja kriza nije bezazlena, jer njezine posljedice mogu biti ozbiljne i za Europu i za Ameriku.

Ovo je i upozorenje za Hrvatsku: neovisno o NATO okviru, moramo nastaviti jačati vojsku i biti spremni odgovoriti na sve potencijalne napade iz okruženja. Ako Srbija kupi balističke rakete, to znači da Hrvatska mora imati protubalističku obranu. Ako Srbija može gađati Zagreb, i Hrvatska mora biti sposobna gađati Beograd. Onda kad postoji ravnoteža straha, puno su manje mogućnosti da do sukoba dođe.