Politička propaganda u mirnodopskim vremenima i propaganda u vremenima sukoba i ratova počivaju na prilično sličnim komunikacijskim mehanizmima - kaže dr. sc. Nikolina Borčić, docentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Riječ je o strateškom oblikovanju percepcije stvarnosti kroz narative, emocije i interpretativne okvire, pri čemu politički akteri nastoje stvoriti prepoznatljiv imidž i uspostaviti odnos povjerenja s publikom. Razlika je jedino u intenzitetu, ciljevima i retoričkim naglascima. U tom procesu važnu ulogu imaju retoričke strategije koje kombiniraju etos, patos i logos, odnosno vjerodostojnost govornika, emocionalni apel i privid racionalnog argumentiranja. Uz to se često koriste i različite argumentacijske taktike poput diskreditacije protivnika, pozivanja na mišljenje većine ili preusmjeravanja teme, koje mogu djelovati uvjerljivo i kada nisu logički utemeljene.

Koji su zapravo glavni alati političke propagande, postoji li neka prokušana logika političke propagande (kao i tehnike) koja se efikasno koristila u prošlosti, ali se s istom učinkovitosti koristi i danas? Pretpostavljam da su danas mogućnosti u globalno umreženom svijetu mnogo veće...

- Glavni alati političke propagande nisu se bitno promijenili kroz povijest, ali se promijenila brzina i opseg njihova djelovanja. Temeljna logika propagande i danas počiva na istim mehanizmima uvjeravanja koji su prisutni još od antičke retorike, na kombinaciji emocija, identiteta i interpretacijskih okvira kroz koje publika razumije političku stvarnost. U suvremenoj politici komunikacija je nerazdvojiva od stvaranja imidža, a imidži političara sve se češće oblikuju kao svojevrsni brendovi na tržištu pažnje. Njihov identitet gradi se s pomoću prepoznatljivih komunikacijskih obrazaca, simboličkih poruka i narativa koji omogućuju biračima povezivanje s određenim vrijednostima, interesima ili društvenim očekivanjima. Pritom je jedan od ključnih alata političke propagande oslanjanje na psihologiju mase i emocionalne mehanizme. Konkretnije, strategije se odnose na poticanje osjećaja straha, ponosa, nepravde ili pripadnosti, jer emocije snažno utječu na političko odlučivanje i mogu smanjiti potrebu za racionalnom provjerom informacija, potom na pojednostavljivanju kompleksnih problema i konstrukciji podjele između "nas" i "njih", čime se jača identifikacija publike s političkim akterom i potiče percepcija prijetnje od vanjskih neprijatelja ili političkih elita. To je oduvijek tako bilo, samo su mogućnosti komuniciranja i doseg poruke različiti.

SLAVKO MIDZOR/PIXSELL

Politička propaganda i mediji, kakav je tu suodnos, i kako se manifestira? S tim u vezi, ruši li politička propaganda povjerenje u medije? U kojoj su mjeri i lažne vijesti i tzv. alternativne istine u službi političke propagande?

- Globalno umreženo društvo omogućuje masovnu personalizaciju političkih poruka, brzu distribuciju sadržaja i stalno upravljanje percepcijom preko društvenih mreža. Time se povećava mogućnost prilagodbe komunikacije različitim ciljnim skupinama, a mediji omogućuju vidljivost političkih aktera i time sudjeluju u produkciji njihova imidža, konkretniji omogućuju različite načine predstavljanja tema i političara.

Izazov našeg doba je politička komunikacija u kojoj dominiraju konstrukcije spektakla i personalizacije politike, što znači da se politički sadržaji često predstavljaju tako da budu emocionalno privlačni, u smislu da ljudi reagiraju emocijama, a ne razumom. Snažne emocije poput straha, ogorčenosti ili osjećaja nepravde mogu potaknuti brže i intenzivnije reakcije publike. Također, sadržaji su uglavnom jednostavni za razumijevanje i pogodni za široku distribuciju. Ako tome svemu pridodamo lažne vijesti i alternativne interpretacije stvarnosti koje mogu biti funkcionalne u propagandnom smislu jer pridonose stvaranju emocionalno uvjerljivih narativa, ali istodobno potencijalno ruše povjerenje u medije kao institucije koje bi trebale osigurati provjerene i pouzdane informacije, jasno je da živimo u izazovnom dobu, i to iz perspektive svih dionika, od medija do institucija i publika. Jasno je kako se politička propaganda i mediji nalaze u kompleksnom međuodnosu u kojem mediji omogućuju širenje političkih poruka, dok politički akteri nastoje oblikovati način na koji će te poruke biti interpretirane. Pritom je pitanje koliko mi kao publika pritom gubimo. Sigurna sam kako već sam trend pojednostavljivanja tema dovodi do gubitka složenosti, nijansi i prostora za kritičko promišljanje. To je samo jedna od posljedica komunikacijskih obilježja našeg doba.

I, konačno, koliko je politička propaganda ujedno i samopropaganda pojedinca, lidera i vođe, napose onih s autokratskim sklonostima, ali i unutar liberalnih demokratskih društava? U kakvu kategoriju spada Donald Trump...?

- Politička propaganda u velikoj je mjeri istodobno i samopropaganda političkog lidera jer se suvremena politika sve više personalizira, političarima je vidljivost ključan komunikacijski cilj. Umjesto da fokus bude na programima i politikama, politička komunikacija vrti se oko identiteta političara, pa se tako stvaraju priče i dojmovi o njegovim ili njezinim osobinama, vrijednostima i sposobnostima. Takva personalizacija politike ključna je u političkim sustavima s izraženijim autokratskim tendencijama, odnosno, u autokratskim sustavima samopropaganda je jedina opcija, nema kritike ili tumačenja na drukčije načine, odnosno ima, ali takvi trenuci kritike imaju nerijetko i neke posljedice. U liberalnim demokracijama personalizacija je danas također ključan alat kreiranja imidža, ali političari ipak tamo grade imidž s obzirom na konkurenciju te mogućnost kritike. Pa se tako stvara dojam lidera koji je odlučan, kompetentan i sposoban ponuditi jednostavna rješenja za kompleksne probleme. Uvjeravanje uključuje kombinaciju argumentacije, emocionalnog apela i simboličkih poruka, jer političar "treba biti u pravu", posebice kad nudi ideju stabilnosti u nesigurnim okolnostima. Ovdje možemo pričati o populističkim komunikacijskim obrascima te predstavljanju političara kao autentičnog predstavnika "naroda", u opoziciji prema političkim elitama ili institucijama.

Donald Trump primjer je političkog aktera čiji se imidž snažno oslanja na logiku personalizirane politike i komodifikacije političke osobnosti. Mnogi prepoznaju njegov komunikacijski stil jer je dosljedan u javnom nastupu, a dosljedno koristi i strategiju osobnog autoriteta. U tom smislu Trump se može promatrati kao primjer osebujnog političkog brenda čiji se utjecaj temelji na kombinaciji medijske vidljivosti, emocionalno snažnih poruka i izražene personalizacije političkog diskursa. I sukladno s dosadašnjim rezultatima, to prolazi kod publike. (Portret snimio: Slavko Midzor/Pixsell)

(Nikolina Borčić autorica je knjige "Vrag je u detalju", o važnosti jezika u političkoj komunikaciji. U izdanju Školske knjige nedavno je objavljena knjiga Mirele Holy i Nikoline Borčić "Propaganda slavnih")