Dojam da se o uzrocima suvremenih ratova govori sve manje, a o posljedicama sve više, nije samo medijska površnost nego i odraz same naravi današnjih sukoba - kaže prof. dr. sc. Đana Luša s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku ušli su u fazu u kojoj njihovi uzroci više nisu jednostavno objašnjivi jednim događajem ili odlukom, nego odražavaju složene povijesne, sigurnosne i geopolitičke procese koji se protežu desetljećima. Posljedice su, nasuprot tome, neposredne, mjerljive i politički eksplozivne - cijene energije, inflacija, sigurnosna nestabilnost. Upravo zato je analiza poput one koju nudi iranski politički analitičar Hamidreza Azizi važna: ona pokazuje da se aktualni sukobi ne mogu razumjeti bez uvida u to kako se strategije aktera mijenjaju tijekom samog rata. Iran, primjerice, nije samo reagirao na razvoj događaja nego je - suočen s neuspjehom svog prethodnog modela odvraćanja - i aktivno redefinirao vlastiti pristup. Nekadašnji sustav, koji se oslanjao na mrežu saveznika i posrednika te na prijetnju odmazdom, pokazao se nedovoljno uvjerljivim. Kao odgovor, Teheran je prešao na izravniju i vidljiviju uporabu sile, koristeći se raketama i dronovima ne samo kao vojnim sredstvom nego i kao instrumentom političkog pritiska.

Ana Lua

Drugim riječima, uzroci današnjih ratova nisu samo u prošlosti, nego se proizvode i u sadašnjosti, strateškim prilagodbama aktera. Trenutačna strategija Irana treba se razumjeti kao odgovor na neuspjeh njegova prijeratnog modela odvraćanja. Godinama se Teheran oslanjao na hibridni pristup: ratovanje temeljeno na strateškoj dubini preko mreže regionalnih saveznika i posrednika u kombinaciji s odvraćanjem kažnjavanjem, usmjerenim na prijetnju masovnim raketnim odmazdama. U praksi je, međutim, komponenta kažnjavanja patila od nedostatka vjerodostojnosti. Rat je razotkrio ograničenja tog modela. Drugo, rat je namjerno regionaliziran. Iran sukob ne promatra kao bilateralni obračun s Izraelom ili Sjedinjenim Državama, nego kao višedijelni sukob u kojem su bojišta različita - Libanon, Irak, Perzijski zaljev i pomorska uska grla - integrirana u jedinstveni strateški prostor. To Teheranu omogućuje razvlačenje američkih i izraelskih resursa. Treće, taj zaokret povezan je s prihvaćanjem iscrpljivanja kao strategije. Iran ne traži brz završetak rata, nego nastoji dugoročno održavati pritisak - vojni, politički i gospodarski - kako bi promijenio odnos troškova i koristi protivnika.

Stoji li teza da se u suvremenim sukobima, poput rata u Ukrajini i ovoga na Bliskom istoku, cijena mira mjeri u teškim pregovorima, a cijena rata očituje u dugotrajnom iscrpljivanju resursa i geopolitičkoj nestabilnosti?

- Teza da se cijena mira mjeri bolnim pregovorima, a cijena rata očituje u dugotrajnom iscrpljivanju danas se potvrđuje gotovo školski jasno. Ono što je posebno važno jest činjenica da iscrpljivanje više nije nusprodukt rata - ono je postalo svjesno odabrana strategija. Iran ne traži brzu pobjedu ni odlučujući vojni ishod. Umjesto toga, nastoji dugoročno povećavati troškove protivnicima - vojno, ekonomski i politički - kako bi promijenio njihovu kalkulaciju. Takav pristup znači održavanje stalnog pritiska: povremeni napadi na infrastrukturu, destabilizacija energetskih tokova, otvaranje više kriznih točaka u regiji. Cilj nije spektakularan trijumf, nego postupno pomicanje ravnoteže. Ta logika izravno se sudara s političkom realnošću u Sjedinjenim Državama. Politički stil Donalda Trumpa tradicionalno počiva na ideji brzih, jasnih pobjeda koje se mogu komunikacijski kapitalizirati. Međutim, rat s Iranom pokazao se kao suprotnost toj logici: umjesto brzog rješenja proizveo je rast cijena energije, pad popularnosti i složene geopolitičke posljedice. Upravo ta napetost između političke potrebe za brzim ishodom i strateške realnosti dugotrajnog rata dodatno produbljuje krizu.

Ako je suditi prema Trumpovim svakodnevnim kontradiktornim izjavama, čini se da se upravo to događa... Trump priča o pregovorima, Iran ih demantira, a Bliski istok doslovce gori... U svemu tome nafta je iznova u prvom planu, pa se spominje i knjiga “Mitovi, laži i ratovi za naftu” F. Williama Engdahla... Jesu li nafta i plin i dalje ključni faktori, o kojima sve ovisi?

- Energetska dimenzija sukoba ostaje ključna, ali ju je potrebno razumjeti preciznije od pojednostavljene tezu o “ratovima za naftu”. U aktualnom sukobu energija djeluje kao instrument pritiska koji multiplicira učinke rata. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kojim se Iran koristi kao dijelom svoje strategije, ilustrira tu logiku. Riječ je o potezu koji ima trenutačne globalne posljedice: poremećaji u opskrbi energijom, skok cijena nafte iznad 100 dolara po barelu, rast inflacije i politički pritisci u zapadnim državama. Važno je i to što se Iran ne koristi tim alatom maksimalno, nego selektivno. Potpuno zatvaranje Tjesnaca moglo bi izazvati snažan međunarodni odgovor, pa je ono sredstvo odmjerenog pritiska - između eskalacije i pregovora. Širenje rata u Iranu ometa, ako ne i devastira, globalno gospodarstvo. U međuvremenu, tišina koju pokazuju obično vrlo govorljivi lideri Kine i Rusije mnogo govori. Iz njihove perspektive, šutnja je najbolji način da se Washington uvuče u dugotrajan rat na Bliskom istoku, otvarajući prostor za širenje utjecaja Rusije u Europi i Kine u Indopacifiku.

Kina je ovisna o Iranu, koji joj isporučuje 13 % uvoza nafte po sniženim cijenama. Od 2021. Iran je zaključio 25-godišnji sporazum o suradnji s Pekingom, osiguravši 400 milijardi dolara nafte po nižim cijenama u zamjenu za kineska ulaganja i sigurnosnu suradnju. Rusija se, pak, oslanja na Iran kao svog najvažnijeg bliskoistočnog partnera otkako su 2014. počele zapadne sankcije protiv Rusije. Obje zemlje godinama podupiru Teheran financijski, vojno i diplomatski. No njihov odgovor na napade svodi se uglavnom na osude SAD-a. Suzdržani odgovor Rusije odražava, prije svega, ograničenje njezine sposobnosti da intervenira. Rat u Ukrajini iscrpio je Moskvu vojno i financijski, a Kremlj je odlučan iskoristiti preostali utjecaj kako bi pobijedio u Ukrajini. Rusija Iranu pruža satelitske snimke lokacija i kretanja američkih snaga, brodova i aviona. Vjerojatno je savjetovala Iran i u taktici dronova. Financijski učinak za Rusiju je dramatičan. Prije iranske krize prihodi Rusije od energije bili su u padu; sada može dobiti između 45 i 151 milijarde dolara dodatnih prihoda u 2026., ovisno o trajanju sukoba i oporavku izvoza, koji je bio ograničen sankcijama, te o snižavanju popusta na rusku naftu. Većina retorike pažljivo izbjegava izravnu kritiku Trumpa, vjerojatno nadajući se da će SAD ostati na njihovoj strani u Ukrajini. Oslobađanje od sankcija povećava proračunske prihode Rusije bez znatnog povećanja globalne ponude nafte.

ANGELA WEISS/AFP/HINA

Kina također profitira, unatoč ovisnosti o zaljevskim izvorima nafte. Hormuški tjesnac donosi oko 5,4 milijuna barela dnevno prema Kini, više nego dvostruko od ruskog izvoza. Peking nema poticaj pomagati Washingtonu da otvori Tjesnac; umjesto toga, vodi diplomatske pregovore s Teheranom kako bi osigurao siguran prolazak kineskih brodova. Kineski dobitci nadilaze otpornost na energiju. Dok se SAD bori s inflacijom, Kina se suočava s deflacijom: padom cijena u tvornicama, slabim rastom plaća i rizikom stagnacije. No geopolitički rizici su veliki. Ako SAD preuzme dominaciju u Iranu, kineski diplomatski napori bili bi oslabljeni. Nasuprot tome, američko povlačenje otvorilo bi prostor za kinesku diplomaciju i ulaganja u regiji. Kinesko nadgledanje američkih operacija u Zaljevu također pruža stratešku vrijednost pri planiranju mogućih akcija u Tajvanskom tjesnacu. Najveći rizik rata je globalna recesija. Kina ovisi o izvozu, a Europa upija 15 % kineskog izvoza. Energetski šok koji pokrene recesiju u Europi i SAD-u ugrozio bi kineske izvozne narudžbe, produbio krizu nekretnina i pokazao slabosti domaće potražnje.

Je li svijet pred najvećom ekonomskom i energetskom krizom u posljednjih 50 godina, ali i sigurnosnom; koliko je to realnost, a koliko pretjerivanje? Mnogi spominju fenomen “crnog labuda”...

- Mnogi analitičari upozoravaju da se američko-izraelski sukob s Iranom razvija u ono što stručnjaci nazivaju “crnim labudom” - događajem niske predvidljivosti, ali s potencijalno razornim posljedicama. Sigurnosne implikacije takvog konflikta daleko nadilaze regionalne okvire. Nestabilnost u Iranu i susjednim zemljama dodatno komplicira ionako osjetljive političke i vojne ravnoteže na Bliskom istoku, što otvara prostor za eskalaciju sukoba s posljedicama koje mogu dosegnuti globalne razmjere.

Povećana napetost u regiji neposredno utječe na globalnu energetsku sigurnost. Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi velik dio svjetske nafte, postaje strateški osjetljiv, a bilo kakvi napadi ili blokade mogu izazvati nagle skokove cijena energenata, destabilizirajući tržišta i pogoršavajući ekonomske nejednakosti. Takve situacije nisu samo financijski izazov: energetska nesigurnost često vodi političkim tenzijama, pa čak i riziku od vojne intervencije ili prijetnji širenjem sukoba na druge regije. Konflikt također povećava rizik od jačanja militantnih i terorističkih skupina koje profitiraju od kaosa. Nestabilnost može potaknuti nove oružane napade, destabilizirati zemlje koje već balansiraju između unutarnjih sukoba i vanjskog pritiska te stvoriti humanitarne krize koje uključuju migracije i socijalne napetosti.

Uzimajući sve okolnosti u obzir, koliko je zapravo Europa/Europska unija energetski ugrožena...? Vaš završni komentar...

- Europa je posebno ranjiva zbog energetske ovisnosti o regiji. Poremećaji u transportu nafte i plina mogu izazvati nagle skokove cijena, energetske nestašice i političke napetosti, a masovne migracije stvaraju dodatne sigurnosne i humanitarne izazove. U isto vrijeme, nestabilnost otvara prostor za ekstremističke mreže da prošire svoje djelovanje. U Aziji, Kina i Indija izravno osjećaju posljedice poremećenih opskrbnih lanaca i prijetnji pomorskom prometu u Hormuškom tjesnacu. Kina može profitirati preusmjeravanjem trgovine i jačanjem geopolitičkog utjecaja, ali također je izložena riziku nestabilnosti globalnog energetskog i financijskog sustava. Za Sjedinjene Države sukob povećava rizik od širenja konflikta i destabilizacije saveznika, ali i od prijetnje terorizma i cyber-napada. Globalno, rat u Iranu pokazuje koliko je današnja sigurnost međusobno povezana - regionalni incident može pokrenuti lančanu reakciju koja ugrožava političku, ekonomsku i vojnu stabilnost diljem svijeta.