Uz sveopći medijski spektakl i komunikacijski kaos, Trumpovu nepredvidljivost, uključujući i izjave koje javnosti svaki dan servira Karoline Leavitt, glasnogovornica Bijele kuće, teško je zapravo objektivno prosuditi ne samo situaciju s američko-izraelskim ratom protiv Irana nego i koje se i kakve kratkoročne i dugoročne posljedice tog sukoba gomilaju na globalnom i lokalnom ekonomskom, gospodarskom, financijskom i, najvažnije od svega - energetskom planu.

Medijsko izvještavanje, nizanje komentara i analiza, prepostavki i predviđanja rapidno su narasli otkako je Iran blokirao Hormuški tjesnac, presjekavši plovni put kojim obično dnevno prolazi 20 % svjetske nafte i ukapljenog prirodnog plina. To je izazvalo krizu opskrbe, prisilivši zemlje Azije - glavno odredište nafte iz Zaljeva - da poduzmu neuobičajene mjere kako bi pokušale osigurati opskrbu naftom i plinom.

Tako je, primjerice, filipinski predsjednik proglasio izvanredno stanje u svojoj zemlji, koja uvozi 98 % nafte iz Zaljeva, a šef energetskog diva Shella rekao da bi nestašica nafte sljedećeg mjeseca mogla pogoditi Europu. Larry Fink, šef američkog financijskog diva BlackRocka, kazao je za BBC da bi globalna recesija mogla biti neizbježna ako cijena nafte dosegne 150 dolara po barelu, navode za BBC Osmond Chia i Naomi Rainey.

Ratovi za naftu

Uglavnom, dok ratovi traju i nitko, pa ni Trump, ne zna kad će i kako završiti, dok se ljudske i materijalne žrtve gomilaju iz dana u dan, gotovo se apsurdnim doima činjenica da se o uzrocima sukoba raspravlja sve manje, a sve se više govori o posljedicama, koje su sve dramatičnije. Drugim riječima, ozbiljnost situacije namentula je temu koja se ukratko može svesti na pitanje koja je cijena rata koju svi plaćamo, kao i koliki je danak miru, koji tek dolazi na naplatu. Pritom se, očekivano, katastrofični tonovi izmjenjuju s očekivanjima pozitivnog raspleta drame, ovisno u raspoloženju u kakvom je toga dana Donald Trump. I to nije cinizam, nego realnost! U kontekstu svega što se zbiva, doista se može činiti da je svijet pred najvećom ekonomskom i energetskom krizom u posljednjih 50 godina, pa sve to više postaje realnost, a sve manje pretjerivanje. Argumenata ne manjka, a u sveopćoj "igri bez granica" nafta i plin ponovo postaju faktori o kojima sve ovisi. Ni to nije fraza, nego okrutna istina! Upravo ona istina koju je kao dogmu označio William Engdahl u svojoj glasovitoj knjizi "Mitovi, laži i ratovi za naftu" navodeći ključnu ulogu nafte u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima nakon toga.

Jer kako drukčije objasniti histeriju oko iranskog blokiranja Hormuškog tjesnaca i oko najave da SAD kreće u invaziju na strateški važan otok Harg u Perzijskom zaljevu, glavno iransko čvorište za izvoz nafte (90 posto s njega odlazi u Kinu), kako bi i na taj način prisilio Iran da prekine blokadu plovidbe Hormuzom. Nafta, dakle, diktira i cijenu rata i danak nekom budućem miru. Rastrčan na sve strane, američki državni tajnik Marco Rubio ipak donekle ublažava strepnje kad kaže da bi Sjedinjene Države mogle postići svoje ciljeve u Iranu bez uporabe kopnenih snaga, unatoč nedavnom raspoređivanju dodatnih postrojbi u regiji.

U širem i dubljem kontekstu, osim onih koji su najveći gubitnici, posve očlekivano, postoje i oni koji profitiraju iz sukoba i ratova općenito, uključujući dakako i aktualne ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku. Proizvođači oružja i trgovci oružjem tu su na prvom mjestu, jer je narudžba i zarade nikad više od Hladnog rata do danas. I to je cijena rata.

Konačno, svi pogledi financijskih stručnjaka upereni su na svjetske burze, jer su one najbolji pokazatalj stanja na tržištima dionica, ali i pokazatelj da se cijena rata i preko burzi odražava na ekonomsku stabilnost ili nestabilnost, što se onda posljedično prelama i na razvojne aspekte, uključujući i stari bauk kojeg se svi plaše - recesiju! Ta je opasnost posve izvjesna i bit će sve veća ako bliskoistočni rat potraje duže nego što je Trump očekivao, uz rat u Ukrajini, na koji su, čini se, već svi postali indiferentni, osim naravno Zelenskog i Putina, kao i Europe/EU-a, jer je Ukrajina u bliskom susjedstvu. Zasad je američko gospodarstvo najotpornije, ponajprije zahvaljujući snažnoj domaćoj proizvodnji nafte i plina, što se za Europu baš i ne može reći, bar ne u nekom dugoročnijem smislu. Europa, naime, proživljava déjà vu. Nakon ruskog napada na Ukrajinu okrenula se alternativnim izvorima energije, a među njima je ključnu ulogu imao Perzijski zaljev. Sada se suočava s novim šokom. "Ako ovo postane trajno, imat ćemo ozbiljan problem", upozorio je belgijski premijer Bart De Wever. Ipak, ekonomisti zasad ne očekuju recesiju. "Gospodarstvo od 30 bilijuna dolara neće pasti samo zbog rasta cijena goriva", tješi javnost Joe Brusuelas, nagrađivani ekonomist s više od 20 godina iskustva u analizi američke monetarne politike, tržišta rada, fiskalne politike, dodajući da je za globalnu recesiju "potreban širi splet okolnosti, a trenutačno još nismo došli do toga".

S druge pak strane, inflacija je neizbježni popratni "dekor" plaćanja cijene rata/ratova. I tu je pogled na Ameriku neizbježan da bi se donijela neka suvislija prosudba. Pritom svi citiraju guvernera FED-a Michaela S. Barra: "Ako sukob uskoro završi, moguće je da bi njegovi učinci na inflaciju i gospodarsku aktivnost mogli biti ograničeni. Ali ako se nastavi neko vrijeme, nagli porast cijena energije i drugih roba mogao bi imati šire implikacije i na cijene i na gospodarsku aktivnost. Već pet godina imamo inflaciju na povišenim razinama, a kratkoročna inflacijska očekivanja ponovno su porasla, stoga sam posebno zabrinut da bi još jedan cjenovni šok mogao povećati dugoročna inflacijska očekivanja. Potrošači i poduzeća u svoje trenutne ekonomske odluke uključuju buduću inflaciju, stoga postoji rizik da bi ova dinamika mogla dovesti do perzistentne inflacije, što bi otežalo povratak inflacije na dva posto. Moramo biti posebno oprezni."

Nasuprot inflaciji postoji bauk stagflacije. Oko tog je pitanja Torsten Sløk, glavni ekonomist u Apollo Global Managementu, posve jasan: Inflacija je loša. Recesija također. Stagflacija je oboje istovremeno! Uglavnom, stagflacija se često smatra najgorim scenarijem za gospodarstvo jer ju je teško riješiti. Američke Federalne rezerve bile bi ograničene u svojoj sposobnosti snižavanja kamatnih stopa kako bi ublažile recesiju jer bi riskirale poticanje još veće inflacije.

Dodajmo mišljenje Petera Gellingija i Lauren Edmonds, koji za portal businessinsider.com u elaboratu "Od nafte do hrane i tržišta", između ostalog, pišu kako je mjesec dana nakon početka američko-izraelskog rata protiv Irana šok preokrenuo sve, od lanaca opskrbe do zračnog prometa. A šok u opskrbi energijom prijeti porastom inflacije, što bi moglo značiti više kamatne stope, što može dovesti do recesije. To je delikatna ravnoteža koju je teško kalibrirati u neizvjesnosti rata. Neki ekonomisti upozoravaju na strašnu stagflaciju u stilu 1970-ih, savršenu oluju visokih cijena, zastoj u gospodarstvu i rastuću nezaposlenost. Rat također narušava lance opskrbe stvarima poput helija, ključne komponente u poluvodičkim čipovima, koji pokreću revoluciju umjetne inteligencije, i gnojiva, što bi s vremenom moglo dovesti do viših cijena namirnica.

Udar na agrar

Sve u svemu, nimalo svijetla sadašnjost, a još manje budućnost. Osobito kad u obzir uzmemo i aspekt koji je koliko za svijet toliko i za Hrvatsku uz energetiku možda i najvažniji - poljoprivredu! Kao i s ratom u Ukrajini, ekonomski poremećaji neće se zaustaviti na energetskim tržištima. Između ostalog, mogli bi stradati i moderni poljoprivredni sustavi, koji se oslanjaju na gnojiva bogata dušikom, a zemlje Perzijskog zaljeva igraju ključnu ulogu u njihovoj proizvodnji i opskrbi: prema Američkom udruženju poljoprivrednih biroa i Institutu za gnojiva, regija osigurava gotovo polovinu svjetske uree koja se prenosi morem - ključnog dušičnog gnojiva - i otprilike 30 posto globalne potražnje za amonijakom. Ukupno, otprilike trećina količine globalnog gnojiva prolazi kroz Hormuški tjesnac, što naglašava važnost regije kao ključnog središta za modernu poljoprivredu, naglašavaju u svojoj analizi za Atlantic Council (atlanticcouncil.org) Eduardo Gomez Horta i Amin Mohseni-Cheraghlou.

I za kraj - turizam. Koju će cijenu rata platiti ta grana ekonomije, od ključnog interesa i za Hrvatsku, vidjet ćemo već u predsezoni koja počinje. Na Bliski istok skoro neće nitko turistički putovati, no hrvatsko turističko tržište moglo bi funkcionirati i više nego dobro s obzirom na to da smo mirna i stablina destinacija u okruženju nestabilnosti i ugroza sa svih strana.