Kad ukrajinski rat promatramo s ekonomskog aspekta, do kakvih se zaključaka može doći? Vidimo da sva sila sankcija koje je Europa poduzela protiv Rusije nije bitno poremetila ruske ratne ambicije, iako je negativan utjecaj na ekonomiju i gospodarstvo očit, no očito ne i dostatan. Na ta i neka druga pitanja odgovara Igor Sokolar, odvjetnik i potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA) iz Zagreba:

- Sama činjenica da je uveden velik broj paketa sankcija pokazuje kako je europski pristup od samog početka bio vremenski i strateški fragmentiran, ponajprije zbog poteškoća u postizanju političkog konsenzusa unutar Europske unije. Sankcije su se uvodile postupno i često reaktivno, što je umanjilo njihov početni udarac, a sama Europska unija svjesno je prihvatila i negativne posljedice za vlastita gospodarstva jer su mnoga od njih prethodno bila snažno ovisna o Rusiji, ponajprije kao ključnom energetskom partneru.

USTUPLJENA

Ipak, svaka pojedina mjera ima svoju težinu jer sankcije i inače rijetko imaju trenutačan i odlučujući učinak, a gotovo uvijek daju mjerljiv doprinos slabljenju ekonomske i financijske moći zemlje prema kojoj su usmjerene.

Stoga pitanje zapravo nije djeluju li sankcije ili ne, nego u kojoj mjeri djeluju i kakve učinke proizvode kroz vrijeme, primarno na dugi rok. One su znatno oslabile rusku ekonomiju, osobito u segmentima financija, tehnologije i investicija, ali očito ne u toj mjeri da bi same po sebi dovele do zaustavljanja rata. Ipak, ruska politika ima veliku sposobnost zavaravanja naroda i međunarodnog širenja narativa kako sankcije ne djeluju. Uostalom, prag tolerancije ruske javnosti mnogo je viši nego zapadne, pa mogu izdržavati posljedice bez priznavanja realne istine. Štoviše, ruska je ekonomija i bez sankcija strukturno vrlo nazadna i znatno ovisna o energentima, s time da je prije Europa još mnogo više pridonosila toj ekonomiji.

Razlog u prilog djelomičnoj otpornosti ruske ekonomije na sankcije leži u činjenici da je Rusija uspjela pronaći alternativne kanale financiranja i bar privremeno stabilizirati gospodarstvo, pogotovo u suradnji sa zemljama članicama BRICS-a. Njihov glavni izvor prihoda i dalje su energenti. Indija i dalje kupuje rusku naftu, prerađuje ju i potom plasira na svjetska tržišta, dok komunistička Kina nastavlja održavati opsežnu bilateralnu trgovinu s Rusijom. Istodobno, privatni sektor država članica i dalje uvelike posluje s Rusijom zaobilaznim putevima, dio članica Europske unije, poput Francuske, Belgije i Španjolske, nastavio je uvoziti ruski LNG, a Mađarska i Slovačka i dalje su izravno ovisne o ruskim energentima unatoč postojanju alternativnih rješenja unutar same Unije, a koje dosljedno nudi Republika Hrvatska, u interesu Unije i dobrosusjedskih odnosa.

Unatoč svim manjkavostima i fragmentaciji sankcije su imale i određene pozitivne strukturne učinke. Naime, sankcije su povećale otpornost europskih gospodarstava na političke i energetske pritiske iz Rusije te su istodobno poboljšale strateški položaj pojedinih država članica.

Prema pisanju The Economista (rujan 2025.), ekonomske posljedice rata posebno su teške za ukrajinsko gospodarstvo, pogođeno nestašicama struje, ruskim raketnim napadima i manjkom radne snage. No u takvim okolnostima rast BDP-a od 2 do 2,4 posto gotovo je nevjerojatan, a sličan rast očekuje se i ove godine. Kako to objasniti?

- Ukrajinska otpornost jedno je od najvećih iznenađenja posljednje četiri godine. Nakon golemih gospodarskih gubitaka i razaranja infrastrukture, zemlja se postupno prilagodila ratnom ekonomskom modelu u kojem su prioriteti očuvanje proizvodnje, energetska sigurnost i vojna logistika. U tome ključnu ulogu ima snažna međunarodna financijska, tehnička i humanitarna pomoć, koja omogućuje funkcioniranje najvažnijih državnih i gospodarskih sustava, unatoč stalnim poremećajima. Pitanje je koliko bi drugih zemalja izdržalo sve te rizike.

Istodobno dio produktivnih gospodarskih sektora pokazao je iznimnu sposobnost prilagodbe. IT industrija i poljoprivreda uspjele su reorganizirati poslovanje, premjestiti dio aktivnosti i zadržati pristup izvoznim tržištima. U ekonomskom smislu riječ je prije svega o prilagodbi, a ne o oporavku. Rast BDP-a u ratnim uvjetima ne proizlazi iz stabilnosti, već iz visoke fleksibilnosti gospodarstva i snažne društvene odlučnosti da se očuvaju osnovne gospodarske funkcije i nacionalni interesi.

To treba promatrati u kontekstu činjenice da su posljedice ruske agresije i dalje iznimno teške. Gospodarstvo funkcionira pod stalnim pritiskom raketnih napada, energetske nesigurnosti i razaranja infrastrukture, dok je tržište rada dodatno oslabljeno mobilizacijom i masovnim iseljavanjem. Upravo zato riječ je o specifičnom, takozvanom ratnom rastu, koji omogućuje održavanje minimalne funkcionalnosti države, ali ne znači normalizaciju ni povratak na predratne obrasce.

Kolika je važnost energetskog aspekta, koji se kao posljedica ukrajinskog rata nametnuo kao dodatni problem za Europu? Koliko je EU taj problem uspio riješiti - ili još uvijek pokušava? Trump je upozorio Europu da prestane kupovati, javno ili tajno, rusku naftu i plin...

- Energetski aspekt sukoba jedan je od ključnih elemenata šire gospodarske slike. Još prije ruske invazije postojala su upozorenja, uključujući i ona američke administracije, da se Europa previše oslanja na ruske energente. Unatoč tome Europska unija dugo je odugovlačila s donošenjem strateških odluka, a rat je te slabosti ogolio u punom opsegu. Tek nakon početka sukoba Europa se ubrzano okrenula diverzifikaciji opskrbe. Povećan je uvoz ukapljenog prirodnog plina, osobito iz Sjedinjenih Država, Katara i Norveške, te su pokrenuta ulaganja u novu energetsku infrastrukturu. Istodobno se otvorilo pitanje potrebe da se u prijelaznom razdoblju realnije valorizira i vlastita proizvodnja fosilnih goriva kako bi se osigurala stabilnost tržišta. Ipak, Europska unija i dalje pokazuje određenu dozu samonametnutih ograničenja. U ime zelene tranzicije postavljaju se stroge barijere i ograničenja za fosilna goriva, neke zemlje zatvorile su nuklearne elektrane, a istodobno se potiču skupi projekti obnovljivih izvora energije, čiji lobisti traže velike poticaje odnosno subvencije. Paradoksalno, unatoč tim politikama, i dalje se uvoze ruski LNG i drugi ruski ugljikovodici.

Dugoročno rješenje podrazumijeva uravnotežen odnos između zelene tranzicije, slobodnog tržišta i energetske sigurnosti, oslonjen na dosljednu transatlantsku strategiju koja povezuje LNG, diverzifikaciju izvora energije i tehnološki razvoj zajedno s klasičnim načelima slobodnog tržišta i individualne slobode. Takav pristup nužno uključuje blisku suradnju s transatlantskim partnerima i sustavno smanjenje energetske ovisnosti o svim autoritarnim režimima. Upravo takvu kombinaciju sigurnosnih, ekonomskih i političkih ciljeva Centar za javne politike i ekonomske analize kontinuirano ističe kao ključnu za dugoročnu stabilnost Europe. Dakle, trebaju nam reforme koje se uporno odgađaju.

ACUANT.COM

Zaključno, tko profitira od ukrajinskog rata, posebno u ekonomskom i financijskom smislu? Može li se reći da je i Hrvatski LNG terminal na Krku u tom kontekstu imao koristi?

- Svaki veliki sukob otvara prostor za određene ekonomske dobitnike. U tom smislu normalno je da trgovina oružjem i vojnom opremom bilježi snažan rast, što je izravna posljedica potrebe Ukrajine da se obrani i održi vojnu otpornost. Usporedno s time rat je snažno restrukturirao energetska tržišta i promijenio strateške prioritete Europe.

Najveći pomaci ostvareni su u području alternativnih izvora opskrbe energijom, zbog čega su pojedine zemlje dobile novu stratešku težinu. Među njima je i Hrvatska. Jadranski naftovod (JANAF) tako je postao ključna žila kucavica za transport nafte u zemlje poput Mađarske, Slovačke i Srbije. Također, LNG terminal na Krku postaoje strateški nacionalni infrastrukturni projekt od šireg europskog i transatlantskog značenja, što pokazuje i velika podrška SAD-a i Europske unije. Naime, LNG pridonosi nacionalnoj energetskoj sigurnosti i smanjenju ovisnosti o ruskim energentima. Premda pojedine države koje su se dovele u položaj ovisnosti o ruskim energentima vrše populističke pritiske i našu zemlju sve češće optužuju za profiterstvo, Hrvatska je jasno dala do znanja da se njezini kapaciteti mogu koristiti slobodno, u skladu s transparentnim tržišnim uvjetima i međunarodnim pravilima te da nikako nema govora o jednostranom ograničavanju transporta ili prekomjernim cijenama. Hrvatska poruka i dalje je sasvim jasna u tom pogledu.

Što se tiče samog LNG terminala, odluka o proširenju njegova kapaciteta logičan je i politički racionalan korak te potvrđuje da Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO-a, ima konkretnu ulogu u novoj energetskoj arhitekturi Europe te da se radi o strateškom projektu koji proizlazi iz zajedničkog transatlantskog interesa i jasne spoznaje da energetska neovisnost više nije luksuz, nego pitanje nacionalne i europske sigurnosti.