S obzirom na sve što se zbiva na hrvatskoj političkoj sceni, može se zaključiti da je predizborna kampanja za parlamentarne izbore 2028. već počela. To zapravo nije ništa neobično, u svijetu zapadnjačkih parlamentarnih demokracija nova izborna kampanja kreće čim se završi prethodna, a SAD primjerice ima svoje međuizbore (ove godine).

Za razgovor o toj temi, napose kad se radi o Hrvatskoj, zamolili smo izv. prof. dr. Gabrijelu Kišiček s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Moglo bi se zaključiti da je predizborna kampanja u punom zamahu, a ne da je počela. SDP organizira konvencije, konferencije za medije svako malo, nekad i nekoliko puta dnevno (sjetimo se famoznog dočeka rukometaša), svaki političar traži svoju javnu legitimaciju, bilo provokacijom, bilo gnušanjem i osudom provokacije. U svakom slučaju, previše intenzivno za neizborno razdoblje, ali očekivano s obzirom na aspiracije oporbe za preuzimanjem vlasti. Međutim, mudro bi bilo doziranje retoričkih obračuna, bolje promišljanje o argumentima koji će se upotrijebiti protiv oponenata jer u suprotnom dolazi do prezasićenosti. Ako se sve retoričko streljivo potroši prebrzo, njezina učinkovitost će oslabjeti. Naravno da je dosljednost potrebna, ali intenzitet se prilagođava i balansira. Promišljenost, dobro osmišljena politička strategija, retorički učinkovito provođenje strategije, bolji su recept za ozbiljnu (pret)kampanju. Ovako se stvara puno buke, ponavljaju se iste floskule, nekreativna rješenja i retorička nadmudrivanja koja se, de facto svode na međusobna diskreditiranja. Birači će reći - ništa novo, odmahnuti rukom i potonuti u rezigniranost. Oporba može pobijediti jedino uspješnom motivacijom birača.

SAD je u drukčijoj situaciji jer tamo dolazi do svakodnevnih, ozbiljnih političkih previranja, a stoljetni društveni problemi poput rasne diskriminacije, rodnog nasilja, licemjerja i moralnih vrijednosti, odjednom su isplivali na površinu. Mislim da je SAD u najturbulentnijem razdoblju i političkom i društvenom.

Primat ideologije

Da se vratimo na Hrvatsku. Jesu li i mediji već u predizbornoj kampanji? Stoji li teza da se u medijskom prostoru intenzivnije prezentiraju mogućnosti lijeve oporbe, dok se desnu proziva uglavnom za ekstremizam (ZDS, Dabro...)? Drugim riječima, iako HDZ možda ima većinu u desnom spektru, može li se zaključiti da percepcija javnosti i medijsko izvještavanje daju prednost oporbi?

- Nije mi neobično da to spominjete jer se doista stvara percepcija da su mediji nastrojeni pomalo "navijački". Mislim da je koncept "objektivnog novinarstva" mit. Ako novinarski posao odrađuju ljudi, jasno je da se ne može biti objektivan. Neki se mediji mogu truditi biti objektivni, a drugi se oko toga i ne trude. Objektivnost ne znači samo dati "obje strane" jedne priče - pitanje je kako se te priče interpretiraju, koje se stvari naglašavaju, koje marginaliziraju ili ignoriraju, komu se kakva pitanja postavljaju. Sve to može biti predmetom tzv. kognitivne manipulacije o kojoj je puno pisala Hannah Arendt. Čije afere i neprimjerena ponašanja dolaze na naslovnice, a o čijima se "uzgred" izvještava? Mediji, odnosno novinari i urednici su ti koji odlučuju čiji je "prekršaj" teži i zaslužuje više negativnog medijskog prostora, čija je sumnjiva imovina od većeg društvenog interesa, čiju je obitelj važnije istražiti. Dakle, ako je odluka ljudska, automatski nije objektivna. Ta percepcija pristranog medijskog izvještavanja umanjuje s jedne strane povjerenje građana u medije, a s druge strane može imati i kontraefekt. Ljudi su skloni stati na stranu onoga za koga vjeruju da je žrtva nepravde.

Naravno, uz jednu ogradu, postoje ipak političari koji su toliko politički, retorički, medijski nevješti i potkapacitirani da jednostavno ne mogu okrivljavati nikoga za svoje javno sramoćenje osim sebe samih. Tu mislim ponajprije na Dabru, koji se našao u fokusu javnosti, preuzeo važne političke funkcije, a da je za to potpuno nespreman, nedovoljno obrazovan i apsolutno netalentiran.

MARKO LUKUNIC/PIXSELL

Vidimo i slušamo da retorika i medijski istupi glavnih političkih aktera (HDZ, SDP, Možemo!, DP, neki nezavisnjaci...) već poprimaju jasne naznake koje će teme biti vruće, a koje hladne, da se tako izrazim, pa se, dojam je, ideološka podjela i općenito polarizacija u društvu nameću kao dominantne odrednice. Vaš komentar?

- Uvijek je ideologija u Hrvatskoj imala primat nad temama koje doista utječu na svakodnevni život ljudi. Fascinantno je da teme koje su bitne i zbog kojih su ljudi spremni izići na prosvjede poput problematične farme pilića i ekoloških posljedica, plaća učitelja i liječnika, obiteljskog nasilja… nisu nametnute kao prioriteti u kampanjama. Čak ni svjetonazorska pitanja koja bi mogla imati utjecaj, poput prava na pobačaj, nisu toliko u središtu pozornosti koliko Thompson i ZDS. Jedino što nas od toga može spasiti jest da Thompson odluči uzeti neku petogodišnju pauzu i povući se iz javnog života. No, s obzirom na to koliko profitira posljednjih godinu dana, sumnjam da će se to dogoditi.

Za razliku od SAD-a, podjele u Hrvatskoj više su sprovocirane i konstruirane negoli stvarne. Kod nas u društvu vrlo je malo onoga što se naziva duboko neslaganje (deep disagreement), koje podrazumijeva da dvije strane nemaju apsolutno nijedan zajednički temelj na kojem bi mogle izgladiti neslaganje. Mislim da većina ljudi u Hrvatskoj dijeli zajedničke vrijednosti čak i kad se u mnogim stvarima razilaze. Polarizacija odgovara populističkim političarima koji ne znaju kako drukčije privući birače.

Mnogi politički analitičari i komentatori zapadnjačkog parlamentarizma često upozoravaju kako malo tko u modernim demokracijama uspijeva odraditi četiri mandata zaredom, da se i komunikacijski, retorički iscrpe, da dolazi do zasićenja, a iznimke se uglavnom vežu uz autokracije i diktature. Stoji li takva teza?

- Apsolutno stoji. Četiri mandata zaredom endemska je pojava u zapadnim demokracijama. Do nje može doći zbog dva razloga: autokracija, manipulacija i zastrašivanje protivnika (zaštitni znak Aleksandra Vučića) ili nedostatak alternative. Neki će reći, moguće je da političar bude toliko dobar da ga građani zaista žele i četvrti mandat zaredom. No nitko nije toliko dobar da u svim godinama svog mandata nije napravio ozbiljne političke pogreške, da nije zbog pozicije moći postao arogantan, bahat i udaljen od birača, da se nije "potrošio" i retorički i politički.

NEVA ZGANEC/PIXSELL

Manjak duhovitosti

I da zaključimo s liderskim potencijalima koji bi mogli odnijeti prevagu na idućim parlamentarnim izborima. Je li Andrej Plenković sa svojim retoričkim, komunikacijskim vještinama, političkim imidžom i iskustvom u prednosti pred Hajdašem Dončićem, ali i pred Milanovićem, ili u odnosu prema njemu i nema prednost? Kako biste ocijenili taj aspekt sadašnjeg političkog trenutka?

- Mislim da je svima jasno kako je Andreju Plenkoviću, retorički gledano, najveći konkurent Zoran Milanović. Pitanje je samo kako će se moći računati na njega u budućem političkom životu. No prava retorička borba još nije počela te nitko ne može unaprijed biti osuđen na poraz. Hajdaš Dončić samo treba graditi svoj stil, ne kopirati Milanovića, ne vječo forsirati tu neku "pravednu ljutnju". Malo humora ne bi bilo naodmet. Najozbiljniji političari bili su duhoviti. Ima tu još nekih političara i političarki koji imaju potencijala biti ozbiljni protivnici, primjerice Sandra Benčić. No nastojati se približiti širem krugu birača, ubaciti malo "zdravog populizma", biti simpatičan i pristupačan, nešto je na čemu također treba kontinuirano raditi, a ne promišljeno ubacivati u završnici kampanje.