Ratna događanja devedesetih u Hrvatskoj potaknula su pokretanje sudskih procesa protiv ratnih zločina, a o tome se govori i u vezi s ratom u Ukrajini gdje su ruske snage počinile grozne zločine koji se mogu definirati kao ratni zločini - navodi prof. dr. sc. Darko Ropac te u nastavku svog priloga, piše:

- U ljudskoj povijesti svjedoci smo neprekidnog ratovanja. Dio znanstvenika tvrdi da su ratovi društveno-povijesna pojava uvjetovana klasnim razlikama. Drugi dio sklon je ratove tumačiti ljudskom prirodom. Ratni sukobi vjerojatno su uvjetovani kombinacijom okolišnih (društvenih) i unutarnjih (u ljudskoj prirodi) čimbenika. Stoga ne treba čuditi da se procjenjuje kako je u pet i pol tisuća godina povijesti ljudske civilizacije bilo 14.500 ratova u kojima je poginulo više od tri milijarde i šesto milijuna ljudi, uz nemjerljiva materijalna razaranja.

USTUPLJENA

Ratni sukobi uglavnom se opravdavaju političkim, nacionalnim, sigurnosnim, vjerskim, geopolitičkim i drugim razlozima, premda su u osnovi svakog od njih ekonomski interesi koji imaju za cilj stjecanje veće materijalne koristi. U svakom oružanom sukobu politika vodi glavnu riječ, pri čemu suprotstavljene strane oružanim sukobom nastoje ostvariti svoje interese. U svakom ratu primjena oružane borbe njegov je bitan sastavni dio. U tome se rat razlikuje od drugih oblika društvenog nasilja. Dakako, rat nije samo primjena oružane sile već je isprepleten drugim oblicima djelovanja, poput političkih, diplomatskih, ekonomskih i drugih. Stoga i dalje vrijedi univerzalna definicija Klauzevica, koji u svojoj knjizi “O ratu” tvrdi da je rat, između ostalog “produžetak politike drugim sredstvima”. Politika određuje početak i kraj rata, koji najčešće završava mirovnim pregovorima.

Premda je to teško razumjeti, ipak u ratu postoje određena pravila ponašanja. Na pokušaj unošenja određenih pravila neki gledaju kao na cinizam zakonodavaca i međunarodnog kaznenog prava gdje se u ubijanje i sakaćenje ljudi i razaranje imovine pokušava unijeti neka pravila. Teško je shvatiti da je ubijanje ljudi u jednom slučaju dopušteno, a u drugom je to zločin.

Postavlja se opravdano pitanje: Gdje je granica između legalnog i ilegalnog u ratu? Od najranijih vremena ljudi pokušavaju uvesti neka pravila u ratne sukobe. Prvi zapisi o tome nalaze se u Starom zavjetu. Tijekom povijesti uvedena su pravila kojima se reguliraju ograničenja u vođenju rata. Prvi pravni akt kojim se regulira pojam “zapovjedne odgovornosti” potpisao je francuski kralj u prvoj polovini 15. stoljeća. Potom slijede brojne konvencije i deklaracije kojima se želi uvesti određena ograničenja tijekom vođenja rata. I napokon, neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1949.), donesene su Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata (odnose se na zaštitu prava ranjenika, ratnih zarobljenika i civila). Ove konvencije i kasniji protokoli temelj su međunarodnog ratnog, humanitarnog i kaznenog prava. Važna je i Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina (1968.) kojom je osim nezastarivosti ovih djela, predviđeno što se smatra ratnim zločinom u međunarodnom pravu. Bez obzira na spomenuto, tijekom ratnih sukoba zaraćene strane krše ta prava, čime se dolazi do pojma ratnog zločina.

Na ratni zločin može se gledati široko (genocid, zločin protiv čovječnosti) ili usko (ubojstva, mučenja, nehumana postupanja prema civilima). Ratni zločin najteži je oblik kršenja Međunarodnog ratnog prava. U osnovi je to kršenje pravila ratovanja u ratnim sukobima, a najčešće se odnosi na ubojstva, zlostavljanja, prinudni rad, pljačkanje i vojno neopravdano pustošenje. Tu treba uzeti u obzir i nacionalne zakone kojima se definira ratni zločin. U pojmu ratnog zločina ističu se dvije komponente: namjera i nečovječno činjenje zlodjela. U našem Kaznenom zakonu ratnim zločinom, između ostalog, smatra se ubojstvo, nečovječno postupanje, protjerivanje, uzimanje talaca i nepotrebno veće materijalno razaranje. Uz to ratni zločin je čitav niz zlodjela koja se mogu svesti pod nazivnik “druge teške povrede prava i običaja koji se primjenjuju u oružanom sukobu”. Osobito ako se to “počini prema velikom broju ljudi ili na osobito okrutan ili podmukao način, iz koristoljublja ili drugih niskih pobuda”.

Bez obzira na zakonodavno određenje pojma ratnog zločina, ponekad je vrlo teško povući granicu između posljedica uobičajenih i dopuštenih ratnih djelovanja i ratnog zločina. Za ratne zločine uglavnom sude međunarodni sudovi koji se osnivaju u vezi s ratnim zbivanjima u određenom području, jer nerijetko zaraćene strane veličaju svoje ratne zločince kao narodne heroje podižući im spomenike. Tako je donedavno djelovao Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju koji je sudio za ratne zločine tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Stoga se može očekivati da će se pokrenuti sudski procesi protiv najnovijih ratnih zločina koji se događaju ili će se još dogoditi u rusko-ukrajinskom ratnom sukobu. Sve dok se ne pokrenu sudski postupci protiv svakog ratnog zločina neće biti pravde ni mira. Nažalost, velik dio ratnih zločina nikada neće doživjeti sudski epilog, a ratni zločinci ostat će nekažnjeni.