Proteklog tjedna puno se pisalo, raspravljalo i komentiralo o mogućnosti da se u ionako ostrašćenoj političkoj svakodnevici i po mnogo čemu preuranjenoj predizbornoj kampanji najave i prijevremeni, izvanredni parlamentarni izbori, dvije i pol godine prije zakonskog roka. U međuvremenu puno se očekivalo od sastanka premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića s Ivanom Penavom (DP) i Dariom Hrebakom (HSLS), kao i s nezavisnom zastupnicom Boškom Ban, bivšom SDP-ovkom, potencijalno mogućom zamjenom Josipu Dabri, koja je u Saboru već glasovala za Vladin proračun i novog ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Alena Ružića.

O aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj posljednjih tjedana, temama koje se nameću u svakodnevnim raspravama oporbe i vladajućih, predizbornoj retorici, mogućnosti prijevremenih izbora i drugim zbivanjima u društvu, u ovotjednom intervjuu razgovarali smo s prof. dr. sc. Perom Maldinijem, politologom i sveučilišnim profesorom sa Sveučilišta u Dubrovniku.

Ideološka kampanja

S obzirom na aktualna zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, može li se zaključiti da je predizborna kampanja za parlamentarne izbore 2028. već počela?

- Kampanja je očito krenula, iako nije riječ o onoj strogo predizbornoj. Prije bi se moglo reći da je posrijedi uobičajena artikulacija nezadovoljstva oporbe nakon sada već trećih uzastopno izgubljenih izbora. Ona počinje problematiziranjem parlamentarne većine, koja jest rubna, ali je stabilna i svaki mandat odradi do kraja; po svoj prilici, tako će biti i s ovom. Potom se nastavlja s kriminalizacijom vladajućih - koristeći se pojedinim situacijama ili fabricirajući afere, oporba traži ostavke ministara ili premijera, što joj opetovano ne polazi za rukom. Nadalje, stalnim optužbama vladajućih za navodno slabe rezultate nastoji stvoriti ozračje krize i općeg lošeg stanja, nudeći sebe kao jedini izlaz. Međutim, socioekonomski pokazatelji i postignuća Vlade to demantiraju, a kako oporba ne nudi relevantne alternative javnim politikama, ni tu ne postiže uspjeh.

Sve je to već déjà vu, a recentni je dodatak tomu ideološka kampanja lijeve političke oporbe: optužbe za navodno jačanje fašizma s ciljem političke diskreditacije vlasti. Čini se da ni to ne rodi plodom jer je očito riječ o još jednom pokušaju skretanja pozornosti s vlastite političke nekompetencije na ideološke sukobe. Ipak, cijena takvog djelovanja je šteta za demokratske odnose u društvu i političku kulturu.

Jača li doista fašizam u Hrvatskoj i što znači takva kampanja i ponovno podgrijavanje ideoloških sukoba, hoće li time ljevica ojačati svoju poziciju?

- Optužbe lijeve oporbe da Vlada dopušta i promiče fašizam činjenično su neutemeljene i politički promašene. Povremeni ispadi pojedinaca koji se koriste fašističkim simbolima društveno su, politički i moralno neprihvatljivi, zakonom zabranjeni i sankcioniraju se, u čemu Hrvatska ne odstupa od drugih europskih demokracija. Vlada se o tim incidentima višekratno i jasno očitovala i u skladu s tim i djelovala, a u zemlji objektivno nema relevantnih političkih aktera koji promoviraju fašizam. Uporno preuveličavanje rubnih incidenata - kojih je u drugim europskim demokracijama neusporedivo više nego u Hrvatskoj, a zbog čega nitko ozbiljan ne optužuje njihove vlasti za fašizam ili nacizam - stvara nepotrebnu uznemirenost građana. Time se umjetno konstruira opasnost od fašizma kako bi se ljevica pozicionirala kao zaštitnik demokracije, a vladajućima se nameće stalna potreba za opravdavanjem i dokazivanjem demokratskog legitimiteta.

Međutim, te su optužbe zapravo tek smokvin list kojim lijeva i radikalno lijeva oporba skreće pozornost sa svojeg nerada, nedostatka ideja i nesposobnosti kreiranja programa - poglavito socioekonomskih politika - kojima bi mogla konkurirati vladajućima. Umjesto toga, ona se okreće poticanju identitetskih sukoba, stvaranju moralne panike i produbljivanju ideoloških podjela. U konačnici, eventualni kratkotrajni dnevnopolitički dobitci aktera takve isforsirane kampanje - ako ih uopće bude - nanose neusporedivo veću štetu društvu i demokraciji. Oni jačaju političku isključivost, potkopavaju povjerenje i društvenu koheziju te šalju lažnu sliku o državi, nanoseći time i reputacijsku štetu Hrvatskoj u međunarodnom kontekstu. Naposljetku, s obzirom na očitu podudarnost s istovrsnim optužbama koje kontinuirano dolaze iz velikosrpskih krugova, nameće se pitanje jesu li ti postupci možda sinkronizirani s njima ili je riječ tek o "korisnim budalama". Što god bilo posrijedi, šteta koja se time nanosi hrvatskom društvu velika je i posve nepotrebna.

Problemi ljevice

Je li ljevica, u pokušaju osvajanja centra, na što je svoje članstvo upozorio i Plenković, realna prijetnja HDZ-u ili su joj ambicije veće od mogućnosti?

- Lijeva oporba, odnosno SDP i Možemo!, drži da bi u koaliciji mogla ostvariti veću potporu nego pojedinačnim nastupima, pa u tom smjeru, čini se, idu i njezini planovi za sljedeće izbore. Međutim, takav ishod nije posve izvjestan, jer se glasovi ne zbrajaju linearno na razini cijele Hrvatske (kako to obično čine ankete o rejtingu stranaka), nego prema rezultatima u pojedinim izbornim jedinicama, koji se potom prema D'Hondtu preračunavaju u zastupničke mandate. Dakako, oni su toga svjesni, ali samofavorizirajuće interpretacije istraživanja javnog mnijenja i projekcije izbornih rezultata uobičajen su dio političke promidžbe te ih upravo tako treba i promatrati.

Usto, postoje i određena ograničenja. S obzirom na to da Možemo! nije nacionalna, nego lokalna stranka, relevantna u Zagrebu i tek sporadično u nekim manjim sredinama, njezini su izgledi ograničeni. SDP pak, nekada nacionalna stranka, nakon godina unutarnjih podjela i osipanja u mnogim sredinama više nema svoje organizacije, što je ozbiljno ograničenje. Zbog istih razloga SDP nema dostatan bazen kompetentnih kandidata u vlastitim redovima, a još manje onih s iskustvom upravljanja, osobito na nacionalnoj razini, s obzirom na to da su više od desetljeća u oporbi.

Nadalje, struktura hrvatskog biračkog tijela uglavnom je stabilna i nije realno očekivati bitne promjene u razinama potpore glavnim političkim opcijama, pa tako ni ljevici, kojoj je politička potpora i dalje nedostatna. Stoga nije za očekivati da će uspjeti pridobiti potreban broj glasača s političkog centra, osim ako HDZ ne učini ozbiljne pogreške koje bi taj dio biračkog tijela okrenule glasovanju protiv vlasti ili pak apstinenciji, što bi u oba slučaja išlo u korist ljevici. Na prošlim parlamentarnim izborima ti su birači, vođeni više pragmatizmom nego ideologijom, poduprli HDZ i partnere jer se biralo zakonodavnu i posredno izvršnu vlast, koje definiraju normativni okvir i javne politike, što izravno utječu na uvjete života građana. Nasuprot tome, na predsjedničkim izborima prevladalo je afektivno, a ne racionalno glasovanje, s obzirom na to da predsjednik Republike nema stvarne ovlasti nad politikama vladajuće većine. Njegov izbor stoga nije prediktivan za izglede ljevice, tj. ne upućuje na promjenu u strukturi političke potpore strankama.

Treba reći i to da se SDP dodatno politički desubjektivizirao prihvaćanjem uloge mlađeg partnera platforme Možemo! u Zagrebu te ideološkim priklanjanjem njihovim politikama. Taj zaokret prema kulturnom ratu i identitetskim pitanjima, na štetu socioekonomskih tema, prije vodi ka gubitku birača centra nego njihovu pridobivanju.

Jedna od vrućih tema svakako je i vijest da bi se za parlamentarne izbore 2028. mogla pojaviti i lista Zorana Milanovića... Što bi to značilo za SDP i Možemo!, koji ionako planiraju zajednički izlazak na izbore, što bi to značilo za Milanovića, planira li biti premijer? Ili ćemo ponovo imati kršenje Ustava...?

- U ovom se trenutku čini da je riječ tek o puštanju probnih balona u javnost, da se vidi reakcija, premda takvu mogućnost, kada je u pitanju Milanović, ne treba isključiti. Ako bi to doista bio plan, jedini legalan način bio bi da on odstupi s dužnosti predsjednika Republike, formira listu i kandidira se. To se, međutim, ne čini izglednim; da je tako htio postupiti, učinio bi to još na prošlim izborima, što pak pretpostavlja poštovanje Ustava, demokratske procedure i institucija te određenu razinu političke hrabrosti. Ne doima se da je te vrline u međuvremenu stekao. Druga je mogućnost ponavljanje protuustavne epizode upada u izborni sustav s prošlih izbora, što bi na temelju Ustava i zakona bilo onemogućeno. Treća bi opcija mogla biti formiranje liste koju bi formalno predvodio netko drugi, a Milanović bi stajao u njezinoj pozadini. To bi pak bila prozirna manipulacija, te je upitno koliku bi potporu takva lista dobila.

Usto, postavlja se pitanje njezina ideološkog profila i ciljanog biračkog tijela: bi li računala na glasače ljevice ili desnice? Čini se da bi takva lista ponajprije razmrvila lijevo biračko tijelo, oduzevši glasove ljevici i oslabivši njezine izglede, a pritom ne bi znatnije zahvatila desno biračko tijelo i time smanjila potporu HDZ-ovoj koaliciji.

Konačno, ne treba zaboraviti ni na političko nasljeđe Milanovića kao premijera i njegove, via facti, najlošije hrvatske Vlade, obilježene slabim učincima, lošim socioekonomskim rezultatima i višegodišnjom krizom. To, još uvijek svježe, sjećanje građana zasigurno ne bi išlo u prilog Milanoviću i njegovoj potencijalnoj listi.

Problemi desnice

Što s desnicom, koliko je ona danas jak politički faktor? Mario Radić, predsjednik stranke Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO), krajem prošle godine predstavio je novu desnu koaliciju, a sad se nudi HDZ-u kao novi koalicijski partner, uvjetujući to dobivanjem Ministarstva kulture...

- Iako je HDZ nerado prihvatio Domovinski pokret (DP) - poglavito nakon oštrih sukoba i optužbi tijekom predizborne kampanje - poštujući izborne rezultate, uspio ga je uklopiti u vladajuću većinu. Pritom im je povjerena odgovornost za resore na koje su kao oporba imali najviše prigovora, a pojedini ministri iz redova DP-a, poput ministra gospodarstva, pokazali su se vrlo dobrima. Paradoksalno, s ulaskom u vlast DP-u je znatno opala politička potpora jer je dio birača to shvatio kao izdaju, a ne kao priliku za provedbu vlastitih politika, što donekle svjedoči o političkoj nezrelosti i nerealnim očekivanjima dijela njegova biračkog tijela. Slijedila je disolucija stranke i izdvajanje Radićeve frakcije u stranku DOMiNO, nakon čega je rejting obiju opcija dodatno pao; danas zajedno uživaju manju potporu nego dok su bili jedna stranka, što ih svrstava znatno ispod izbornog praga.

DP-u je ostanak u vlasti jedina opcija, zbog gubitka potpore i posljedično koalicijskog potencijala, a DOMiNO je ograničen na partnere iz Vukovarske koalicije, koji trenutno tek neznatno prelaze izborni prag. Stoga se DOMiNO spremno ponudio kao zamjena u slučaju krize većine, uvjetujući to zahtjevom za resorom kulture. Međutim, malo je vjerojatno da će do toga doći, prvenstveno zato što će vladajuća većina naći način da prevlada probleme izazvane bizarnim istupom zastupnika Dabre, ali i zbog Plenkovićeve odlučnosti u odbijanju bilo kakvih ultimativnih uvjeta, poglavito takvih koji bi mogli ugroziti stabilnost vladajuće većine.

Vukovarska koalicija pak rezultat je spoznaje malih desnih stranaka da samostalnim nastupom nemaju šanse za uspjeh, zbog čega su se pragmatično povezale. Preostaje vidjeti hoće li taštine njihovih lidera - koje su gotovo uvijek do sada bile razlog neuspjeha sličnih inicijativa i uzrok konstantne fragmentiranosti desnog političkog spektra - te zajednički program i interesi izdržati test vremena do izbora.

ARHIVA/PM/GS

Treba reći i to da se stranke desnice općenito i dalje suočavaju s kroničnim problemima koji ograničavaju njihov utjecaj. Prije svega, to je nedostatak politički i upravljački kapacitiranih i stručnih članova, a razmjerno malobrojno članstvo često čine nezadovoljnici ili otpadnici od HDZ-a i oni s političkih margina. Potom, to je slaba stranačka infrastruktura, tj. nerazvijenost mreže lokalnih stranačkih organizacija. Konačno, to je i njihova usredotočenost na ideološka pitanja, a znatno manje na socioekonomska i na javne politike, kao i neiskustvo djelovanja u sustavu, zbog čega se ne snalaze u normativno-institucionalnom okruženju kada se u njemu nađu.

Liberalne opcije

Ponovo se govori i o mogućnosti formiranja nove liberalne koalicije, za što se zauzima IDS pozivom na formiranje liberalno-građanskog bloka...?

- Prirodno je da politički srodne stranke, poglavito one manje, okrupnjavanjem nastoje ojačati svoju poziciju; to vrijedi i za liberale. Liberalne se stranke nalaze u rascijepu između ideološki uvjetovane nelagode zbog koaliranja s desnicom - što otvara pitanje političke vjerodostojnosti - i ambicije za sudjelovanjem u vladajućoj većini, koja im jedina omogućuje pristup vlasti i ostvarenje interesa. Prevlada li prvi razlog, liberali će otežati formiranje parlamentarne većine i gurnuti HDZ prema traženju partnera na desnici, te će sami sebe politički marginalizirati. Naime, priklanjanje liberala ljevici, osim što bi bilo jednako problematično s aspekta političke i ideološke vjerodostojnosti, ne bi bilo dostatno za izbornu pobjedu ljevice. Ostankom u oporbi te bi stranke izgubile dvostruko - i politički i interesno. Prevlada li pak drugi razlog, dobit će priliku participirati u vlasti i opstati na sceni, legitimirajući se kao liberalni korektiv desnog centra. HDZ-u bi to posljedično omogućilo razmjerno lakše formiranje većine i proširenje koalicijskog potencijala prema centru. Međutim, pitanje je koliko je tu riječ samo o IDS-u i HSLS-u ili i o drugim malim strankama koje su, unatoč nominalno liberalnom samoodređenju, zapravo sklonije ljevici. Naposljetku, njihovi će izgledi bitno ovisiti i o programima te kandidatima koje će ponuditi biračima.

No već smo imali jedan takav liberalni savez ("Rijeke pravde"), za izbore 2024., koji, međutim, nije uspio pobijediti HDZ... Kakve su šanse neke nove liberalne koalicije?

- "Rijeke pravde" bile su koalicija nekoliko malih stranaka okupljenih oko SDP-a, od kojih su gotovo sve bile "stranke jednoga" (Puljak, Čačić, Orešković, Taritaš, Beljak), koje samostalno ne bi ušle u Sabor, a liberali su ih (IDS, Fokus), iako su im se prvotno pridružili, poslije napustili. Znakovit je, međutim, neuspjeh Fair Play koalicije, pretežno liberalnih i tek nekoliko manjih lijevih stranaka na europskim izborima, kada njihov kandidat Flego nije prošao. Liberali nisu bez šanse, ali one nisu prevelike. Kako je prethodno rečeno, bitno je tko će činiti tu koaliciju i što će ponuditi.

ARHIVA/PM/GS

Prijevremeni izbori

Kad se sve uzme u obzir, bez obzira na to što sadašnja koalicija ima saborsku većinu, koliko je realna mogućnost prijevremenih parlamentarnih izbora? O čemu bi to ovisilo, o (ne)stabilnosti vladajuće koalicije (DP, slučaj Dabro...) ili možda o nekim drugim faktorima...?

- Politički potresi koji bi mogli izazvati prijevremene izbore uvijek su mogući i nepredvidljivi, no u ovom ih trenutku ipak ne treba očekivati. Prije svega, vladajuća je većina - premda tijesna i unatoč povremenim izazovima - stabilna jer počiva na zajedničkom interesu aktera koji je čine. Taj im okvir omogućuje realizaciju vlastitih programa i javnih politika na temelju kojih su i dobili povjerenje birača. Usto, redovito oporbeno zazivanje prijevremenih izbora obično je tek prigodna retorika i izraz nezadovoljstva zbog izgubljenih izbora. Oporba je pritom svjesna da na eventualnim ponovljenim izborima ne bi prošla znatno bolje nego na prethodnima, a neki bi se njezini akteri teško uopće vratili u saborske klupe.

Konačno, u uvjetima normalnog funkcioniranja parlamentarne većine i izvršne vlasti birači zasigurno ne bi povjerenjem nagradili one koji bi destabilizirali sustav radi izazivanja prijevremenih izbora; naprotiv, takav bi potez vjerojatno bio kažnjen.