Američka vojna operacija "Ponoćni čekić", izraelski asimetrični udari, kolaps ekonomije, narodni prosvjedi i na kraju gomilanje "Beautiful Armade", kako je Trump nazvao američke udarne snage u zoni Arapskog mora i Perzijskog zaljeva, signaliziraju da bi tzv. pregovori o nuklearnom razoružanju Irana koji se vode u Omanu mogli propasti.

To unosi nemir kod većine iranskih susjeda, pogotovo regionalnih sila Saudijske Arabije i Turske, koje s Teheranom imaju relativno stabilne odnose. Obje žele smirivanje tenzija i uspjeh pregovora u Omanu koje Iran i Amerika u stvarnosti vode o balističkom, a ne o nuklearnom razoružanju Irana kako se implicira.

Podsjetimo, Saudijska Arabija nedavno je potpisala sporazum s perzijskim susjedom uz posredovanje Kine, a Turska je čak planirala predsjednički posjet Teheranu. No sve asimetrične akcije SAD-a i Izraela u Iranu uz potiskivanje šijitskih milicija diljem Bliskog istoka u Saudijskoj Arabiji i Turskoj su shvaćene kao prijetnja i njihovoj sigurnosti. Stoga su obje zemlje uložile znatne diplomatske napore kako bi obuzdale Trumpove predatorske nagone te odgodile sveobuhvatniju vojnu akciju protiv Irana, koju prema upućenima forsira Benjamin Netanyahu.

Bure baruta

Turska i Saudijska Arabija također se plaše pada iranske teokracije jer bi to dovelo do nepredvidljivog utjecaja Izraela na postislamski Iran, a time i na regiju gdje vlasti svoj formalni legitimitet vežu uz crkvu.

“Iako se znalo da prosvjedi ne mogu srušiti režim, ipak je pojava proizraelskog pretendenta na iranski tron Reze Pahlavija zabrinula mnoge društvene skupine i političke aktere, uključujući neperzijske zajednice i pobožne segmente društva. Iz perspektive Saudijske Arabije i Turske, val propahlavijevskih skandiranja diljem Irana sugerirao im je da bi Izrael i Sjedinjene Države mogli proširiti svoj utjecaj ako režim padne. Usred prosvjeda u Iranu turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan otišao je toliko daleko optužujući Izrael za organiziranje nemira, naglašavajući duboku zabrinutost Ankare zbog nestabilnosti u Teheranu", napisao je za Geopolitical Monitor Said Khanafir.

I sam sam se uvjerio putujući golemim i surovim Iranom da veći strah od potencijalnog ponovnog krunjenja grotesknog Pahlavija predstavlja nedostatak osnovnih resursa, plitka ekonomija i multietnička dimenzija Irana s dugom poviješću etničkih sukoba.

Sve glavne etničke skupine, uključujući azerbajdžanske Turke, Arape, Baluche, Turkmene i Kurde od uspostave moderne iranske nacionalne države 1925., kako pod režimom dinastije Pahlavi tako i pod Islamskom Republikom, doživjele su određeni stupanj represije. Uostalom, prvi kurdski i azerbajdžanski moderni politički entiteti nisu uspostavljeni u iračkom Kurdistanu ili današnjoj Republici Azerbajdžan, već unutar sadašnjih granica Irana, u Mahabadu i Tabrizu. Slično je i s naftom bogatom pokrajinom Khuzestan nastanjenom Arapima. Sve to znači da bi se etničke netrpeljivosti uz ekonomski kolaps te hibridnu ili izravnu intervenciju izvana mogle usmjeriti u građanski rat.

Saudijsko-turske brige

“Za Tursku ovaj bi politički kaos značio izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti, s obzirom na vlastiti kurdski problem. Iran ima znatan kurdski korpus, koji se procjenjuje na 7 - 15 milijuna ljudi. Tijekom 12-dnevnog iransko-izraelskog rata i nedavnih prosvjeda Turska je nastojala spriječiti iranske Kurde da steknu uporište u Iranskom Kurdistanu, ustupajući Teheranu podatke o kurdskim pokretima iz Iraka u Iran. Osim kurdskog pitanja, državni kolaps u Iranu mogao bi izazvati priljev izbjeglica u Tursku, koja je već izgradila granični zid u više nego očitom iščekivanju destabilizacije Irana. Iako u manjoj mjeri, Saudijska Arabija ima također sličnu zabrinutost zbog moguće etnički motivirane nestabilnosti Irana. Sa svojim golemim projektima ekonomske diversifikacije, Saudijska Arabija želi spriječiti nestabilnost u susjedstvu, posebno duž kritičnih izvoznih ruta, uključujući Hormuški tjesnac. Kako stvari trenutno stoje, čini se da Saudijska Arabija preferira oslabljeni iranski režim usredotočen na rješavanje vlastitih problema, a ne onaj koji bi izvozio milicije diljem regije. U tome ima potporu mnogih regionalnih dionika poput Katara, Omana, Iraka, Egipta, Pakistana i Turske", piše dalje za Geopolitical Monitor Said Khanafir.

Može se reći da zapravo sve glavne zemlje Bliskog istoka teže očuvanju geopolitičkog statusa quo, ali po mogućnosti s još slabijim i o tuđoj pomoći ovisnijim Iranom. Osim djelomično pivotnih država poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Izraela i Azerbajdžana, kojima bi balkanizacija Irana odgovarala zbog raznih razloga.

Paradoksalno, raseljavanje dvadesetak milijuna Iranaca odgovaralo bi i centralnoj državi, ali to nije izvedivo bez kopnenog rata, za koji Iran nema niti će uskoro imati snage i sposobnosti. Jer veliki rat ugrozio bi i interese Rusije i Kine, koje s Iranom imaju potpisane različite ugovore i sporazume. Tako Iran i Rusija od prošle godine imaju potpisan 20-godišnji Sveobuhvatni sporazum o strateškom partnerstvu osmišljen kako bi se produbile ekonomske, političke i obrambene veze te ublažio utjecaj zapadnih sankcija. U svjetlu pregovora oko iranskog nuklearnog programa, koji se održavaju u Omanu, Rusija je najavila kako bi bila voljna preuzeti iranski obogaćeni uran ako bi to pomoglo u smirivanju napetosti sa SAD-om. To je možda i dogovoreno između Rusije i Amerike s obzirom na to da je nuklearni a nefunkcionalni Iran potencijalna prijetnja sebi i svijetu.

No mnogo je veći problem od nuklearnog Irana Izraelu i Americi balistički Iran povezan s Kinom 25-godišnjim sporazumom o suradnji iz 2021. godine. Balistička sigurnost dio je velikog projekta "Pojas i put", koji omogućuje trgovinu kroz izgradnju infrastrukture i energetsku integraciju dviju država, uključujući željeznice, zračne luke, ceste, itd.

Militarizacija dolara

Konačno, Rusija, Kina i Iran zbog zapadnih pritisaka prošli su mjesec potpisali zajednički sporazum kojim usklađuju pitanja koja se kreću od nuklearnog suvereniteta i ekonomske suradnje do vojne koordinacije i diplomatske strategije. Middle East Monitor prenosi izjave dužnosnika prema kojima ovaj sporazum nije formalni ugovor o međusobnoj obrani sličan članku 5. NATO-a, koji obvezuje jednu stranu da vojno brani drugu. Prošli savezi između Irana, Rusije i Kine uvijek su pažljivo izbjegavali obvezujuće obrambeno jamstvo. Umjesto toga čini se da savez povezuje tri velike sile u širu geopolitičku koaliciju definiranu zajedničkim protivljenjem zapadnoj vojnoj dominaciji i ekonomskoj prisili.

Kako ta ekonomska prisila izgleda u slučaju Irana ispričao je profesor Jeffrey Sachs norveškom političkom analitičaru Glennu Diesenu: "Ono što rade jest da svaki dan objavljuju priče o lošem upravljanju, korupciji, gospodarskom slomu, patnji ljudi a da ne kažu da je naš ministar financija objasnio da je to američka igra. I nedavno sam razgovarao s ljudima i objašnjavao da Iranci ne mogu naplatiti svoju naftu zbog onoga što Sjedinjene Države rade. Uplate ne dolaze. Svi su pod sankcijama. Svi su pod prijetnjom. Sve banke u svijetu odbijaju provoditi bilo kakve transakcije. To je američka militarizacija dolara. Cilj joj je stvoriti kaos, izazvati propast banaka, izazvati kolaps valute, izvesti ljude na ulice."

Tko i kako motivira ljude da izlaze na ulice iranskih gradova pojasnio je u svom govoru u Davosu američki ministar financija Scott Bessant: "Dobro, dobro, postoje sankcije Ministarstva financija. I ako pogledate govor koji sam održao u Ekonomskom klubu New York prošlog ožujka, rekao sam da vjerujem da je iranska valuta bila na rubu kolapsa i da bih, da sam iranski građanin, izvukao svoj novac. Predsjednik Trump naredio je Ministarstvu financija i našem odjelu OFAC (Ured za kontrolu strane imovine) da izvrše maksimalni pritisak na Iran - i to je uspjelo, jer im se u prosincu gospodarstvo urušilo. Vidjeli smo kako je propala velika banka. Središnja banka počela je tiskati novac. Postoji nestašica dolara. Ne mogu do uvoza. I zato su ljudi izišli na ulice. To je ekonomska državna strategija. Ni jedan metak nije ispaljen, a stvari se ovdje kreću u vrlo pozitivnom smjeru."

Promjenjiva ravnoteža

Stoga, da bi zaštitila svoje interese i velike investicije, Kina je dramatično produbila suradnju s Iranom nakon američko-izraelskog napada u lipnju 2025. godine. Napada koji je istaknuo duboku ranjivost iranskih sigurnosnih struktura i otvorio pitanja o novoj arhitekturi moći na Bliskom istoku. Iz perspektive Pekinga, operacije koje je ljetos u Iranu proveo Mossad, a zatim Amerikanci prijete regionalnoj stabilnosti, energetskoj sigurnosti i koridorima njihove inicijative "Pojas i put".

“Kineski odgovor nije izravni sukob s Mossadom i Amerikancima, već strukturni napor koji treba smanjiti izloženost Irana zapadnim i izraelskim obavještajnim ekosustavima. Posljedično, snažnija kinesko-iranska suradnja u kibernetičkoj sigurnosti, satelitskom nadzoru i poboljšanom komuniciranju odražava širu kinesku doktrinu 'digitalnog suvereniteta'. Postupnom zamjenom zapadne softverske infrastrukture zatvorenim kineskim sustavima također se pokušavaju ograničiti tehnički putevi koje su Amerikanci i Mossad prethodno koristili za napade na Iran. Kineska podrška iranskim raketnim, radarskim i protuzračnim obrambenim sposobnostima dodatno poboljšava arhitekturu protuzračne obrane Irana", navodi za Mastering Geopolitics Ricardo Martines.

U tu su obranu inkorporirani kineski dalekometni raketni sustavi zemlja-zrak HQ-9B dizajnirani za rano otkrivanje i upozoravanje slabo uočljivih zračnih prijetnji, uključujući stealth-zrakoplove, koji su ljetos uspješno, ali ishitreno, bombardirali nuklearnu infrastrukturu Irana. Zbog navedenog podsjećamo da Washington u Muskatu, pod krinkom nuklearnih pregovora, vrši pritisak na Teheran da se odrekne raketnog arsenala. Iran zbog svega navedenog taj zahtjev ne može ispuniti, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se pregovori završiti.

Konačno, uz pomoć Kine Iran pokušava ograničiti američku i izraelsku operativnu učinkovitost kako bi neizravno poremetio zamisli i hibridna djelovanja koje oni provode na području Bliskog istoka s ciljem stvaranja nesigurnosti na kraku "Pojasa i puta". Ponajprije na koridorima koji vode od zapadnih kineskih granica prema luci Gwadar na Arapskom moru te onaj od centralne prema zapadnoj Aziji, gdje su na području uz iransku obalu Kaspijskog jezera i započeli nasilni prosvjedi.

U međuvremenu Iran i Sjedinjene Države postigli su razumijevanje o "vodećim načelima" u drugom krugu neizravnih pregovora u utorak u Ženevi, ali ima još posla, rekao je iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči. "Napredak ne znači da će sporazum biti postignut uskoro, ali put je počeo", optimistički je zaključio Arakči.