Za one koji to možda ne znaju, što je gotovo nemoguće s obzirom na vašu nazočnost u nizu medija, no ako netko baš i ne prati novine, televiziju, portale i blagodati ovodobne komunikacije, za one koji još žive u analognom dobu, recimo tako, nije zgorega da se sami predstavite - daklem, jednostavno pitanje za početak: Tko je Marijana Mikulić i čime se bavi?

- Ja sam glumica. To je moj posao i moj poziv, i taj dio mene je jako živ. Ali ja sam i žena, supruga i majka troje djece, i, iskreno, to je realnost koja mi je svaki dan prva na stolu. I sve što radim, i što govorim, i što igram, prolazi kroz to.

Rođena sam u Hercegovini, i ta moja “kamenjarska” upornost nešto je što mi je ostalo u kostima. Naučiš rano nositi odgovornost, naučiš rano šutjeti kad treba, stisnuti zube, odraditi. A onda te život, kad odrasteš, nauči i drugu lekciju: da ne možeš samo nositi, nego moraš i živjeti. Moraš slušati sebe, svoje srce, i biti dovoljno hrabar da kažeš naglas ono što mnogi samo potiskuju.

Gluma mi je mjesto gdje mogu biti istinita. I kad je smiješno i kad je teško. A ova predstava, “MARE”, možda mi je najogoljenije mjesto do sada, jer sam prvi put i autor i izvođač, i iza toga stojim do kraja.

TRAŽENJE ISTINE

Otkad ste 2008. godine diplomirali glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, u karijeri ste ostvarili niz zapaženih uloga u kazalištu, na filmu i televiziji, a iza vas je i pozamašan broj sinkronizacija za animirane filmove. Kad pogledate vlastiti minuli rad, da se tako izrazim, kakva bi bila ocjena dosadašnje karijere, je l’ se sve razvijalo kako ste zamišljali ili je bilo i iznenađenja, koliko pozitivnih toliko i negativnih?

- Da budem iskrena, nikad nisam imala osjećaj da mogu imati neki “savršeni plan” kao žena koja se odlučila i za brak i za djecu. Nekad jako puno snimaš i radiš, nekad se više posvetiš kući i djeci jer je to jednostavno razdoblje koje te zove i koje moraš odraditi.

Bilo je puno lijepih trenutaka, velikih projekata i ljudi koji te nauče poslu. Bilo je i onih trenutaka kad se pitaš gdje si, što radiš, je li sve to vrijedno, ima li smisla. I onda opet dođe nešto što te podsjeti da ima. I da nije poanta da sve ide glatko, nego da ideš dalje.

Danas kad pogledam, ja sam zahvalna. I privatno i poslovno. I vjerujem da profesionalni vrhunac tek dolazi. Ne zato što podcjenjujem ono iza mene, nego zato što imam osjećaj da tek sada, u ovim godinama, znam tko sam i što mogu dati.

Što je za vas gluma, glumački poziv? Kakva su iskustva, ona dobra i ona loša? Slavna Judy Garland jednom je prigodom glumu ironično komentirala rekavši da, “ako morate biti u sapunici, pokušajte ne dobiti najgoru ulogu”, a Al Pacino bio je filozofičan kad je kazao da se “glumi u životu, a u umjetnosti se traži istina”. Kakva bi bila vaša definicija glume?

- Za mene je gluma traženje istine. I to je ono što me drži u ovom poslu. Kad je dobar tekst, kad je dobra priča, kad imaš partnera i ekipu s kojima možeš disati, onda je to ogroman privilegij. Tada stvarno osjetiš zašto radiš to što radiš.

A loša iskustva... ima ih. Ima dana kad si umoran, kad si privatno u kaosu, a moraš biti “na visini”. Ima trenutaka kad te netko krivo shvati, kad se osjetiš nezaštićeno, kad te protrese javnost, komentari, kritike. U početku mi je to bilo jako teško. Teško su mi padali ružni komentari. Onda, sa sazrijevanjem, shvatiš tko ima dobre namjere, a tko samo želi pljunuti. I ne možeš tim ljudima dati svoj mir.

Gluma je i disciplina. Nije samo talent i inspiracija. To je posao na koji moraš doći i kad ti se ne da, i kad ti se plače, i kad ti je smiješno, i kad ti je teško. I onda je najljepše kad publika osjeti da si bila stvarna. Da si se dala do kraja.

Kad smo kod glumačkog poziva, koji su vam uzori, ako se tako može reći, strani i domaći? Odakle zapravo interes za glumu, koja su bila vrela inspiracije koja su vas potaknula da se i sami uključite u glumački posao, da studirate glumu, jesu li presudni bili filmovi, televizija, kazalište...?

- Ja sam kao mala uvijek nastupala, to je bilo u meni. Od vrtića, zborova, crkve, sekcija... ali tek u gimnaziji, na dramskoj, to se pretvorilo u jasan izbor: ja to želim!

Imala sam i uzore, naravno. I domaće i strane. Ali, iskreno, najviše su me oblikovali ljudi iz mog života. Moji bake i djedovi, ljudi bez škole, zemljoradnici, koji su teškim radom podizali obitelj. I ta njihova poruka, bez puno filozofije: odustajanje nije opcija. Kad padneš, imaš izbor - naći izliku ili naći razlog da se digneš. I svaki trud se isplati.

Gluma mi nije došla kao “hobi”. To je bila čežnja. I ja sam probala i druge puteve, ali srce te uvijek vrati tamo gdje trebaš biti. Meni je gluma bila prvi izbor, a sve drugo bilo je samo zamjena. I zato sam na kraju opet došla na Akademiju, pa makar iz trećeg pokušaja.

STVARNA POTREBA

Još malo o glumi... Koje su vam uloge draže, one filmske, televizijske ili kazališne, ili možda rad na sinkronizacijama? Ili sve ovisi o samoj ulozi, odnosno priči, scenariju? Usput, može li se od glume u Hrvatskoj dobro živjeti? Neki vjerojatno mogu, ali ne i svi...

- Meni je najdraže kad je uloga dobra. Kad tekst ima smisla. Kad osjetiš da priča nešto nosi. Kazalište je živo. Tamo nema “ajmo opet”. Tamo si sad i odmah, i to je brutalno, ali predivno. Film i serije druga su vrsta koncentracije, a snimanja su ipak moja prva ljubav. Time sam započela svoju profesionalnu karijeru i set mi je uvijek na posebnom mjestu u srcu.

Sinkronizacije su mi radost jer je to posebna vrsta kreacije. To je jedan drugi svijet, igra, preciznost, energija, baš uživam u tome.

A može li se živjeti od glume? Može, ali nije lako. Pogotovo ako želiš biti prisutan roditelj. Jer gluma nema radno vrijeme. Snimanja, probe, gostovanja... a doma te čekaju djeca koju ne zanimaju tvoji “projekti”, nju zanima jesi li tu, jesi li mirna, jesi li njihova. I tu je stalno taj balans. Nekad karijera kaska jer si intenzivno oko djece, nekad ti je krivo što nisi više doma. I onda shvatiš: važno je samo da se vraćaš u ravnotežu, koliko god je moguće.

Da se vratimo na vaš najnoviji projekt, koji prezentirate u svim većim hrvatskim gradovima. Radi se o predstavi “MARE #zenamajkaglumica”, koja je rasprodana za Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a prodaja karata ide sjajno i u drugim gradovima, uključujući i nastup u Osijeku 24. veljače. Što nam možete reći o samom projektu? U promomaterijalima, između ostalog, čitam da kao autorica u ovoj autobiografskoj priči otvarate trenutke u kojima se mnogi prepoznaju, ali ne izgovaraju to često naglas... Usput, zašto upozorenje: Predstava je namijenjena publici u dobi od 15+?

- “MARE” je nastala iz stvarnog života. I iz ogromne potrebe da se govori o stvarima koje toliko žena proživljava, a mnoge se ne usude reći ih naglas. To je osobna priča, ali nije “samo moja”. Jer kad sam počela o nekim stvarima pisati i govoriti javno, krenuo je val poruka ljudi koji žive isto. I tu sam prvi put doživjela ono “Wow, pa ovo nije samo moja priča!”. I tada je postalo jasno da to mora van, ali iskreno.

Predstava govori o braku, majčinstvu, o pokušaju da ostaneš svoja dok te život melje obavezama, strahovima, snovima koje si odgodio. Govori i o umoru, i o nevidljivom teretu, i o tome koliko žena često mora potisnuti sebe. Ali govori i o ljubavi. O nadi. O humoru koji te spasi kad misliš da ne možeš dalje.

Za 15+... ja bih rekla da je to zato što su teme zrele. Nije to predstava koja šokira, nego predstava koja dira. I neke stvari treba moći razumjeti i primiti. A i, iskreno, ja sam tu išla do kraja, i htjela sam da publika bude dovoljno velika da može nositi to što čuje.

I, da, rasprodani termini i brza prodaja karata su mi i nevjerojatni i predivni, ali i velika odgovornost. Ljudi ne kupuju kartu samo da dođu na predstavu, nego dolaze po nešto što im treba.

DRAMA U MONODRAMI

S obzirom na to da je spomenuta predstava monodrama, koliko je takva forma zapravo veći i rizičniji izazov za svakog glumca/glumicu, pa tako, pretpostavljam, i za vas? Monodrama, naime, ima dugu tradiciju, koja seže još u 18. stoljeće, a općenito se smatra jednim od najtežih žanrova, koji zahtijeva iznimnu koncentraciju i interpretaciju. Koliko je i za vas monodrama sredstvo psihološke analize, kako se to inače često navodi u modernizmu (A. Čehov, S. Beckett)...?

- Monodrama je ogroman izazov jer si sam. Nemaš se iza koga sakriti. Nema partnera da te “pokrije”, nema scenografije, ničega, imaš sebe i publiku. I tu sve izlazi na vidjelo. Ali baš zato je i moćno. Jer kad si sam na sceni, a govoriš uime mnogih, tada se dogodi nešto posebno. Ja ne razmišljam puno o “formi”. Meni je najvažnije da se dam maksimalno i da sve bude iskreno i do kraja. I vjerujem da će onda biti manje važno je li trenutak smiješan ili težak jer kad gledatelj osjeti istinu, ide s tobom.

I da, monodrama je rizična. Ali ja sam u ovu priču ušla baš zato što nisam htjela sigurnu varijantu. Htjela sam reći istinu. A istina uvijek nosi rizik.

Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. S obzirom na vaše rođenje i odrastanje u analognom dobu, a građenje karijere u digitalnom vremenu globalno umreženih komunikacija, kakav je vaš odnos prema prošlosti i sadašnjosti? Drugim riječima, analogno ili digitalno, što je vaš izbor?

- Ja sam odrasla u analognom dobu. I drago mi je zbog toga. Taj mir, ta igra na ulici, ta sloboda bez ekrana... ali digitalno vrijeme donijelo mi je nešto jako važno: zajednicu. Jer upravo na društvenim mrežama prvi sam put doživjela taj “wow” moment. Počneš pisati iz frustracije, iz umora, iz potrebe da izbaciš iz sebe, i onda ti se jave ljudi: “Hvala što si rekla.” “I ja to živim.” “Mislila sam da sam sama.” I to te promijeni. Društvene mreže znaju biti grozne, ali meni su u tom smislu bile mjesto podrške i hrabrosti.

Ja danas biram i jedno i drugo. Analogno za dušu. Digitalno za povezivanje, kad se koristi kako treba.

MIR U GLAVI I SRCU

Što nakon projekta “MARE #zenamajkaglumica”, koji su i kakvi planovi, koje nove uloge, neostvarene želje i ideje, eventualno inozemna karijera...?

- Sad mi je fokus odigrati “MARE” kako treba. Svake večeri. U svakom gradu. Kao da je prva. Jer ljudi dolaze po nešto što im treba, i to osjećam kao odgovornost.

Što dalje... ja sam uvijek bila više za to da me pronađe ono što mi je suđeno nego da ja planiram pet godina unaprijed. I, iskreno, s obitelji i djecom ti planovi često i nemaju šanse. Ja sam otvorena za dobre uloge, za projekte koji imaju smisla, za ljude s kojima se radi u miru i poštovanju.

Ne bježim ni od većih ambicija. Ali ne pod cijenu svega. Meni je, osobno, najvažniji mir u obitelji, mir u glavi i srcu. Kad je to na mjestu, onda se i posao posloži.

I da zaokružimo intervju “dijagnozom” same sebe - dakle, Marijana Mikulić u tri-četiri-pet-deset riječi?

- Vjernica. Mama. Supruga. Glumica. Hercegovka. Tvrdoglava i uporna. Emotivna. Ponekad premalo nježna prema sebi, pa učim. Učim slušati svoje srce. Učim ne tražiti odobravanje svijeta. I učim svaki dan da odustajanje nije opcija.