Uz brojne definicije pojam kulture teško je odrediti jer obuhvaća cjelinu društvenih, političkih i umjetničkih odnosa, obuhvaćajući ponajprije sustav znanja, vjerovanja, umjetnosti, običajnosti i zakona - kaže izv. prof. dr. sc. Goran Sunajko s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

IZV. PROF. DR. SC. GORAN SUNAJKO

- Međutim, ona je svojevrsni simptom razlikovanja velikih i malih naroda. Što je narod manje utjecajan, to više inzistira na kulturi kao nacionalnoj posebnosti i razlikovnomu obilježju. Gledajući s ekonomskog aspekta, najčešće tada predstavlja trošak koji je jedno društvo spremno platiti kako bi bilo značajnije. Što je pak narod utjecajniji, to je kultura manje razlikovna, a više izvozna i dominirajuća te tada u financijskom smislu uglavnom predstavlja prihod. Hrvatska je kultura konglomerat različitih kulturnih utjecaja koji su se prelamali na ovome području, od talijanskih, osmanskih do germanskih. S jedne strane njeguje se nacionalna posebnost uglavnom određena u onim umjetnostima kojima je jezik medij, a s druge, osobito vizualne umjetnosti i dizajn, u većoj mjeri prelaze granice nacionalne kulture jer njihov jezik nije razlikovno obilježje. I jedno i drugo posebnosti su hrvatske kulture, no njezin se prodor osobito u posljednje vrijeme očituje u dizajnu i filmu, koji na svjetskoj sceni igraju sve važniju ulogu.

Koliko se zapravo društvo prepoznaje po kulturi, a koliko kultura po društvu? S tim u svezi - je li ugroženost kulture ujedno i ugroza nacionalnog identiteta?

- Odnos je dakako uzajaman. Međutim, koliko god bile opravdane teze da je kultura samo odraz vrijednosti pojedinog društva, kao zbroj umjetničkih praksi kultura mijenja društvo i njegove vrijednosti, donoseći preko umjetnosti ono što pojedinom društvu nije svojstveno. Kultura (kultiviranje) otuda i jest postupak izmjene vlastite prirode. Prvi je takav smisao iznio Ciceron kao cultura animi, odnosno oblikovanje ljudske duše nasuprot prirodnim određenostima jer upravo izgradnjom kulture čovjek oblikuje sebe i vlastiti svijet. Ako se kultura shvaća identitetski, kao razlikovanje nacionalne posebnosti u odnosu na druge, onda se svaka ugroženost nacionalne kulture neizostavno uzima i kao ugroza nacionalnog identiteta.

Međutim, ako se kultura razumijeva samo u odnosu s drugim kulturama, tada svijest nadilazi stav o ugrozi. Nacionalni identitet nije nužno vezan uz kulturni identitet jer mnoga polja koja nisu primarno područja kulture (sport, znanost, itd.) također razvijaju određeni osjećaj nacionalnog identiteta. Međutim, inzistiranje na razlikovnom razumijevanju kulture, umjesto na integrativnome, umnogome promašuje smisao kulture jer se kulturna posebnost i time identitet može ostvariti samo u odnosu s drugim kulturama pa zapravo razlikovanje "nas" od "drugih" opstoji samo u odnosu s njima.

Duga je povijest razumijevanja napada na kulturu kao pokazatelja nacionalne ugroze, pa tako Julien Benda piše o narodima koji iz svoje kulture, jezika i umjetnosti isključuju druge. Valja izdvojiti i nezaobilazan Gramscijev pojam kulturne hegemonije kojim talijanski političar i književnik označuje postupak kojim vladajuća klasa, umjesto represivnim mjerama, preko kulture nameće svoj svjetonazor kao općeprihvaćen, čime, stvarajući norme i obrasce, svoju hegemoniju opravdava sasvim prirodnom.

Može li se govoriti i o tome koliko je kultura izložena utjecajima politike, a koliko je politika izložena utjecajima kulture, kako u svijetu, a tako i kod nas u Hrvatskoj?

- Nema nikakve dvojbe u to da je kultura u bitnome određena politikom. Mogli bismo reći da je kultura produžetak politike umjetničkim sredstvima. Možemo to najbolje primijetiti i po tome da se od svih resora za kulturu iz državnog proračuna izdvaja ponajmanje novca, ali su najintenzivnije prepirke upravo o tome tko će doći na čelo Ministarstva kulture. Tko kontrolira kulturu, raspolaže i nad duhovnim aspektima ljudskog života zato što umjetnost i kultura općenito imaju snagu djelovati metaforički i na podsvjesnoj razini ondje gdje politika ne smije eksplicitno i izravno, čime se stvara simbolički prostor koji posreduje poželjne vrijednosti. U raznim se režimima, pa tako i demokratskima, daleko najviše zabrana izvođenja određenog umjetničkog događaja odvijalo upravo u području kulture. I u nas smo mogli svjedočiti akcijama određenih skupina građana koji su, držeći hrvatsku kulturu ekskluzivnom i određene vrijednosti umjetnički nepropitivima, fizički spriječili održavanje kulturnih događaja.

Populizam u kulturi, ima li ga u Hrvatskoj i kako se manifestira? Kako se u takav kontekst kulture uklapa ili ne uklapa Thompson, između ostalog?

- Kultura zapravo jest popularna, ona je postupak kultiviranja ili pretvaranja u kanon umjetničkih praksi. Španjolski estetičar José Ortega y Gasset u doba pojave fašizma u Europi inzistirao je na važnosti razlikovanja između nepopularne i antipopularne umjetnosti. U prvom slučaju ona samo nije dovoljno privlačna, a u drugom ona je smišljeno neprivlačna, stvarana s namjerom da mase koje sve više prodiru u politiku i kulturu, u umjetnosti ne mogu prepoznati produžetak svojih stvarnih života, čime umjetnost teže može poslužiti senzibilizaciji masa za određenu političku ideologiju.

Hrvatska nije nikakva iznimka u populističkoj kulturi. S jedne strane ljevica umjetnošću nastoji posredovati progresivne vrijednosti, poput rodnih identiteta (LGBTQ, nebinarnost itd.), dok desnica inzistira na nacionalno-identitetskim tradicionalističkim vrijednostima (obitelj, vjera, domovina). U tom smislu nema, primjerice, gotovo nikakve razlike između situacije u SAD-u i Hrvatskoj. Umjetnost dakako ima pravo progovarati kako god želi, no dospije li u službu političkih interesa, osobito uoči izbornih kampanja, dobiva još snažniju populističku notu. Thompsonovi nastupi odavno su prekoračili područje glazbe. Pobuđujući snažne emocije vezane uz Domovinski rat, od kojega prolazi sve više vremena, njegove pjesme stvaraju kulturu sjećanja koja može poslužiti kao efikasna politička metoda u mobilizaciji birača jer se u politici ciljevi po običaju lakše postižu pobuđivanjem emocija nego problemskim temama.

Patimo li od kulturnih mitova, zabluda i opsesija? I kojih, i kakvih, ako se i tako može govoriti?

- Svaki narod robuje mitovima, samo je razlika u intenzitetu. Ponovno vrijedi isto pravilo. Što je kultura veća i utjecajnija, potreba za mitologijom je manje izražena, premda ne znači da je nema. Što je kultura manja i globalno neprepoznatljivija, to je potreba za kompenzacijom tog nedostatka mitovima izraženija. Primjer prvoga slučaja može se uočiti u američkoj povijesti, koja je u odnosu prema europskoj bitno mlađa. Mitologija razvijena u američkim filmovima uglavnom je usmjerena opsesiji o SAD-u kao čuvaru svjetske demokracije. Za primjer drugoga može poslužiti upravo aktualna obljetnica krunidbe kralja Tomislava, odnosno 1100 obljetnica Hrvatskog Kraljevstva koja ima poslužiti razvijanju osjećaja o drevnosti hrvatskoga naroda i njegovoj vlasti na ovome području. Bez obzira na to radi li se o činjenicama, funkcija ovih simbolika izgradnja je određene kulture sjećanja koja jedan narod treba uzdići na višu i važniju razinu.

Zaključno, kakva je budućnost hrvatske kulture i o čemu sve ona ovisi? Drugim riječima, kakvu hrvatsku kulturu želimo i trebamo?

- Kada se radi o umjetničkoj produkciji koja nosi hrvatsku kulturu, razvidni su mnogi značajni proboji na inozemnoj kulturnoj sceni, a u samoj zemlji umjetnička produkcija, od književnosti, glazbe, mode, dizajna i ostalih umjetnosti jedna je od najpropulzivnijih. Umjesto odgovora kakvu kulturu želimo i trebamo, čini se važnijim osvijestiti kakva ona nužno jest, a radi se o kulturi prožetoj raznim kulturno-povijesnim utjecajima, pa je ona, koliko god određene političke i intelektualne skupine inzistirale na jednoobraznosti, nužno multikulturalna. Čini se ipak važnim shvatiti da se posebnost nečega najbolje može istaknuti u povezanosti s drugima.