Branko Čegec: U Hrvatskoj svatko određuje što je kultura, a granica između umjetnosti i kiča se briše
O čemu govorimo kad danas govorimo o hrvatskoj kulturi, da parafraziram glasovitu zbirku priča What We Talk About When We Talk About Love Raymonda Carvera - upitali smo Branka Čegeca, urednika u izdavačkoj kući MeandarMedia.
- Čini mi se da možemo govoriti o dva aspekta kulture: o živoj kulturi, koja podrazumijeva znatiželju, dinamiku, kreativne izazove i kreativna prekoračenja, jer kultura i umjetnost ne mogu egzistirati unutar zidova i ograničenja; s druge je strane administrativno determinirana kultura, kultura projekata i projekcija prema zadanim obrascima. Govorim samo u osobno ime, no meni je to za kulturu kastrirajući model, a on zauzima najveći dio kulturnog oprostora, jer u maloj zemlji s ograničenim potencijalima (bez publike, "potrošača" kulturnih sadržaja, bez tzv. tržišta) ozbiljni kulturni sadržaji mogu funkcionirati u najvećoj mjeri jedino kroz različite modele sufinanciranja ili, preciznije, financiranja, a onda na scenu stupa politika, odnosno birokracija.
Koliko je zaprava kultura u širem smislu važan aspekt svakog, pa tako i hrvatskog, društva? Ili da pitanje postavimo ovako: Koliko se društvo prepoznaje po kulturi, a koliko kultura po društvu? Ili ovako: Je li ugroženost kulture ujedno i ugroza nacionalnog identiteta?
- Velike su "nacije", velike kulturne sredine odavno uspostavile kulturne standarde koji odolijevaju izazovima akulturacije, banalizacije kulturnog sadržaja i nametanja kiča kao poželjnog supstituta osmišljenoj projekciji kulturnog identiteta, ako već pristajemo na taj do krajnosti obesmišljeni termin, lišen pravog sadržaja. Za razliku od dominantnog provincijalnog obrasca verifikacije kulturnih vrijednosti kroz odjeke u poželjnim kulturnim kontekstima, gotovo isključivo na Zapadu, osobno, mislim da kultura, osobito kultura potencijalno malih dosega, mora izgraditi vlastiti vrijednosni sustav, uspostaviti kriterije i ustoličiti vrijednosti koje će onda mnogo lakše zainteresirati neku širu publiku ili mehanizme prepoznavanja simboličkog kapitala u tzv. velikim kulturama. Odjeci u velikoj kulturi mogu biti dodana vrijednost, a ne polazište. Spominjete "ugroženost nacionalnog identiteta", a tko ga to zapravo ugrožava? U najvećoj mjeri oni koji se u nacionalni identitet kunu. Kako? Prije svega profanacijom, totalnom banalizacijom i očajničkim nastojanjem uspostave kontrole nad kulturnim sadržajem, pokušajima propisivanja što je poželjno, što dopušteno, a što nas, navodno, ugrožava i/ili vrijeđa.
Može li se govoriti i o tome koliko je kultura izložena utjecajima politike, a koliko je politika izložena utjecajima kulture, kako u svijetu tako i kod nas u Hrvatskoj?
- U zemljama poput naše to je sigurno izraženije nego u razvijenim kulturama s razvijenim mehanizmima autonomije, iako gotovo ni jedna politička zajednica nije imuna na neprestane pokušaje limitiranja. Pogledajmo samo u što se danas, možemo reći, gotovo preko noći, pretvorila Amerika. I je li baš preko noći? Odakle je virio taj crv koji se sada naglo razmnožio? Mi to možda ne želimo priznati, ili priznajemo jako teško, ali i mi smo dio istog procesa, ne samo lokalno.
Populizam u kulturi, ima li ga u Hrvatskoj i kako se manifestira? Kako se u takav kontekst kulture uklapa ili ne uklapa Thompson, između ostalog?
- Nekako sam već odgovorio na to pitanje, pa neću ponavljati. Ne mislim da neka sredina ne treba imati prostora za sve, ali u sredinama s izgrađenim kulturnim standarom, svaka aktivnost ima svoje mjesto i jako je lako vidjeti gdje završava umjetnost i počinje banalnost s lepršavim prekoračenjem u kič. Ovako, svatko sebi uzima pravo određivati što kultura jest i što nije, a kada (i ako) otvorimo oči i pogledamo što je kultura u tim imperativnim zahtijevanjima, vrlo lako možemo zaključiti koliko smo duboko potonuli kao društvo, ostatci desetljećima rastakanog društva, koji se sada radikaliziraju proizvodeći sve dublji i sve nepremostiviji jaz.
Patimo li od kulturnih mitova, zabluda i opsesija? I kojih, i kakvih, ako se i tako može govoriti?
- Ovi prostori pate od mitova općenito, pa ni kultura nije toga lišena. Bez mitova vjerojatno ne bi bilo povijesti književnosti kakvu danas poznajemo, povijesti umjetnosti, odnosno kulturne povijesti općenito. Tužno je kada se u današnje vrijeme, u kojem se, uz malo napora, ipak moguće elementarno informirati, mitologiziraju najmračnije figure i povijesne činjenice, i kada se na te tendencije ne reagira s indignacijom ili bar elementarnom dozom kolektivnog srama.
Zaključno, kakva je budućnost hrvatske kulture i o čemu sve ona ovisi? Drugim riječima, kakvu hrvatsku kulturu želimo i trebamo?
- Uvijek i jedino kulturu oslobođenu žica i ograda, bez stražara i tutora.
Je li ona moguća? Još uvijek vjerujem da je moguća, ali do potpunog ili za kreativan uzlet nužnog oslobođenja sada treba prevaliti težak, naporan put, zasijan minama, jer tako to rade politike. A s njima ovdje baš nema prevelike sreće.
