ZA ZELENIM STOLOM: TRUMP I ČELNICI EUROPE...
Savezništvo s Amerikom nije vječna kategorija
EUROPA U GEOPOLITIČKOM SUMRAKU ILI KAKO SE IZGUBILA SVIJEST O VLASTITOM DUHU
U govoru kanadskog premijera, izrečenom nedavno u Davosu, ne vidim samo briljantni politički komentar vremena u kojem živimo. Naime, riječ je o govoru u kojem se precizno detektira većina simptoma svih onih dubokih promjena u globalnoj konstelaciji. Iz perspektive Europe, ali i vlastite, taj govor djeluje kao svojevrsno vanjsko ogledalo Europe. Ne zato što otkriva nešto novo, nego zato što izgovara ono što Europa već dugo zna, ali zbog nekih nama nerazumljivih razloga izbjegava artikulirati: svijet se vratio politici moći, dok Europa još uvijek govori jezikom postpolitičke samouvjerenosti. Ta činjenica nedvojbeno svjedoči o duhovnoj nemoći Europe, o njezinu umoru. Stoga bi bilo dobro uvijek imati na umu da oni koji su umorni, stari, nemoćni nisu u stanju izvršiti bilo kakve političke i ine promjene. [1]
VELIKA ILUZIJA
Kanada, koja sebe vidi kao srednju silu bez imperijalnih ambicija, pokazuje zavidnu razinu normativne lucidnosti. Svjesna je kraja liberalnih iluzija, ali usprkos toj spoznaji ona ne odustaje od liberalnih vrijednosti. Europa, paradoksalno, čini suprotno: zadržava sve te vrijednosti kao retorički okvir, ali je, u međuvremenu, izgubila vjeru u njihovu povijesnu djelotvornost. To je, prema mojem sudu, srž današnje europske krize, koja kao takva uopće nije rezultat njezine institucionalne nemoći. Do te krize došlo je, prije svega, zbog posvemašnje duhovne insuficijentnosti - nesposobnosti da se dadnu adekvatni, što će reći pravovremeni odgovori na postojeće političke i ine odnose u svijetu.
Upravo zato govor kanadskog premijera djeluje gotovo subverzivno za europsku publiku. Ne zato što nudi rješenja, nego zato što pokazuje da je još uvijek moguće govoriti o demokraciji bez ironije i bez defetizma. Kanada priznaje realnost multipolarnog svijeta, ali ne relativizira vrijednosti; Europa, paradoksalno, često relativizira vlastite vrijednosti upravo zato što ih smatra “samorazumljivima”. Nažalost, europski lideri očito nisu pažljivo čitali tekstove K. Marxa, koji je rekao da “sve ono što je čvrsto može se pretvoriti u dim”! I upravo ova generacija Europljana svjedoči tom pretvaranju “čvrstoga” u “dim” - već sama pomisao da bi Amerika pod Trumpom mogla stati na stranu Rusije u ukrajinskoj krizi briše mnoge pretpostavke na kojima se temeljio svijet većine Europljana. [2]
Depolitizirana Europa i iluzija upravljanja: Ivan Krastev u svojim recentnim istupima [3] ne govori o Europi kao o propalom projektu, nego kao o projektu koji je izgubio narativ budućnosti. Njegova dijagnoza depresivnog javnog mnijenja posebno je važna: europski građanin danas ne strahuje samo od rata, migracija ili ekonomskih problema, nego od povijesnog povratka - od osjećaja da se Europa vraća u 1914., 1938. ili 1989., ali bez jasne svijesti o stvarnim razlozima tih povrataka, i to u onu lošiju prošlost. Konačno, i rat, i slom imperija, i autoritarizam, sve su to bolna europska iskustva! No bilo bi pogrešno kada bismo problem sveli isključivo na negativna sjećanja. Na taj bismo način ovaj problem učinili prejednostavnim. Pravi se problem sastoji u odsutnosti budućnosti. Nema nikakve dvojbe da u europskoj svijesti prevladavaju (loša) sjećanja [4], a da je ta svijest bilo kakva očekivanja/nade svela na minimum.
I to je točka slaganja između mojih stavova i stavova I. Krasteva: europski duh nije nestao zato što je osporen izvana, nego zato što je prestao biti predmetom unutarnje rasprave. Europska politika govori tehničkim jezikom regulacija, fondova i procedura, dok javni prostor ostaje bez elementarnog filozofskog i kulturnog horizonta koji bi te ad hoc politike pokušao, kako-tako, opravdati.
U svojim tekstovima o europskom duhu [5] više sam puta naglašavao da Europa nije nastala kao projekt stabilnosti, nego kao projekt (auto)kritike. Od prosvjetiteljstva nadalje europski identitet oblikovao se kroz permanentni sukob ideja, kroz sumnju, kroz stalno propitivanje vlastitih temelja. Danas, međutim, svjedočimo onome što bih - slijedeći temeljne premise kritičke teorije - nazvao strukturnom depolitizacijom Europe, jer je ono, “političko” supstituirano upravljačkim. Sukob je zamijenjen procedurom. (Imam dojam da su te proceduralne radnje najčešće besmislene, nepotrebne, dosadne…). Vizija je zamijenjena kriznim menadžmentom.[6] U tom kontekstu europski građanin ne osjeća toliko represiju koliko ga muči osjećaj da živi u svijetu oslobođenog svakoga smisla! Stoga uopće nije čudno što Ivan Krastev s punim pravom govori o depresivnom stanju europskog javnog mnijenja, gdje ta depresija nije nikakav emocionalni problem/stanje, nego je ona par exellence politička činjenica. “Sljedećih deset godina imat će dvije važne karakteristike. Prva je da će te godine u psihološkom smislu biti izuzetno intenzivne. Sve će se vrtjeti oko toga kako se osjećate, pa će čak i velike sile imati svojih tinejdžerskih pet minuta. Ušli smo u period u kojem sve one tragaju za novim geopolitičkim identitetima.” [7]
VELIKA PRAZNINA
Depresija/nostalgija/melankolija ovdje su kategorije/derivati kritičke teorije. One označavaju stanja u kojima subjekt više ne vidi sebe kao aktera povijesti, nego kao objekt procesa koje ne samo što ne razumije već ga nije u stanju ni kontrolirati. Europa danas pati upravo od toga: od osjećaja da se povijest “dogodila drugima”, dok je ona ostala zarobljena u vlastitom normativnom samorazumijevanju. Stoga bi bilo i više nego poželjno da Europa konačno shvati da savezništvo s Amerikom nije vječna kategorija. Pogotovo ne sada kada je D. Trump predsjednik Amerike kojem je Venezuela očito važnija od Ukrajine! [8]
Kritički gledano, riječ je o paradoksu kasnog liberalizma: društva koja su institucionalno najstabilnija istodobno su egzistencijalno najnesigurnija. U tom smislu Europa više ne proizvodi političke ideje, nego političke reakcije. Ona samo odgovara, ali gotovo ništa ne inicira. [9] Upravo zato govor kanadskog premijera zvuči kao opomena izvana - kao podsjetnik da je još uvijek moguće govoriti o demokraciji bez ironije, ali i bez naivnosti.
Europski duh kao izgubljena praksa: Za mene je europski duh uvijek bio praksa, a ne dogma. Ne skup “vrijednosti”, nego način mišljenja. Danas se te vrijednosti često ponavljaju mehanički, kao da je njihova istinitost neovisna o političkom i društvenom kontekstu. Kritička teorija nas, međutim, uči suprotnom: vrijednosti koje se ne žive i ne preispituju pretvaraju se u puku ideologiju.
U tom smislu današnja Europa nije cinična, nego konformistička. Ona ne odbacuje vlastite ideale, ali ih više ne dovodi u pitanje, a upravo je ta (auto)kritičnost bila temelj njezine povijesne snage: europski duh nikada nije bio puki skup vrijednosti, nego stalni proces samopropitivanja - od Augustina i Erasma preko Kanta i Husserla do Krleže, Miłosza i Kundere - europska misao uvijek je nastajala u stalnom sučeljavanju između ideala i (surove) realnosti. Danas je taj proces gotovo potpuno zamijenjen upravljačkom logikom, što proizvodi političku stabilnost bez duhovne legitimacije. Uvijek bismo morali imati na umu da je svaka relativizacija siguran put u posvemašnju intelektualnu prazninu.
MOBILIZACIJA
Umjesto zaključka: Iz moje perspektive aktualna geopolitička situacija nije samo test europskih institucija, nego test europske samosvijesti. Ako Europa želi ostati povijesni subjekt, mora ponovno naučiti misliti samu sebe. I to se mišljenje mora odvijati unutar novih teorijskih paradigmi. Treba reći zbogom svim melankoličnim raspoloženjima zbog kojih se Europa vidi u mnogo gorem položaju nego što zaista jest (I. Krastev).
U suprotnom Europa neće biti poražena izvana. Ona će se, polako ali sigurno, raspadati iznutra, u tišini iracionalne administrativne učinkovitosti i javnog ravnodušja. I to bi, paradoksalno, bio njezin najneeuropskiji kraj! Stoga nikako ne bi smjeli dopustiti da pesimizam postane vladajući osjećaj u europskim društvima. “Sada rizikujemo da budemo žrtve preteranog pesimizma. To me podseća na čoveka koji hoće da se ubija iz straha od smrti”. [10] Europi je potrebna mobilizacija. I to u svim segmentima društva. Od “kompetitivne dekadencije”, kako postoje i oni kojima je gore nego nama, nema prevelike koristi. Jer, između pesimizma i optimizma, uvijek treba birati - nadu!
