Kako komentira to što su predsjednik Milanović i premijer Plenković nadavno, iako odvojeno, objavili identičan stav - Hrvatska neće biti sudionica Odbora za mir američkog predsjednika Donalda Trumpa - upitali smo izv. prof. dr. sc. Darija Čerepinka, političkog analitičara i komentatora sa Sveučilišta Sjever.

DARIJO ČEREPINKO

- Mislim da je, s obzirom na dosadašnje stavove Hrvatske u nizu vanjskopolitičkih pitanja, odluka o nepristupanju Odboru za mir bila očekivana i oko nje nema niti treba biti većih razmimoilaženja, pogotovo s obzirom na nedavna iskustva s aktualnim predsjednikom SAD-a i njegovom administracijom vezano uz teritorijalne pretenzije prema Danskoj. EU u pitanjima suradnje sa SAD-om pleše po rubu, povremeno izlazeći ususret sujeti američkog predsjednika, a povremeno potežući ručnu kočnicu. U ovom slučaju odluka državnog vrha u skladu je s politikom većine država EU-a i čini mi se da uopće nije bila sporna. Na njoj se, također, ne mogu dobiti preveliki dnevnopolitički bodovi, pa je i to, ako izuzmemo djetinjaste prepirke oko ovlasti ili pitanja komu je poziv bio upućen, pridonijelo zajedničkom stavu oba predsjednika. Ego i besmislene političke kalkulacije šibicarske razine nisu im dopustili da odluku priopće zajedno, ali nekakvu uljuđenu komunikaciju između njih ne treba niti očekivati. Građanima je, nažalost, sasvim svejedno kako "dva brda" komuniciraju. Jasno su to pokazali na izborima.

Proteklog tjedna na dnevnom redu bio je i odlazak ministra Primorca (na mjesto potpredsjednika Europske investicijske banke - EIB) i povratak u Vladu Tomislava Ćorića na mjesto ministra financija. Je li realno očekivati i veću rekonstrukciju u Vladi?

- Iako se već neko vrijeme govori o većoj rekonstrukciji Vlade, za sada se čini da do nje neće doći. Ministar Primorac otišao je iz Vlade jer mu se pružila višestruko bolja prilika, a bez obzira na niz ponekad i opravdanih prigovora na njegov rad, nije počinio veće pogreške niti iza sebe ostavlja bilo kakve afere, bar koliko je za sada poznato. Novi ministar, bez obzira na afere uz koje se vezivalo njegovo ime, nije se, za sada, našao ni u jednoj optužnici USKOK-a, a čini se da je premijer Plenković prilično siguran da će tako i ostati, što ne znači da ima i pravo. Pokazalo se, naime, kako premijer baš i nema nos za izbor aferama neopterećenih kadrova i više puta mu se omaknulo da u Vladu dovede ljude problematične prošlosti ili ponašanja. Hoće li mu se takvo što dogoditi s gospodinom Ćorićem tek ćemo vidjeti. Ali čak i ako se dogodi, čini se da se premijer ne treba puno živcirati. Građani koji glasaju za njega i njemu bliske političke opcije ne uzimaju mu sve te silne afere za zlo. Da ih one zabrinjavaju, premijer Plenković davno bi završio svoju - u domaćim okvirima vrlo uspješnu - političku karijeru.

Još jedna vruća tema u središtu je pozornosti već danima i tjednima - izbor predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda te izbor Ustavnih sudaca. S obzirom na suprotne stavove HDZ-a i oporbe, prijeti li RH neka vrsta ustavne krize?

- Hrvatska je već neko vrijeme u krizi institucija, pa eventualna ustavna kriza neće biti neko veliko iznenađenje. Iako je u osnovi bila dobra ideja da se promjenom Ustava 2010. godine uvede dvotrećinsko glasanje za izbor ustavnih sudaca, u praksi to nije nužno značilo da će biti izabrani najbolji kandidati, već kandidati oko kojih se vodeće stranke odnosno koalicije usuglase, što je nastavak prakse političke trgovine kakvoj svjedočimo i kod izbora predsjednika Vrhovnog suda, ali i u nizu drugih slučajeva, primjerice u diplomaciji. Potreba političkih vođa da kontroliraju sve ili bar većinu aspekata rada institucija koje bi u svojem temeljnom određenju trebale biti neovisne o stranačkoj politici u Hrvatskoj je veća od potrebe da se institucije ustroje kvalitetno i neovisno. Taj način rada vidljiv je na svim razinama, a korijen mu je, zapravo, kvazidemokratski način rada vodećih političkih stranaka u kojima unutarnja demokracija gotovo i ne postoji, pa se sve gleda kroz prizmu kontrole svih i svega, i to se prenosi na nacionalnu razinu. Ali, kao i u slučaju ministra Ćorića, čini se da biračima takav način rada uopće nije sporan i da gotovo u pravilu ponovo biraju baš one ljude koji više rade na osobnom ovladavanju sustavom nego na općem dobru.

Na kraju, i u posljednjem u nizu prijepora, ovom oko dočeka rukometnih reprezentativaca, Ustav se savija kako vlasti odgovara, odluke Ustavnog suda se ne provode ili se ignoriraju, Ustavni sud ne reagira pravovremeno, već ignorira vruće teme ili koristi maksimalno vrijeme propisano zakonom da važne i hitne odluke donese, a u međuvremenu sve i dalje ide po starom. Dakle, odlučio Ustavni sud ovako ili onako, gotovo je i nebitno. Građanima, uz rijetke iznimke, principi i zakoni izgleda nisu bitni, dokle god su "njihovi" na vlasti. Ali tako je i u drugim dijelovima svijeta. Isti prijezir prema odlukama sudova pokazuje i aktualni američki, ali i neki europski predsjednici odnosno premijeri. Tek ćemo vidjeti hoće li ikome to nauditi. Ako biračima ne smeta činjenica da političare krše zakone i ustave, zašto bi se političari suzdržavali? Narod je odlučio da im je to u redu.

Kad smo već kod sudaca i sudstva, pravosuđa općenito, zašto se ono uglavnom percipira u lošem svjetlu, da se tako izrazim, na što upozorava i EK, koji su uzroci takvog stanja?

- U javnosti, rekao bih s pravom, prevladava dojam da ni suci ni državni odvjetnici nisu nezavisni od utjecaja bilo politike bilo utjecajnih i/ili kriminalnih skupina. Zakon se provodi na slabima, a moćni prolaze bez kazni ili uz minimalne sankcije. Političari će uvijek pokušavati kontrolirati sve aspekte života koje mogu, a u Hrvatskoj je malo sustava koji imaju mehanizme da se od toga obrane. Sudstvo je jedan od njih. Nije mi jasno zbog čega praktički samovoljno odustaju od toga da urede svoju profesiju neovisno o politici, na korist sebi i građanima. Sve poluge i instrumente imaju. Ne znam zašto šute i zašto pristaju da budu ruglo EU-a. Odnosno, znam. Mislim da i građani misle slično kao i ja kad kažem da ih jednostavno nije briga ni za struku, ni za pravdu, ni za vlastitu čast. Uz rijetke iznimke. Volio bih da nas demantiraju u praksi.