Najava američkog predsjednika DonaldaTrumpa o osnivanju Odbora za mir ne dolazi kao iznenađenje; tako je sredinom siječnja SAD i službeno napustio svjetsku trgovinsku organizaciju (WHO), a tijekom samita u Davosu Trump je povukao SAD i iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, i to drugi put, isto je uradio i 2017. tijekom svog prvog mandata - kaže mr. sc. Krševan Antun Dujmović, stručni savjetnik s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), te u nastavku svoga priloga piše:

USTUPLJEN

- Svi ovi potezi nisu se dogodili iznenada, oni su pomno planirani i unaprijed najavljivani. Iza toga stoje dva razloga: prvi, nepovjerenje Trumpove administracije prema globalnim institucijama, koji, prema Trumpu, stoje Ameriku puno novca, a u isto vrijeme joj vežu ruke da djeluje u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Ako je u američkom interesu da poveća proizvodnju nafte i plina, kojih ima u izobilju, onda će Amerika povećati proizvodnju ovih fosilnih goriva, kao što to vidimo na primjeru našeg LNG terminala na otoku Krku. To je vezano i uz drugi razlog: predsjednik Trump ne samo da ne vjeruje u direktnu vezu između klimatskih promjena i potrošnje fosilnih goriva, nego on želi osigurati što više izvora energije za SAD.

Odbor za (ne)mir

Trenutno najveća globalna tehnološka borba vodi se u području umjetne inteligencije (UI), a najveći konkurent Amerike u tome je Kina, uz zaostajanje Europe i nepostojanje Rusije u toj utakmici. Da bi zadržao američku prednost u UI-ju, jer SAD i dalje prednjači u proizvodnji čipova, dok Kina prednjači u rezervama rijetkih minerala koji su potrebni u njihovoj proizvodnji, Trump mora osigurati goleme količine energije, a odricanje od tradicionalnih izvora energije de facto bi lišilo Ameriku energije koja joj treba te je izbacilo iz globalne utakmice.

S druge strane, Kina, koja je znatno razvila svoje kapacitete u obnovljivoj energiji iz sunca i vjetra, a i svjetski je lider u proizvodnji električnih automobila i baterija, i dalje koristi goleme količine nafte, plina i ugljena. Uskraćivanje energetskih resursa sigurno ne bi bilo u skladu s politikom ''America First'', nego bi ostavilo SAD iza Kine u vrlo teškoj i dinamičnoj borbi za globalnu tehnološku dominaciju. U tom svjetlu treba promatrati i osnivanje Odbora za mir.

Djelovanje kroz UN pokazalo se kao sporo i neučinkovito, a Trump želi brze rezultate koje može pripisati sebi, a ne nekoj naddržavnoj organizaciji, pa bili to i Ujedinjeni narodi. On želi realne i opipljive rezultate, poput mira u Gazi, ali, s druge strane, ipak mu ne prolazi za rukom da zaustavi rat u Ukrajini - uoči četvrte godišnjice od početka opće ruske invazije na Ukrajinu, broj mrtvih i ranjenih na obje strane već se popeo na oko dva milijuna, što je zastrašujuća brojka.

Također, mandat Odbora za mir još nije jasan, iako je jasno da bi u njemu potpunu dominaciju imala Amerika, odnosno Donald Trump osobno. To, kako izgleda, za sada ne odgovara velikim europskim državama, uključujući Ujedinjenu Kraljevinu i dvije najjače sile Europske unije, Njemačku i Francusku. U ovom Odboru možemo tako vidjeti velik broj zemalja tzv. Globalnog juga, i samo nekoliko manjih europskih zemalja, tako i Mađarsku i Bugarsku kao članice EU-a, koje realno ne spadaju u tešku kategoriju na razini EU-a. U tom svjetlu treba promatrati i hrvatski odnos prema pozivnici za pristupanje Odboru za mir jer, iako je Amerika ključni hrvatski saveznik, Hrvatska je članica Europske unije, koja treba pratiti glavne smjernice europske politike, što Hrvatska vrlo uspješno i radi.

Međutim, osnivanje ovog Odbora nikako ne znači kraj UN-a, a sljedeća američka administracija možda će se opet više vratiti multilaterali i globalnim organizacijama od kojih trenutna administracija zazire. Trump je pragmatičan političar, koji smatra da se manje-više sve u međunarodnim odnosima može rješavati direktnim razgovorima, pregovorima, dogovorima - "dealovima", te zazire od alata poput US AID-a, koji je po njemu samo trošio novac američkih poreznih obveznika, a da oni nemaju nikakve koristiti od toga. Kroz taj njegov transakcijski pristup treba gledati i njegov odnos prema NATO saveznicima u Europi, odnosno prema Grenlandu. Trump u svom nastupu, koji je često teatralan, te u svojim pregovaračkim taktikama i strategijama nastoji, kako on smatra, pripremiti teren, ne bili u tim istim pregovorima izvukao što više koristi za Ameriku i za sebe, odnosno pomakao svaki put granicu malo dalje. Tijekom njegova prvog mandata to se moglo vidjeti u odnosu prema NATO-u. Prvo je sve šokirao svojom izjavom da je NATO zastarjela organizacija te su se mnogi uplašili da želi izvući iz Saveza zemlju osnivačicu i najjaču članicu bez presedana. Nakon te šok-terapije uspio je prisiliti europske članice da podignu izdvajana za obranu na 2 % svojih proračuna. Isto je učinio i prošle godine na NATO samitu u Haagu, kada su sve članice osim Španjolske pristale dići razinu izdvaja za obranu na čak 5 %. I ovome je prethodio pritisak na europske saveznike, i to u vrlo nezgodnom trenutku za njih. U Europi se vodi rat, Europa želi suzbiti rusku invaziju, a gubitak američke podrške u obrani imao bi katastrofalan učinak na europsku sigurnost.

Ista strategija predsjednika Trumpa upalila je i na Grenlandu. Do američke invazije na najveći otok na svijetu, koji je geografski u Sjevernoj Americi, neće doći, a NATO će preživjeti. S druge strane neće doći niti do carinskog rata s Europom, a Amerika će povećati svoju prisutnost na Grenlandu, na što već polaže stara prava potpisana s Danskom, i u arktičkoj regiji - novoj globalnoj bojišnici velikih sila za osiguravanje mineralnih resursa odnosno ključnih logističkih i transportnih koridora.

Iz svega ovoga može se zaključiti kako vanjska politika SAD-a, odnosno osobno predsjednika Trumpa, nikako nije nepromišljena i stihijska. Štoviše, uz svoj uistinu nekonvencionalan pristup i retoriku, koja dosad nije viđena među američkim predsjednicima, Trump uspijeva ostvariti američke ciljeve. Gledajući ponašanje predsjednika Trumpa i metode kojima se služi kroz prizmu pragmatizma i ostvarivanja ključnih američkih vanjskopolitičkih ciljeva, nikako se ne može dovesti u pitanje njegova mentalna sposobnost, kao što je to učinila Yassamin Ansari, progresivna demokratska kongresnica iz Arizone. Zapravo i Trump može postaviti pitanje: kako je bivši predsjednik Joe Biden mogao obnašati dužnosti 46. predsjednika do kraja mandata, a uz to se povukao iz utrke za drugi mandat tek tri mjeseca prije predsjedničkih izbora u studenom 2024. godine. Iako je nedvojbeno Biden u svoje vrijeme bio sjajan američki političar, što se vidjelo i tijekom 90-ih i ratova na prostoru bivše Jugoslavije te tijekom početka ruske agresije na Ukrajinu 2014. godine, pokazivao je znakove teško narušena zdravlja naročito u posljednjim mjesecima svoje vladavine.

Održati jedinstvo

Ako Europa bude gledala na predsjednika Trumpa kao na pragmatičnog političara koji želi rezultate i prije svega želi zaštititi američke nacionalne interese, onako kako ih je on sam zadao, u svakom slučaju će sebi olakšati posao. Stoga bi se Europljani trebali prestati bojati Trumpa i američkog izlaska iz NATO-a, odnosno okretanja isključivo svojoj zapadnoj hemisferi po tzv. Donroeovoj doktrini, a umjesto toga bi se trebali potruditi biti pouzdan američki partner. Predsjednik Trump bio je u pravu i tijekom prvog, a i sada i u drugom mandatu, kada je upozoravao europske lidere - zašto tražite naše sigurnosne garancije prema ruskoj agresiji, a od iste te Rusije kupujete naftu i plin i tako im direktno pomažete da izgrade svoju vojsku, odnosno da napadaju svoje susjede?

Ipak, treba priznati da se Europljani drže podosta jedinstveno, i to EU zajedno s Velikom Britanijom i prilično odlučno i principijelno oko američkih zahtjeva za Grenlandom, i to se na kraju isplatilo. EU je drugo gospodarstvo svijeta, najveći trgovinski blok na svijetu, s potencijom da kao centar demokracije, zaštite osobnih sloboda i vladavine prava, bude svjetski lider. Ali da bi to postigla, Europe mora biti jedinstvena i imati zajednički glas u svijetu, a uz to zemlje članice Unije uistinu trebaju investirati u svoje vojske, i onda će Europa biti ravnopravni partner, a ne poslušnik Sjedinjenih Američkih Država.