U sjeni Davosa: Europski duh bez političke imaginacije
PASIVNA EUROPEIZACIJA: EUROPA SE PRIHVAĆA, ALI SE NE MISLI...
Jedno od polazišta mojih tekstova [1] o europskom duhu nije puko konstatiranje krize Europske unije - jer takva je dijagnoza već odavno postala opće mjesto političkog govora - nego pitanje koje se vrlo rijetko postavlja: postoji li uopće ozbiljna javna rasprava o budućnosti Europe u društvima koja se na tu istu Europu stalno nekritički pozivaju? Govori se o krizi Europe, ali bez ikakve ambicije da se ta kriza protumači. Govori se o “usklađivanju”, ali ne i o viziji. Takva politika proizvodi poslušnost bez utjecaja i lojalnost bez glasa. Europa bez duha postaje puki aparat. Hrvatska politika bez europske misli postaje periferna administracija. Između ta dva prazna prostora odvija se tišina koja se pogrešno naziva odgovornošću
U hrvatskoj političkoj javnosti danas ne nedostaje govora o Europi - nedostaje mišljenja o Europi! To je ključna razlika koja objašnjava zašto se rasprava o budućnosti Europske unije u Hrvatskoj svodi na fraze, proceduralne teme i pasivno praćenje tuđih odluka.
U hrvatskoj političkoj javnosti uočljiv je gotovo potpuni izostanak sustavne rasprave o europskoj budućnosti u današnjoj, duboko nestabilnoj i multipolarnoj međunarodnoj situaciji. Europa se u javnom diskursu uglavnom pojavljuje kao administrativni okvir, financijski mehanizam ili birokratski korektiv, ali rijetko kao civilizacijski projekt, a još manje se o Europi govori kao duhovno-političkoj ideji. Ta šutnja nije slučajna - ona je simptom dublje intelektualne i strateške praznine. Takav intelektualni minimalizam uopće nije neutralan. On proizvodi političku nevidljivost. Država koja nema stav o budućnosti Europe nužno postaje objekt, a ne subjekt europske politike. Umjesto artikuliranih pozicija hrvatska javnost dobiva administrativni govor, umjesto strategije - tehničko usklađivanje, umjesto političke imaginacije - šutnju. (Ponekad imamo osjećaj da je upravo taj fenomen “šutnje” trajna konstanta, manje-više, svih hrvatskih politika, odnosno da se od 70-ih godina prošloga stoljeća pa sve do današnjih dana u hrvatskoj politici ništa dramatično nije dogodilo: “mudro” smo šutjeli i poslije sloma hrvatskog proljeća i jednako “mudro” šutimo i danas)!
Hrvatske političke elite prema Europi odnose se instrumentarno i defenzivno. Europska unija percipira se kao gotov okvir kojem se treba prilagoditi, a ne kao prostor u kojem bi se trebale voditi borbe između svih mogućih ideja, različitih vrijednosti i interesa.
U hrvatskom političkom diskursu prevladava recikliranje općih mjesta, klišea da je Europska unija u dubokoj krizi, da je izgubila geopolitičku težinu u odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji ili Kini, da nepovratno kasni u donošenju važnih strateških odluka. No iza tih općih mjesta ne slijedi nikakvo ozbiljno pitanje: kakvu Europu Hrvatska želi i kakvu ulogu ona želi igrati u njezinoj budućnosti. U hrvatskom političkom diskursu ne postoji ozbiljnija rasprava o smjeru Europe: o njezinu normativnom identitetu, o odnosu demokracije i suvereniteta, o granicama liberalnog poretka, o pitanjima solidarnosti… Nitko ne propituje teme koje se odnose na europsku stratešku autonomiju, na pitanja migracijskih politika, koja su ujedno i pitanja naše sigurnosti, naših kulturnih identiteta, naše vjere... Može li se itko sjetiti kada se posljednji put neki relevantniji hrvatski političar nedvosmisleno odredio spram kulturnih/kršćanskih temelja europske ideje.
U tom smislu hrvatska politička, pa i akademska scena - unatoč formalnoj ukorijenjenosti u europskim institucijama - pokazuje zabrinjavajuću intelektualnu pasivnost. Europa se prihvaća kao zadana činjenica, ali se gotovo nikad ne promišlja kao problem, kao izazov ili kao otvoreno pitanje, kao tema koju nije moguće samo tako ignorirati. Takav pristup proizvodi isključivo strategije prilagodbe u kojima se unaprijed odustaje od bilo kakve ideje aktivnog sudjelovanja u rješavanju svih tih i više nego očitih problema, svih tih vidljivih izazova koji našu budućnost čine neizvjesnom.
Stoga u svojim tekstovima [2] pokušvam temu europskog duha vratiti u središte rasprave: ne kao nostalgičnu ideju ili elitistički konstrukt, nego kao prostor stalne napetosti između filozofije i politike, između povijesnog iskustva i suvremenih kriza. Bez te refleksije Europa riskira da postane tek tehnički projekt bez unutarnje kohezije, bez vlastite javnosti, a samim time i bez stvarne političke snage, koja bi joj omogućila da bude nezaobilazni akter u rješavanju svih svjetskih političko-vojnih kriza, Ukrajina, Gaza, Sirija, Grenland, Venezuela…
I uopće problem nije u kritici Europske unije - ona je nužna - nego u tome što ta kritika ostaje površna, defenzivna i bez ikakve suvisle vizije/imaginacije. Imamo dojam da se hrvatska politika ponaša kao da je europski okvir dovršen i nepromjenjiv i da je hrvatska uloga unaprijed zadana, bez mogućnosti bilo kakve promjene.
Takav pristup proizvodi pasivnu europeizaciju bez europske imaginacije. Europa se prihvaća, ali se ne misli. U javnom prostoru gotovo da nema intelektualnog sukoba, nema konceptualnih prijedloga, nema pokušaja artikulacije hrvatske perspektive koja bi nadilazila dnevnu politiku i isprazni administrativni govor.
Ako hrvatska javnost, posebice njezin oporbeni dio, nastavi izbjegavati raspravu o tim pitanjima, ostat će trajno na periferiji procesa koji će se ionako odvijati - s nama ili bez naše aktivne participacije. Ali biti periferija i nije neka obećavajuća budućnost! n
[1] Zlatko Kramarić, The European Spirit in a New Geopolitical Context, Argumentum, Tirana, 2026., specijalno izdanje magazina Argumentum!
[2] Z. Kramarić, The European Spirit…, Argumentum, Tirana, 2026. Moji tekstovi o europskom duhu polaze od pretpostavke da se kriza Europe ne može razumjeti isključivo institucionalno ili unutar ekonomskih kategorija. Prema mojem mišljenju, radi se o krizi smisla, političke volje i javne svijesti. Moji tekstovi o europskom duhu polaze od pretpostavke da se Europa ne može svesti na institucije i procedure. Europski duh uvijek je nastajao u napetosti između filozofske refleksije i političke odluke, između krize i odgovornosti. Njegov današnji nestanak iz javnog prostora znak je dublje krize - krize smisla i političke hrabrosti.
