Tek nakon što sam pročitao roman, shvatio sam da je naslov "Bolero za Ionesca" (Naklada Bošković, 2025.) zapravo ključ za njegovo razumijevanje: ono što se prije čitanja činilo kao ne baš spretna autorova dosjetka, kao nepotrebna artificijelnost, kao "strani element" u tkivu teksta, nakon čitanja dobilo je svoj puni smisao. Naime, to povezivanje bolera i Ionesca ima svoju preciznu motivaciju - neki se motiv stalno ponavlja, vraća se u istoj formi, ali svaki je put to vraćanje sve intenzivnije, razuzdanije…Treba se samo sjetiti kako to zvuči u "Boleru" Mauricea Ravela ili u filmu "10" sa slavnom Bo Derek i Dudleyem Mooreom!

Taj obrazac u romanu Andrije Tunjića simbolizira ponavljanje zla i krivnje u našim društvima, koja boluju od bolesti koja se zove "višak historije", njihovu upornost da se na ovim prostorima pojave svakih pedesetak godina unatoč svijesti da činjenje zla ne rješava ni jedan naš, politički, ekonomski, moralni, problem. Kao što se u Ravelovu "Boleru" motiv ne mijenja, nego s protokom vremena buka i napetost samo rastu, i kod Tunjića zlo s ovih naših prostora ne nestaje, nego se obnavlja pod novim maskama. I to u svim segmentima naših života!

BESMISAO EPOHE

Roman je, dakle, bolero u moralnom smislu: ritmičko vraćanje na iste obrasce laži i nasilja, kojih se nakon izvjesnog vremena više ne sjećamo, skloni smo ih zaboraviti, potisnuti... iz naših sjećanja.

Kao da su naša iskustva "prazne ploče", koje svaki put iznova moraju ponoviti nenaučene povijesne lekcije. A te lekcije uvijek ispisuje isti rukopis. Junaci, koliko god se trudili "izići" iz tog kruga, iznova se vraćaju u njega. Stoga je moguće konstatirati da je poetika ovoga romana vrlo bliska filozofiji egzistencijalizma. Doduše, nije to razina jednog J. P. Sartrea, "Bolero za Ionesca" nisu "Mučnine", ali u tom katalogu takvog i sličnih romana moglo bi se naći mjesta i za ovaj roman. A referenca na Eugènea Ionesca upućuje nas na apsurd - na svijest da je suvremeni svijet postao kazalište besmisla, odnosno da se u jednom takvom svijetu i jezik, i politika, i mediji, i moral nezaustavljivo raspadaju. Svijet E. Ionesca je svijet u kojem su razum i moral supstituirani groteskom.

Ionesco je simbol kazališta apsurda, u kojem komunikacija više ne prenosi smisao, nego samo pokazuje njegov gubitak. Tunjić time želi reći da je stvarnost o kojoj piše - hrvatska, balkanska, europska - postala ionescovska, groteskna, paradoksalna, puna likova koji mnogo govore, a zapravo ništa ne kažu! Drugim riječima, "Bolero za Ionesca" sugerira da živimo u vremenu u kojem se zlo ponavlja kao glazbeni motiv u beskrajnom plesu besmisla. To bi ujedno bila i politička i moralna metafora, ali i hommage književnosti koja prepoznaje besmisao kao temeljnu istinu naše epohe.

U ovome romanu izdvojio bih nekoliko vrijednosti, od moralno-intelektualne (u romanu autor jasno postavlja pitanje možemo li biti nevini u svijetu u kojem svi šute, koji znaju istinu ali ne žele je podijeliti niti s prvim susjedom, rođakom, prijateljem...), preko stilskih vrijednosti (ovdje u prvome redu aludiram na /novinarsku/ preciznost jezika, na krajnje zanimljivu kombinaciju poetskog i racionalnog diskursa, što rezultira posvemašnjom fragmentarnošću ne samo romana nego i svijesti suvremenog čovjeka), sve do onih kulturoloških, jer ovaj roman nije samo kronika jedne bolne tranzicijske epohe u Hrvatskoj nego i univerzalna parabola o društvu u kojem istina postaje nepoželjna, nešto što treba zaboraviti. No protiv kulture zaborava najbolje se možemo boriti ako o tim "zaboravljenim istinama" svjedočimo. Vjerojatno zbog tih razloga jedan je od junaka ovoga romana vodio dnevnik, kako se neke važne stvari nikada ne bi zaboravile. No to još uvijek ne mora značiti da će nam to "bilježenje" povijesti pomoći u njezinu razumijevanju. Upravo o toj mogućnosti svjedoči ovaj roman, koji nije ništa ino nego metafora za ritam povijesti koja se uporno ponavlja, a mi i dalje ne uspijevamo na adekvatan način svladati ni jednu ozbiljniju lekciju iz te nesretne povijesti.

I tu ništa ne pomažu ni ti dnevnički zapisi jednog od junaka romana, Jakova, do kojih je stjecajem okolnosti došao novinar Fran Altarac. Činjenica da te zapise "rekonstruira" jedan novinar itekako je važna za konačni izgled/strukturu/kompoziciju/jezik ovoga romana. Tunjićev stil u ovom romanu dijeli geneze: s jedne strane vidljiv je njegov "novinarski" način pisanja - precizne, ponekad staccato, opažajne fraze, fokus na dokumentu i detalju; s druge, autor se služi gustim, rafiniranim rečenicama kada prelazi u refleksivni registrar. Kritičari su primijetili da je autor "tešući rečenice do iznemoglosti" uspio izbrusiti jezičnu formu, ali i da ponekad taj stil vodi prema zasićenju ili prekomjernoj pedantnosti. U najboljem izdanju takav jezik podiže psihološku napetost; u slabijim momentima - usporava ritam.

KRIVNJA I MEMORIJA

Sve u svemu, Andrija Tunjić nastavlja svoje dugogodišnje zanimanje za našu (hrvatsku/bosansku) ratnu i poslijeratnu stvarnost, krivnju i šutnju, ali ovo je više od dokumentarnog zapisa. Roman je meditacija o privlačnosti zla, o tome kako se nasilje kamuflira u svakodnevici i kako javni diskurs (mediji, književnost, sjećanje) artikulira ili zataškava krivnju. Ključevi djela su pitanja odgovornosti (individualne i kolektivne), mehanizmi zaborava i uloga pripovjedača - novinara, kao svjedoka i posrednika.

Glavni likovi (Fran, Jakov, Ilina) nose teret prošlosti i medijskih uloga: Fran kao kroničar, Jakov kao tiha žrtva ili nositelj neotkrivenih tajni, Ilina kao katalizator otkrića. Tunjić je uspješan u portretiranju tih unutarnjih napetosti - osobito u scenama suočenja s dokumentima i kad se otvara sjećanje - ali ponekad likovi ostaju djelomično tipizirani: kolektivne figure (redakcija, okolina) služe više kao kontekst nego kao potpuno razvijeni ljudi. Taj izbor može biti svjestan (autor želi staviti težinu na ideje i atmosferu), ali rezultira i ponekom slabijom emotivnom rezonancijom.

Ovo je roman za onu vrstu čitatelja koja preferira ozbiljnu društveno angažiranu prozu, za one koji cijene literarne meditacije o krivnji i memoriji te za kritičare i studije memorije u postratnim društvima, pa u tom kontekstu ovo djelo zaslužuje mjesto u svakoj ozbiljnijoj raspravi o pamćenju i javnoj odgovornosti na ovim prostorima.