U siječnju 2026. godine predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović iznio je oštre kritike na račun nabave borbenih zrakoplova Rafale F3R, nazivajući Hrvatsku "papkom" u odnosima sa saveznicima i tvrdeći da je Hrvatska dobila rabljene avione dok su Srbiji prodani novi. Te javne izjave, koliko god zvučale kao briga za nacionalne interese, otkrivaju dublji i zabrinjavajući paradoks: isti čovjek koji kritizira posljedice strateške nepripremljenosti odgovoran je za temeljni propust koji je doveo do te situacije. Ovaj esej analizira ulogu Predsjednika RH u procesu opremanja Oružanih snaga RH kroz prizmu konkretnog propusta - neizvršenja zakonske obveze donošenja Vojne strategije RH - te ispituje kako taj propust kompromitira ne samo učinkovitost procesa nabave već i javno povjerenje u obrambene institucije.

Autor analize, ekskluzivno za Magazin Glasa Slavonije, Ivica Mandić, vojni je komentator, umirovljeni načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu.

NOVA TV

DUGOROČNI PLAN

I. Pravni okvir i ustavne nadležnosti Predsjednika RH u obrambenoj politici: Prema Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o obrani, Predsjednik RH zauzima jedinstvenu poziciju vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, što mu daje specifične ovlasti i odgovornosti. Među ključnim je nadležnostima izravna zakonska obveza donošenja Vojne strategije RH - temeljnog dokumenta koji definira strateške vojne ciljeve, koncept njihova ostvarenja i sredstva potrebna za provedbu. Ovaj dokument nije ceremonijalan, već operativno neizostavan: bez njega sustav planiranja obrane funkcionira bez strateškog sidrišta.

Hijerarhija strateškog planiranja u Hrvatskoj slijedi jasnu logiku. Na vrhu se nalazi Strategija nacionalne sigurnosti (usvaja Sabor na prijedlog Vlade), koja definira široki spektar sigurnosnih prijetnji i nacionalnih interesa. Iz nje proizlazi Strategija obrane, koja precizira kako će se obrambeni segment tih prijetnji suočiti. Vojna strategija, čije je donošenje isključiva nadležnost predsjednika, trebala bi operacionalizirati te ciljeve na razini konkretnih vojnih sposobnosti. Iz Vojne strategije proizlazi struktura sposobnosti Oružanih snaga, a iz te strukture konačno - Dugoročni plan opremanja.

Problem nastaje kada ključna karika u ovom lancu nedostaje. Iako su Strategija nacionalne sigurnosti i Strategija obrane konačno donesene nakon dugogodišnjeg zastoja, Vojna strategija RH i dalje ne postoji. Formalno, proces je blokiran bio tijekom mandata predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović dok nadređeni dokumenti nisu bili usvojeni - što je bila legitimna proceduralna prepreka. Međutim, nakon što su ti dokumenti doneseni, tijekom čitavog drugog mandata Zorana Milanovića, nije zabilježen nijedan ozbiljan pokušaj da se Vojna strategija napokon izradi.

IGOR SOBAN/PIXSELL

II. Sistematski propust kroz dva mandata: Obrazac Milanovićeva odnosa prema strateškom planiranju proteže se kroz više od desetljeća. Tijekom svog premijerskog mandata (2011. - 2016.), Milanović nije pokrenuo izradu Vojne strategije, unatoč tome što je Vlada bila aktivno uključena u obrambene politike. Isti obrazac ponavlja se tijekom njegova predsjedničkog mandata (2020. - danas), gdje izravna zakonska obveza postoji, a proceduralne prepreke su uklonjene. Ukupno, Hrvatska je bez ovog temeljnog dokumenta već gotovo devet godina aktivnog Milanovićeva sudjelovanja u obrambenim politikama.

Posljedice ovakvog stanja nisu apstraktne. U odsutnosti Vojne strategije Vlada RH bila je prisiljena predložiti, a Hrvatski sabor usvojiti, Dugoročni plan opremanja OS RH bez temeljnog strateškog okvira. To je obrnuti slijed: nabavljaju se sredstva prije nego što se definiraju ciljevi i koncept. Rezultat je planiranje koje postaje reaktivno, ad hoc i podložno političkim pritiscima trenutka, umjesto da bude proaktivno i temeljeno na dugoročnoj viziji.

Ovakav pristup podsjeća na gradnju kuće počevši od krova. Moguće ju je završiti, ali struktura će biti kompromitirana, troškovi veći, a rezultat suboptimalan. U konkretnim terminima: kako znati je li nabava višenamjenskih borbenih zrakoplova prioritet nad oklopnim vozilima ako ne znamo je li naš strateški koncept ekspedicijski, teritorijalni ili hibridni? Kako odrediti omjer ljudi i tehnologije ako nije definiran tip sukoba za koji se pripremamo? Kako opravdati trošak određenog sustava ako nije jasno kako se uklapa u širu sliku vojnih sposobnosti?

III. Tehnička dezinformacija i narušavanje povjerenja: Milanovićeve javne izjave o nabavi Rafalea ne samo da su tehnički netočne već djeluju kao namjerna kampanja dezinformiranja. Činjenice su jednostavne: Hrvatska je kupila Rafale F3R sa zagarantiranom nadogradnjom na standard F4 [1]. Ova nadogradnja nije "dodatna oprema" koju "mi Francuzi uvale", već normalni evolucijski put koji je planiran od samog početka. Rafalei F3R koji su nadograđeni na F4 standard funkcionalno su identični novim Rafaleima F4 - razlika je samo u tome što je softver integriran na proizvodnoj liniji ili retrospektivno.

Milanovićeva retorika o "ogledalcima i maramicama" posebno je problematična. Ono što on ismijava kao nebitne dodatke su zapravo standardni senzorski sustavi, naoružanje i integracija u NATO arhitekturu - komponente koje svaka zemlja bira prema svojim operativnim potrebama. Srbija, kupujući Rafale, odabire potpuno drugu konfiguraciju jer nema pristup NATO sustavima i suočava se s različitim sigurnosnim okolnostima. Usporedba "naših rabljenih i njihovih novih" tehnički je besmislena i politički manipulativna.

Ono što čini ove izjave još problematičnijima jest što Milanović ima pristup vojnim stručnjacima koji mu mogu pružiti točne informacije. To znači da dezinformacija nije rezultat neznanja, već svjesnog odabira. Motivacija je očita: politički poeni na račun kompliciranog tehničkog pitanja koje šira javnost ne razumije. Kolokvijalna usporedba - ljudi razumiju "rabljeno protiv novog", ali ne razumiju razliku između proizvodnih serija višenamjenskih borbenih sustava s otvorenom arhitekturom.

PATRIK MACEK/PIXSELL

SPORNA KRITIKA

IV. "Crna operacija" protiv vlastitih oružanih snaga: Termin "crna operacija" obično se koristi u kontekstu tajnih operacija jedne države protiv druge. U ovom slučaju, koristi se metaforički, ali opravdano: Milanovićeve izjave sistematski potkopavaju povjerenje javnosti u vlastite Oružane snage na način koji objektivno koristi potencijalnim protivnicima. Posljedice su višestruke i ozbiljne.

Prvo, narušavanje javnog povjerenja. Prosječan građanin koji čuje svog predsjednika kako govori da su hrvatski avioni "rabljeni" i "inferiorniji" od onih koje kupuje Srbija razvija osjećaj da je Hrvatska prevarena, da su njezine Oružane snage drugorazredne i da se vlast ponaša nesposobno. Ovaj narativ nije samo pogrešan - on je štetan za moral naroda i vojnika.

Drugo, demoralizacija osoblja. Piloti i tehničari Hrvatskog ratnog zrakoplovstva znaju da su dobili moderan, sposoban sustav. Rade na njemu, treniraju s njim, poznaju njegove mogućnosti. Kada njihov vrhovni zapovjednik javno govori da su ti isti avioni "otpad", šalje im poruku: "Vaš rad nije cijenjen, vaše sposobnosti su upitne, a alat kojim radite je drugorazredan." Ovakve poruke izravno narušavaju moralni duh, a dobro je poznato da je moral jedan od ključnih faktora vojne učinkovitosti.

Treće, slabljenje pregovaračke pozicije. Zašto bi francuska strana davala popuste ili posebne uvjete zemlji čiji predsjednik javno omalovažava njihov proizvod? Milanović kritizira francusku stranu dok istovremeno čini sve da osigura da Hrvatska bude percipirana kao nezahvalan i problematičan partner. To nije način na koji se grade dugoročni strateški odnosi s dobavljačima vojne opreme.

Četvrto, propaganda za protivničke zemlje. Srbija može sada koristiti izjave Hrvatskog predsjednika kao dokaz superiornosti vlastitih nabava: "Čak i njihov predsjednik priznaje da su naši avioni bolji!" Ovo nije hipotetsko - sigurnosne službe aktivno prate javne izjave za takve prilike. Milanovićeve riječi postaju alat u rukama onih koji bi htjeli narušiti hrvatsku vojnu kredibilnost.

V. Pravna odgovornost i mogući mehanizmi intervencije: Zakon o obrani izravno određuje da Predsjednik RH donosi Vojnu strategiju RH. Ova formulacija nije diskrecijska ("može donijeti"), već imperativna ("donosi"). To postavlja pravno pitanje: je li neizvršenje zakonske obveze kroz gotovo devet godina podložno pravnoj intervenciji?

Teoretski, moguće je pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom RH za utvrđenje da Predsjednik ne izvršava svoju ustavnu i zakonsku dužnost. Problem je u praktičnoj provedbi: sud može utvrditi propust, ali teško može prisiliti izvršenje jer donošenje strateškog dokumenta zahtijeva diskrecijsku procjenu sadržaja. Ustavni sud ne može "napisati strategiju umjesto Predsjednika" bez narušavanja načela podjele vlasti.

Alternativno, Sabor bi mogao pokrenuti postupak političke odgovornosti, iako bi opoziv Predsjednika zahtijevao izuzetno visok prag (dvotrećinsku većinu). Realističnija je opcija zakonska izmjena koja bi uvela supletivni mehanizam: ako Predsjednik ne donese Vojnu strategiju u određenom roku (npr. šest mjeseci od donošenja nadređenih strategija), Vlada bi mogla predložiti, a Sabor usvojiti dokument. Time bi se osiguralo da strateško planiranje ne ovisi o jednoj osobi.

Najvjerojatnije, međutim, rješenje neće doći preko pravnih mehanizama, već preko političkog pritiska i javne svijesti. Ako šira javnost počne razumjeti koliko je ozbiljan ovaj propust, politički trošak za Milanovića mogao bi narasti do točke gdje bi morao djelovati.

LANA SLIVAR DOMINIĆ/HINA

VI. Šira slika - značenje strateškog planiranja za nacionalnu sigurnost: Vojna strategija nije birokratski dokument, već živući alat za transformaciju resursa u sigurnost. Ona odgovara na temeljna pitanja: Od čega branimo državu? Kako ćemo se braniti? Koje snage i sredstva su nam potrebni? Kakav tip sukoba očekujemo? Kako se integriramo u NATO okvire? Što možemo ponuditi saveznicima, a što očekujemo od njih?

Bez odgovora na ta pitanja svaka nabava postaje upitna. Je li prioritet novih borbenih zrakoplova opravdan ako naš strateški koncept naglašava teritorijalnu obranu? Jesmo li sigurni da nam trebaju ekspedicijske sposobnosti ako nisu definirani scenariji u kojima bismo ih koristili? Možemo li opravdati ulaganje u pomorske snage ako nije jasno je li fokus na zaštiti vlastitih voda ili pridonošenju NATO misijama u Mediteranu?

Hrvatske Oružane snage trenutno se moderniziraju reaktivno: odgovaraju na ponude dobavljača, reagiraju na priliku da zamijene zastarjelu opremu, slijede općenite NATO standarde. To nije bez vrijednosti - novo je gotovo uvijek bolje od zastarjelog. Ali nije isto proaktivno graditi sposobnosti prema planu i reaktivno kupovati što je dostupno.

Šire gledano, odsutnost Vojne strategije signal je saveznicima i protivnicima. Saveznici vide zemlju koja nije sigurna u vlastite prioritete, što čini težim dugoročno planiranje zajedničkih operacija. Protivnici vide zemlju čiji je obrambeni sustav nesiguran u vlastitoj strukturi, što može potaknuti testiranje riješenosti preko hibridnih prijetnji, kibernetičkih napada ili političkih pritisaka.

POLITIČKA ODGOVORNOST

VII. Zaključak - pitanje volje, ne kapaciteta: Zoran Milanović nije "papak" zato što Hrvatsku iskorištavaju saveznici. Hrvatska je "papak" zato što njezin vrhovni zapovjednik kroz gotovo devet godina nije izvršio temeljnu zakonsku obvezu, a onda kritizira posljedice vlastitog propusta. To nije tehnička nesposobnost - Milanović ima pristup stručnjacima, birokraciji i resursima potrebnim za izradu Vojne strategije. To je pitanje volje.

Obrazac je jasan: Milanović preferira političku spektakularnost nad administrativnim radom. Kritizirati Francuze u medijima privlači više pažnje nego tiho raditi na izradi strateškog dokumenta. Optuživati druge za "iskorištavanje" Hrvatske zvuči hrabro, ali ne rješava problem. Javno omalovažavati vlastite Oružane snage može donijeti političke poene kod dijela biračkog tijela, ali dugoročno narušava nacionalnu sigurnost.

Problem s ovakvim pristupom jest što uništava ono što gradi. Možete kritizirati sve: Vladu, NATO, Francusku, Srbiju, Amerikanice, sustav, ali kada ste vi sami osoba odgovorna za temeljni dokument koji nedostaje, sve vaše kritike postaju šuplje. Kada vrhovno tijelo boli glava, ruke ne mogu funkcionirati kako treba, bez obzira na to koliko su vješte.

Konačno, postoji ironija u cijeloj situaciji. Milanović se predstavlja kao glasni branitelj hrvatskih nacionalnih interesa protiv navodnog iskorištavanja. U stvarnosti svojim propustom sistematski oslabljuje one iste interese. Hrvatska bi, s jasnom Vojnom strategijom, ulazila u pregovore sa saveznicima i dobavljačima s kredibilitetom, jasnoćom i strateškom vizijom. Umjesto toga ulazi kao zemlja koja ne zna što želi, pa kupuje ono što joj se ponudi.

Rješenje nije pravno, već političko: ili će Milanović konačno izvršiti svoju obvezu, ili će se morati pronaći način da se proces odvije bez njega. Dok god vrhovni zapovjednik sjedi na dokumentu koji ne piše, a onda kritizira posljedice, Hrvatska će doista biti “papak”, ali ne zbog saveznika, već zbog vlastitog vrha države.