DR. SC. LJUBO RUNJIĆ, Prof. struč. stud., dekan Veleučilišta u Šibeniku

Dusko Jaramaz/Pixsell

Kao i kod ruske invazije na Ukrajinu, u slučaju američke intervencije u Venezueli i otmice predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge još jednom se potvrđuje stara latinska izreka - Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. (Quod licet Iovi, non licet bovi.) - kaže dr. sc. Ljubo Runjić, prof. struč. stud., dekan Veleučilišta u Šibeniku, te dodaje:

- Nema dvojbe da su Amerikanci oružanim napadom na jednu suverenu državu i otmicom njezina poglavara doslovno "pregazili" međunarodno pravo, odnosno ono malo što je od njega ostalo, s obzirom na to da ga se, ruku na srce, posljednjih godina pridržava sve manji broj država. Teško je i nabrojiti koje su sve norme međunarodnoga prava američkom akcijom prekršene. Možemo početi od temelja suvremenog međunarodnopravnog poretka - članka 2., stavka 4. Povelje Ujedinjenih naroda, kojim se zabranjuje upotreba sile protiv teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti druge države. Upotreba sile moguća je jedino u slučaju samoobrane, odnosno na temelju odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Odobrenja nije bilo s obzirom na to da je Vijeće sigurnosti praktično od početka svoga rada paralizirano u obavljanju svoje temeljne djelatnosti - održavanju međunarodnog mira i sigurnosti. S druge strane, pozivanje na venezuelski "narkoterorizam" kao povod za samoobranu djeluje više kao bajka za djecu te podsjeća na lažne optužbe iznesene pred Vijećem sigurnosti 2003. o iračkom posjedovanju oružja za masovno uništenje, koje je pak bilo casus belli - povod za rat i američku invaziju na Irak. Nadalje, Maduro kao poglavar države ima apsolutni imunitet zajamčen međunarodnim pravom te stoga ne može biti podvrgnut jurisdikciji organa druge države, čak i u slučaju počinjenja teškog kaznenog djela.

Zanimljivo je što se ovdje ipak ne radi o presedanu u međunarodnim odnosima. Pogledamo li u povijest, možemo naći dva primjera slična otmici Madura. Jedan je Mossadova otmica nacističkog zločinca Adolfa Eichmana u Argentini 1960., koji je potom prebačen u Izrael, gdje mu je i suđeno, a drugi je američka invazija na Panamu 1989. i uhićenje njezina lidera - diktatora Manuela Noriege, koji je potom prebačen u SAD, gdje je osuđen na istoj osnovi zbog koje je optužen i Maduro.

Ipak, sve upućuje da je otmica Madura unaprijed bila ispregovarana te da je sve ovo zapravo predstava za javnost. Sama činjenica da su se američki helikopteri praktično neopaženo provozali do prijestolnice države od 30-ak milijuna stanovnika i bez ikakvog otpora iz spavaće sobe oteli njezina predsjednika i njegovu suprugu govori dovoljno. Štoviše, nakon nekoliko dana život u Venezueli se nastavio kao da ničega nije ni bilo, a pogotovo ne otmice njezina predsjednika. Režim je pri tome i dalje ostao na vlasti, a jedina promjena je otvaranje naftnog biznisa Amerikancima. Na taj način Trump je svim sadašnjim, ali i potencijalnim američkim neprijateljima, prvenstveno onim slabijim, poslao jasnu poruku na koji će način štititi američke interese. "Zakon jačeg" je taj koji će oblikovati njihove međunarodne odnose, a ne međunarodno pravo. Naposljetku, realnost današnjih međunarodnih odnosa je da je međunarodno pravo kao Jeti - svi o njemu govore, a nitko ga nije vidio.

O REMEĆENJU ODNOSA...

- Ruski pristup, kao i uvijek do sada pod Putinom, bit će pragmatičan. Premda je Venezuela njihova saveznica, dovoljno se samo sjetiti Sirije i režima bivšeg lidera Bashara al-Assada, kojeg je doslovno "pustila niz vodu". Rusija u ovome trenutku, prenapregnuta ratom u Ukrajini, nema snagu da vojno i ekonomski pomaže svojim saveznicima, te joj je rat u Ukrajini apsolutni prioritet. Mreža njezinih saveznika, od Venezuele, Kube, Libije, Sirije, Irana pa sve do kavkaske regije, ranjivija je nego ikad prije, a poznato je kako je kada neprijatelji namirišu krv... Međutim, trenutačna Trumpova fiksacija na Venezuelu, a sad i na Grenland, nešto je što apsolutno odgovara Rusiji, jer vidimo da danas više nitko i ne spominje pregovore Rusije i Ukrajine te Trumpove ultimatume objema stranama o nužnosti postizanja dogovora i prestanku rata. Vjerujem da i u vezi s Venezuelom postoji neka vrsta prešutnog dogovora SAD-a i Rusije, koja je tamo investirala značajna sredstva. Drugim riječima, doći će do podjele plijena. Ali jedno je sigurno, za Madurom neće nitko žaliti.

S druge strane, Europska unija nema izbora. U postojećoj konstelaciji geopolitičkih odnosa, kad je u pitanju SAD, preostaje joj jedino, kao i uvijek do sada, "pažljivo promatrati" situaciju i ne miješati se, jer je svjesna da bez savezništva sa SAD-om na svjetskoj pozornici nema velike šanse protiv, primjerice, tradicionalnih ekspanzionističkih politika Rusije i Kine.

O NOVOJ DOKTRINI...

- Amerikanci su definitivno odustali od koncepta unipolarnosti i uloge "svjetskoga policajca", do kojeg je došlo nakon propasti Sovjetskog Saveza. Možemo zapravo govoriti o modificiranoj Monroevoj doktrini, odnosno o tzv. Donroevoj doktrini, prema kojoj, osim Latinske Amerike, koju smatraju svojim dvorištem, u fokus svojih interesa stavljaju u prvom redu Pacifik, a odnedavno i Grenland. S druge strane, posljednjih 20-ak godina svjedočimo gubljenju američkog interesa za Europu, a to će se sada samo ubrzati, s obzirom na općepoznati stav odnosno prijezir koji Trump ima prema Europskoj uniji. SAD u stopu prate Rusija i Kina, koje su svjesne da će u novoj partiji karata upravo sila, a ne međunarodno pravo, biti najjači adut. Europska unija u toj cijeloj priči zapravo je osuđena sama na sebe, odnosno svoje unutarnje probleme, koji iz dana u dan rastu. Dani kada su europske sile krojile kartu svijeta danas su tek davna prošlost.

O ULOZI NAFTE...

- Trump je prije svega biznismen, te tako i vodi svoju vanjsku politiku. Ipak, ostaje tek vidjeti hoće li se i na koji način realizirati američki ulazak, ili, bolje reći, povratak, u venezuelski naftni biznis, za čije su zlatno doba upravo američke naftne kompanije velikim dijelom zaslužne. Premda nekad jedna od najjačih naftnih industrija svijeta, njezina nacionalizacija 70-ih, a potom desetljeća lošeg vođenja, korupcije, sankcija i neulaganja u infrastrukturu doveli su do toga da Venezuela danas proizvodi samo trećinu (oko milijun barela dnevno) nafte u odnosu prema razdoblju prije nacionalizacije. Osim iznimno velikih ulaganja koja kratkoročno nisu isplativa, i dalje ostaje pitanje neizvjesne političke situacije, koja odbija sve ozbiljnije investitore, pa tako i američke naftne kompanije. Usprkos činjenici da Venezuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, ne treba isključiti mogućnost da je intervencija u Venezueli bila tek priprema za nešto što je Amerikancima već duže od pola stoljeća trn u oku - Kubu. Jedna od posljednjih komunističkih država njeguje strateško partnerstvo upravo s Venezuelom. Prekid dotoka venezuelske nafte na Kubu samo će dodatno pogoršati ionako tešku društvenu i ekonomsku situaciju na tom karipskom otoku te ugroziti sam režim.

O EUROPI I HRVATSKOJ...

- Europsku uniju i njezine glavne države članice već niz godina obilježava kriza identiteta. Na to se nadovezuju unutarnji strukturni problemi funkcioniranja Unije, počevši od odlučivanja, vladavine birokrata, prereguliranosti svakog aspekta života, izloženosti migracijama, koja prijeti dezintegracijom europskog društva, beskonačnog zaduživanja kojim se financirao nerealni životni standard njezinih građana pa do neshvatljivog zanemarivanja obrane i vlastite sigurnosti uz istodobno slijepo vjerovanje da će SAD dovijeka besplatno braniti Europu. To sada sve dolazi na naplatu, te stoga i ne iznenđuje što danas Europska unija ima drugorazrednu ulogu u međunarodnim odnosima. Rat u Ukrajini samo je do kraja razotkrio sve europske slabosti. Ako Europa želi povratiti nekadašnju poziciju relevantnog svjetskog aktera, mora se vratiti svojim korijenima i zajedništvu uz istovremeni radikalni raskid s nekima od dosadašnjih politika. Zajednica politički heterogenih i neusklađenih država, pogotovo oko obrane i vanjske politike, zaista nema što tražiti na međunarodnoj pozornici.

Hrvatska kao država članica Europske unije nema prevelik izbor, nego i dalje zagovarati poštovanje međunarodnog prava te držati se čvrsto upravu uz tu i takvu Europsku uniju, koja je ionako osuđena na SAD ako želi opstati na svjetskoj pozornici. Nažalost, svijet u kojem danas živimo sve više se temelji na zakonu jačega, a sve manje na međunarodnom pravu, koje bi trebalo štiti sve države, a poglavite one manje, koje često nemaju dovoljno političke, ekonomske ili vojne moći da se same zaštite.