Svijet je krcat zbivanjima koja pune medije na dnevnoj bazi i ono što je do nekidan bilo u središtu pozornosti, već idućeg dana smjenjuju vijesti o nekom novom žarištu napetosti i sukoba, koji dominiraju u komentarima i raspravama. Venezuela je, doduše, i dalje aktualna i dok od SAD-a svrgnut (i otet) Nicolás Maduro u njujorškom zatvoru čeka suđenje, nafta iznova postaje glavni čimbenik u preslagivanju zona interesa i utjecaja kakve "promovira" američka vlada na čelu s Donaldom Trumpm.

U međuvremenu opasno se zakuhalo, u Iranu gdje se teokratska islamistička vlast suočava s jednim od najmasovnijih i najopasnijih prosvjeda u posljednjih desetak i više godina. Naravno, SAD pomno prati zbivanja u Teheranu, pa se o situaciji oglasio i Trump, koji se "pohvalio" da je Iran zatražio otvaranje pregovora sa Sjedinjenim Američkim Državama. Inače, Trump je više puta upozorio Teheran zbog nasilnog gušenja prosvjeda, poručivši da će SAD "snažno reagirati" ako vlasti "počnu ubijati ljude kao što su to činile u prošlosti".

U Venezueli, pak, da se ipak vratimo na taj teren, Trump je već snažno reagirao kad su američki specijalci u specijalnoj akciji oteli vanezuelskog predsjednika i prebacili ga u New York, pod krinkom rata protiv narkokartela, a zapravo rata za naftu, s obzirom na to da je Maduro, nastavljajući politiku Chaveza, američkim tvrtkama oduzeo imovinu i istjerao ih iz Venezuele.

Monroeova doktrina

Koje su i kakve poruke, i komu sve, nedavne američke intervencije u Venezueli i otmice predsjednika Nicolása Madura, ako se i tako može iščitavati pozadina te specijalne operacije CIA-e, Bijele kuće i Trumpa na južnoameričkom terenu - upitali smo, između ostalog, Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Još uvijek ne znamo mnogo toga važnog za procjenu američke intervencije u Venezueli. Naime, za sada je očito samo to da je Nicolás Maduro uklonjen s pozicije predsjednika, to je nešto što nije sporno. Naime, Maduro nije bio demokratski izabrani predsjednik, njegova autoritarna vladavina nije imala demokratskog legitimiteta, i zasnivala se na izbornoj prijevari na predsjedničkim izborima u srpnju 2024., kad je Madura temeljito porazio Edmundo González Urrutia (nakon što nije dopušteno da na izborima nastupi šefica venezuelske opozicije Maria Corina Machado). Cijeli demokratski svijet priznao je Gonzálezovu pobjedu, ali Maduro je, bez objavljivanja rezultata, proglasio pobjedu, pozivajući se na presudu venezuelskog Vrhovnog suda, optužio izbornog pobjednika za izbornu prijevaru i raspisao nalog za uhićenje, te na kraju održao inauguraciju u siječnju prošle godine. Njegovu pobjedu su priznali samo Rusija, Kina, Kuba, Iran i Sjeverna Koreja, ali i Srbija, čiji je autoritarni vladar Aleksandar Vučić poslao predsjednicu Skupštine Anu Brnabić na Madurovu inauguraciju. SAD, tada još s Bidenovom administracijom, raspisao je uoči inauguracije nagradu od 25 milijuna dolara za informaciju koja bi dovela do Madurova uhićenja.

Akcija uhićenja Madura nije bila suprotna međunarodnom pravu, ali je neobično što se predsjednik Trump nije pozvao na demokratska načela, na činjenicu da su liderica opozicije Machado i stvarno izabrani predsjednik González zatražili pomoć za provođenje izborne volje venezuelskog političkog tijela, a neobično je i to što se serviserima i benfiterima Madurova režima omogućuje da formiraju prijelaznu vlast, predvođenu Delcy Rodríguez.

Jasno je da je ono što se dogodilo u Venezueli najava obnove Monroeova doktrine (američki preedsjednik James Monroe iz prve polovine 19. stoljeća), prema kojoj svaki pokušaj vanjskih (izvorno, europskih) sila da interveniraju na području Sjeverne ili Južne Amerike mora dovesti do reakcije i protumjera SAD-a. Kao što znate, u Kubanskoj krizi, šezdesetih, američki predsjednik John Kennedy nije primijenio odgovor primjeren Monroeovoj doktrini i tolerirao je vojnu prisutnost SSSR-a na Kubi. Očito je da je odnos predsjednika Trumpa prema prostoru Sjeverne i Južne Amerike drukčiji, da SAD ponovno inzistira na svojoj geopolitičkoj dominaciji na tom području i kako je definitivna odluka da s tog prostora i utjecaj Rusije, ali i Kine, mora biti potisnut. Rusija, kao zapuštena država koja ne raspolaže ničim drugim osim sirovinama i oružjem, svoj utjecaj gradi vojno, a Venezuela i Kuba su njezina uporišta u susjedstvu SAD-a. Intervencijom u Venezueli, koju su glavnom platili u najvećoj mjeri kubanski plaćenici, taj ruski utjecaj u Venezueli je pretvoren u prah i pepeo, a čini se da Putinovo sponzoriranje totalitarnih režima u Južnoj Americi ostaje na ciljniku administracije predsjednika Trumpa, ali i njegovih specijalnih jedinica, bar kad gledamo što se događa s venezuelskim naftnim tankerima pod ruskom zastavom.

Za razliku od danas trećerazredne Rusije, Kina je ozbiljna sila koja jača. I njoj je jasno da se ono što je počela graditi kao svoju mrežu u Južnoj Americi, investicijama i kreditima, neće moći održati kao stvaranje neke njezine mreže utjecaja, ali to nije trenutni prioritet administracije u Washingtonu. Uostalom, jasno je da je razdvajanje Rusije od Kine (ali i Indije i zemalja BRICS-a), prioritet vanjske politike predsjednika Trumpa. Intervencija u Venezueli je vjerojatno samo kratka epizoda u toj politici, i vjerojatno će biti još takvih brzih akcija. Čini se da je, unatoč intenzivnoj retorici o Kolumbiji, Kuba prva koja bi se mogla naći na udaru, koliko zbog kubanskog sudjelovanja u plaćeničkim formacijama po proruskim državama toliko i zbog simboličnog povijesnog značenja Kubanske krize.

Ključna je nafta

Mnogi u širem kontekstu spominju još jedan anakronizam iz vremena Hladnog rata - doktrinu ograničenog suvereniteta! Mogu li se i na tom tragu povlačiti neke sličnosti sa sadašnjom američkom vanjskom politikom? Trump kaže da će SAD "upravljati Venezuelom" dok se ne stvore uvjeti za demokratizaciju zemlje, a spominje, očekivano, i naftu...

- Predsjednik Trump želi se iskazati kao bitno drukčiji političar od svojih prethodnika, pa ne govori o zaštiti demokratskih poredaka i izgradnji međusobno kompatibilnih političkih i ekonomskih sustava. Zato se i nije odlučio za nešto što bi s pozicije međunarodnog prava bilo lako opravdati - za uspostavljanje administracije u Venezueli zasnovane na izbornoj pobjedi iz 2024., nego za svojevrsnu tehničku prijelaznu vladu, pod kontrolom SAD-a. To, međutim, nije koncept "ograničenog suvereniteta" kakav je funkcionirao unutar Varšavskog ugovora, dakle podređenost modelu vladavine. Predsjedniku Trumpu je na pameti samo koncept America First i osiguravanje ekonomskih probitaka svoje zemlje. Venezuela mu je važna prije svega zato što je Madurov prethodnik Hugo Chavez nacionalizirao operacije američke naftne industrije u Venezueli. Danas su te operacije uništene, a ono nafte što Venezuela uspije crpiti, na tržištu je na izuzetno niskoj cijeni. Ključna Trumpova najava je državno subvencioniranje američkih naftnih kompanija da se vrate na svoja zapuštena naftna polja u Venezueli, da obnove infrastrukturu i obnove proizvodnju nafte, devastiranu u Chavezovo i Madurovo vrijeme. Sve drugo je administraciji predsjednika Trumpa manje važno.

Ulazimo li u razdoblje nove realpolitike, u kojoj se raspodjeljuju (SAD, Kina, Rusija, pa i EU) zone interesa i zone utjecaja? Možemo li govoriti i o nekoj novoj imperijalističkoj praksi velikih sila? U svemu tome, je li ugrožena demokracija, stabilnost suverenih država; tko je sljedeći - Kuba, Kolumbija, Tajvan, Moldavija, Grenland...?

- Činjenica da je predsjednik Trump odustao od koncepta Pax Americana, ali i od mirovnog poretka u Europi uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, koji se zasnivao na izgradnji sustava komplementarnih demokracija, zasnovanih na zaštiti ljudskih prava, tržišnim slobodama i slobodi kretanja ljudi, roba i kapitala, velik je problem za pozicioniranje Europske unije, ali i za funkcioniranje sjevernoatlantskog savezništva. Europa još ustraje na načelima mirovnog poretka, i to je silno važno, Rusija je uvijek svoja savezništva zasnivala na protudemokratskim totalitarnim koncepcijama, a Kina se ne deklarira kao demokracija, nego kao država zasnovana na autonomnoj civilizaciji. Koliko god se predsjednik Trump ne obazire na demokratska načela, protudemokratska Putinova Rusija time nije dobila neku povećanu nišu, kao što su se nadali u Kremlju, ali i u državama koje su iz rusofilne logike navijale za povratak predsjednika Trumpa na vlast.

Čini se da postoje veliki rizici za odnose američke administracije i Europske unije, a najveći je onaj vezan uz Grenland. Doduše, mnogi u EU-u strepjeli su da će sam dolazak administracije predsjednika Trumpa dramatično oslabiti potporu obrani Ukrajine, ali se Europa uspjela izboriti za očuvanje te potpore (sa za nju visokom cijenom, doduše), a pokazalo se da je ključna razlika između EU-a i Trumpove administracije u tome što SAD želi izbjeći potpuni poraz Rusije i stvaranje nekakve nove "versajske atmosfere", u kojoj bi se Rusija našla u poziciji u kakvoj je Njemačka bila nakon Prvog svjetskog rata. Za Europu je silno važno da se spriječi poraz Ukrajine, ali i to da se prenagljenim mirovnim rješenjem Putinu ne omogući ovladavanje dijelom Ukrajine i stvaranje pretpostavki za novu agresiju. Iako se prije kojeg mjeseca u EU-u strepjelo od koncepta appeasementa, povlačenja pred silno agresivnom, ali zapravo slabom "silom", čini se da je ta opasnost uglavnom otklonjena. Silno su važni dobri odnosi Poljske s Trumpovom administracijom, jer Poljska postaje nova velika vojna i ekonomska sila i stup obrane Unije. Važno je i to što se Estonija, Latvija i Litva ozbiljno pripremaju za mogućnost ruske agresije, a Ukrajina je već odigrala ulogu Finske prije Drugog svjetskog rata, pokazavši sjajnu nacionalnu snagu i osiguravši sebi pretpostavke za konačan razlaz s totalitarnom tradicijom i ulazak u elitni klub demokratskih država. Tako dugo dok se Ukrajina brani, Moldavija je relativno sigurna, kao i baltičke republike i Poljska.

Grenland ne bi smio biti predmetom spora Europe i SAD-a. Predsjednik Trump ne voli multilateralizam i nema strpljenja za izgradnju savezništava. Pokušava trgovačkom logikom maskimalizirati svoje zahtjeve da bi na kraju dobio optimalno. Za očekivati je da će s Grenlandom sve završiti kao u vremenu Hladnog rata, a da će Danska uskoro dobiti poziciju koju je u to vrijeme imala i koju zaslužuje, poziciju utjecajne eurooatlantske partnerice, s kojom se u savezništvu osigurava euroatlantska kontrola Grenlanda i svi strateški prioriteti američke politike. Predsjednik Trump može biti nagao, može izazivati napetosti, ali na kraju će pragmatično odlučivati. Dobro je da Europska unija ne ulazi u previše otvorene napetosti s njim, da brani svoj utjecaj, prije svega strateški u obrani Ukrajine, i da se bez antagoniziranja nameće kao ključan, zapravo jedini mogući, partner SAD-a.

Pozicija Hrvatske

Zaključno, kakva je sadašnja pozicija Hrvatske, možemo li ostati čvrsto uz EU i pritom balansirati prema SAD-u?

- Sretna je okolnost što je upravo u ovoj godini Hrvatska od Poljske preuzela predsjedanje "Inicijativom triju mora", a važno je i to što premijer Plenković (za razliku od predsjednika Milanovića) vrlo dobro razumije potencijale i te inicijative i snažne suradnje Hrvatske s Poljskom, i bilateralno i unutar EU-a i NATO saveza, izgradnje vertikalnih poveznica Europske unije, koje su nastajale upravo unutar "Inicijative triju mora", koju su uz američku potporu pokrenuli bivši poljski predsjednik Andrzej Duda i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitrović. Ta je inicijativa prethodila odluci, donesenoj nakon početka opće agresije Putinova režima na Ukrajinu, o europskom oslobađanju ovisnosti o ruskim energentima, a u svojoj osnovi inicijativa je bila i "energetska". Iako nije iskorištena šansa da se Poljska i Hrvatska afirmiraju kao ključne ulazne točke za američki LNG plin, pa danas Aleksandropolis u Grčkoj dobiva dio značenja što ga je mogao imati Omišalj, napravljeni su veliki iskoraci. Hrvatska možda nije postigla sve što je mogla, ali je prestala biti energetsko slijepo crijevo, energetska periferija.

Činjenica da imamo vladu koja je fokusirana na europske vrijednosti i jačanje europskih zajednica a da istovremeno vodimo i politiku obrane, usklađenu s očekivanjima američkih saveznika, uz energetsko značenje, Hrvatskoj podiže utjecaj. Kontinuitetom dobrih politika Hrvatska unutar EU-a i NATO saveza može stabilizirati ili osnaživati svoju poziciju, naravno, uz izbjegavanje svjetonazorskih sukoba, i s onime što zagovara američka administracija i s temeljnim pozicijama europskih tradicija.