MILAN SITARSKI, neovisni predavač i analitičar, član Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara

Svjetska tema broj jedan posljednjih je dana, uz aktualnu dramu u Iranu, još uvijek američka intervencija u Venezueli te otmica predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge. Koliko je to ozbiljan presedan u međunarodnim odnosima ili se radi o još jednoj Trumpovoj predstavi za javnost? Drugim riječima, komu ovim činom Trump upućuje poruku? Na ta i neka druga pitanja odgovara Milan Sitarski, neovisni predavač i analitičar, član Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara.

- Ne bih rekao da je presedan, jer povijest je puna promjena režima slabijih država intervencijom jačih, uz razlike uvjetovane međunarodnim kontekstom epohe. Tih je slučaja u posljednjem stoljeću bilo možda najviše baš u Latinskoj Americi, mahom zbog intervencija SAD-a, premda ima i slučajeva poput smjene Batiste na Kubi, kojeg je podržavao SAD, od strane Castra, kojeg je podržavao SSSR. Kad promatramo cijeli svijet, još je jasnije da se praktično ni jedna velika sila nije libila tih postupaka kad god je imala interesa i dovoljno moći da ih provede. Trump je uhićenjem Madura svakako priredio predstavu i poslao poruku za javnost, američku i globalnu, te za svoje kolege državnike od lidera najvećih sila do onih u malim zemljama, što ne umanjuje realne konzekvence tog čina. Treba razjasniti koji je točno sadržaj te poruke, s obzirom na to da strateški pravci Trumpove vanjske politike još nisu nedvojbeno definirani, posebice na skalama intervencionizam - izolacionizam i globalna - kontinentalna dominacija, ali se to definiranje ne može unedogled odgađati.

Hoće li se i u kojoj mjeri sadašnja situacija s Venezuelom odraziti na odnose Washingtona i Moskve te na profiliranje američke politike u odnosu prema Ukrajini, ali i na odnose Europske unije i SAD-a?

- Odnosi Trumpa i Putina od početka su druge Trumpove administracije ambivalentni. U Moskvi je njegov povratak na vlast gromoglasno proslavljen u relevantnim medijima, ali nije sigurno da Trump najprije želi, a potom i da može provesti kapitulantsku politiku prema Rusiji. Takav bi zaokret vjerojatno bio preoštar za veliki broj njegovih birača i istaknutih članova Republikanske stranke. Zato će Trump, ako doista ima kapitulantske namjere bar glede Ukrajine, pokušati da to sakrije do najdaljeg mogućeg trenutka, što svakako nije nakon izbora u 11. mjesecu. Ključni dionici u EU-u prema uhićenju Madura imaju ambivalentan stav, jer je vladavina tog diktatora negacija svih temeljnih načela Unije, ali se uzdržavaju od otvorene pohvale postupka koji bi mogao na principijelnoj razini dodatno dezavuirati međunarodno pravo, na koje se vanjska politika EU-a primarno oslanja. Taj postupak oni i ne osuđuju a priori, težeći da ne daju Trumpu izgovor za eksplicitno okretanje leđa Ukrajini, što bi možda mogao biti čak jedan od ključnih Trumpovih motiva za akciju u Venezueli, te za retoriku glede Grenlanda.

Ulazimo li u razdoblje nove realpolitike u kojoj se raspodjeljuju (SAD, Kina, Rusija, pa i EU) zone interesa i zone utjecaja?

- Nije sigurno da smo iz epohe realpolitike ikada izlazili, ali je sigurno da današnja globalna konstelacija snaga pogoduje prepoznatljivosti njezina značenja. U epohi bipolarizma (1945. - 1989.) realpolitika je uglavnom bila zamaskirana, s više ili manje uspjeha, ideološkim argumentacijama komunista i njihovih protivnika. U razdoblju unipolarizma (1989. - 2011.), koji je iz svoje neosporavane u osporavanu fazu ušao napadima na SAD 2001., bila je prikrivana, također s promjenljivim uspjehom, narativom demokratske globalizacije utemeljene na ljudskim pravima pod vodstvom SAD-a, koju je najjezgrovitije sažeo Francis Fukuyama. U epohi, pak, multipolarizma, koja je započela arapskim proljećem 2011., prvim događajem globalne relevantnosti poslije pada Berlinskog zida kojem ključni pokretač nije bio SAD (premda, naravno, nije bio ni marginalni, ali jest reaktivni sudionik), a koja je postala očigledna i teško poreciva ruskom invazijom na Ukrajinu 2022., realpolitiku slabo tko i pokušava negirati. Glavne su razlike među akterima u tome odnose li se prema njoj afirmativno, neutralno ili negativno.

Koliko je u svemu što se događa na globalnom geopolitičkom, geostrateškom i sigurnosnom planu ugrožena demokracija, stabilnost suverenih država...?

- Obrana demokracije u epohi ponovno legitimizirane realpolitike ovisi o gospodarskim, obrambenim, političkim i kulturnim kapacitetima demokratskih zemalja i elita, te o njihovoj spremnosti prihvaćanja epohe takvom kakva je, ne da bi je okamenili ili da bi u njoj kao takvoj uživali, već baš da bi se u njoj snašli pri izvršenju zadaće obrane demokracije u kontekstu koji je za nju manje povoljan nego u prethodnim epohama.

Uzimajući u obzir što se sve zbiva, kakva je sadašnja pozicija Europe/Europske unije, napose s teretom ukrajinskog rata i u sjeni američke dominacije? Kakva je sadašnja pozicija Bosne i Hercegovine...?

- Pozicija EU-a je u procesu definiranja, kao i cjelokupna globalna situacija, a posebice Trumpova orijentacija. Za EU je najbolje da definira "crvene linije" od kojih neće nikako odustajati, ali da one budu vrlo svedenog obujma i trezveno, a ne preambiciozno i naivno postavljene. Oko svih pitanja koja nisu obuhvaćena tim linijama treba pokazati najviši mogući stupanj fleksibilnosti i transakcijskog umijeća prema svim drugim silama, uz njihovu prioritizaciju sukladno s isključivo njihovim odnosom prema europskim interesima. BiH treba bezuvjetno slijediti politiku EU-a, s obzirom na značenje Unije za doslovno sve aspekte njezina državnog života.