DENIS AVDAGIĆ, geopolitički analitičar, politički komentator i politički konzultant u konzultantskoj tvrtki INMS

Američka intervencija u Venezueli i otmica predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge rijedak je i dramatičan događaj u modernim međunarodnim odnosima. U povijesti nakon Drugog svjetskog rata sličan slučaj samo je američka invazija na Panamu 1989. radi svrgavanja Manuela Noriege - kaže Denis Avdagić, geopolitički analitičar, politički komentator i politički konzultant u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:

- Naravno, to da jedna sila otme i sudi aktivnom šefu suverene države bez šire međunarodne odluke ili rata presedan je kojem tek malo pomaže činjenica da Nicolás Maduro zapravo nema, ili ima upitan, legitimitet. Američki predsjednik redovito pokazuje i dokazuje stvarnu moć ili nadmoć SAD-a, ne ustručava se iskoristiti mogućnosti, a predvidljiva je tek njegova nepredvidljivost. Njegovo djelovanje napušta granice, a, uostalom, on i ne krije da malo mari za bilo kakve okvire, pa i one međunarodnog prava. Zato "status" šerifa na Divljem zapadu savršeno opisuje njegovu takozvanu Donroevu doktrinu, koja je, čini se, tek jedan od asova u rukavu kojima se bavi.

Ovo je jasan signal međunarodnoj, ali i domaćoj, američkoj, publici i geopolitičkim rivalima kako SAD može djelovati izravno i bez ograničenja. Poruka je to i saveznicima i protivnicima. Svi postupci i odluke upakirani su u Trumpov show u smislu javnog spektakla, bling-bling koji zasljepljuje, doktrinu šoka, sve su to ti asovi kojima je DT postao osoba koja je posve obilježila 2025., a to se nastavilo odmah i u ovoj godini.

Hoće li se i u kojoj mjeri sadašnja situacija s Venezuelom odraziti na odnose Washingtona i Moskve te na profiliranje američke politike u odnosu prema Ukrajini, ali i na odnose Europske unije i SAD-a?

- Apsolutno, odrazilo se već sad, ali kako se od šoka treba malo oporaviti, posljedice će se tek odraziti. Recimo to ovako, na Trumpa se gledalo na jedan način do tog dana, a na posve drugi nakon njega. Ne bih rekao da bilo tko mirno spava, jer svi čelnici u svijetu sada su opterećeni pitanjem kako igrati taj političko-diplomatski poker s Trumpom, čovjekom s asovima u rukavu, koje ne krije, nego o njima govori dok s vama igra partiju.

Ulazimo li u razdoblje nove realpolitike u kojoj se raspodjeljuju (SAD, Kina, Rusija, pa i EU) zone interesa i zone utjecaja? Možemo li govoriti i o nekoj novoj, zapravo staroj, imperijalističkoj praksi velikih sila, prije svega SAD-a (Monroeva doktrina)?

- Budimo iskreni, interesne zone uvijek su postojale, velike sile djelovale su na manje zemlje, koliko god to bilo malo, ili više, vidljivo. Sjedinjene Države i dalje su jedini pravi globalni igrač i zapravo Trump ne ostavlja u tom smislu drugima nikakve njihove zone, jednostavno, da se vratimo u pokerske termine, on ne govori "ulažem sve", nego "uzimam sve", igrajući prema svojim pravilima. Dok njegovu takozvanu Donroevu doktrinu povezuju s teritorijem zapadne hemisfere, istovremeno raspolaže pristupom i za druge dijelove svijeta, od Europe do azijsko-pacifičke regije. Za svakoga ima svoj recept, samo svi čekaju da dođu na red.

Koliko je u svemu što se događa na globalnom geopolitičkom, geostrateškom i sigurnosnom planu ugožena demokracija, stabilnost suverenih država; tko je sljedeći - Kuba, Kolumbija, Tajvan, Moldavija, Grenland...?

- Ovo je pitanje kompleksno jer je zanimljivo to što upravo Trump Europi osporava demokraciju, ponajviše zbog takozvanog sanitarnog kordona u odnosu prema nekim političkim opcijama. Ne mislim da bismo trebali govoriti o ugrozi demokracije, ali smatram da itekako moramo razmišljati o stabilizaciji međunarodnog poretka. Paradoksalno je kada Rusija kritizira američke poteze, a istovremeno provodi brutalnu ratnu agresiju na Ukrajinu. Ne, nije za Rusiju i Kinu ovo prilika, jer upravo je suprotno, Trump je iskoristio Rusiju za svoju priliku kreiranja igre i svijeta po svojoj mjeri i mjeri svoga kruga suradnika, podržavatelja. Zato probleme sa spavanjem imaju praktično svi čelnici.

Uzimajući u obzir što se sve zbiva, kakva je sadašnja pozicija Europe/Europske unije, napose s teretom ukrajinskog rata i u sjeni američke dominacije? Kakva je sadašnja pozicija Hrvatske, možemo li ostati čvrsto uz EU i pritom balansirati prema SAD-u?

- Europa mora tražiti svoj put, ponajprije unutarnje skladnosti, ali i bolje definirati svoj odnos s Trumpovom Amerikom, kao i sa svojim susjedstvom, drugim kontinentima i velikim zemljama. Moramo se odlučiti i hoćemo li stvarati zajedničku vanjsku politiku i na kojim stupovima. Potrebni su odlučniji i jasniji nastupi, a jedan od prioriteta jest kako postaviti novi partnerski odnos sa SAD-om. Tomu se mora pristupiti ozbiljnije te aktivno raditi s američkom administracijom. Za Europu je bitno da se s jedne strane emancipira od američke sestre, a s druge da jača tu obiteljsku transatlantsku vezu.

Hrvatska je dio te priče, ako ćemo ove godine ući u članstvo OECD-a, raspoloživi diplomatski elan treba nakon toga ulagati u naše susjedstvo, EU, a svakako i u odnose s Amerikom. Ova godina je nevjerojatna prilika za to. Predsjedamo Inicijativom triju mora, koja je zanimljiva Americi, možda i prilika za poziv i dolazak američkog predsjednika, a tu je i okrugla, 30-godišnja suradnja Oružanih snaga s američkom gardom Minnesote. Iskoristimo to u svakom smislu.