Kad se povede riječ o važnosti, značenju i ulozi interneta, uobičajeno se naglašava njegov komunikacijski, informacijski i općenito medijski aspekt. No ako počnemo o internetu raspravljati u širem i dubljem kontekstu - društvenom, kulturološkom, fenomenološkom, između ostalog, do kakvih zaključaka možemo doći - pitali smo prof. dr. sc. Tomislava Pletenca, kulturnog antropologa s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Ponovo svjedočimo vrlo zanimljivom i prema mom mišljenju produktivnom odnosu društva i tehnologije. Naravno, teško je odvojiti jedno od drugog - tehnologija je društvena koliko je i društvo tehnološko. Naime, tehnologije ne padaju iz vedra neba i nisu plod nekog unaprijed ispisanog prirodnog plana koji bi društva trebala samo otkriti i tako svjedočiti napretku. Tehnologija je iskaz društvenih težnji, ideala i vrijednosti. Tako je i internet zamišljen kao mjesto spoznaje i razmijene, a pretvorio se gotovo istovremeno u prostor izolacije, govora mržnje i zavjereničkih teorija. Tehnologija se dakle stvara s idealnom slikom koju imamo o sebi, a onda se pretvori u društvenu istinu. Odlično je da nam se idealne slike o samima sebi raspadaju sada već poprilično brzo, pa htjeli - ne htjeli moramo stalno biti suočeni s neugodnom istinom o nama samima. Stoga mislim da smo u produktivnim vremenima. Dolazak osobno oblikovanih pretraživača potpomognutih LLM-ovima (Large Language Models, veliki jezični modeli) donosi kraj starim pretraživačima koji su svoju moć crpili iz zakupa prostora prve stranice rezultata i krećemo u novi tip ekonomije koji je u određenom smislu brutalniji od ovog kojem smo imali do sada.

DIGITALIZACIJA KAPITALIZMA

Što je za ovodobnu civilizaciju internet značio jučer, a što znači danas?

- Do sada su pretraživači i društvene mreže prikupljali podatke o navikama svakog od nas te je time stvoren pojedinačni digitalni avatar, a na temelju tih podataka konstruirane su nove skupine potrošača. Tehnologija je donekle slična onoj koju je iskoristio Maslow kada je odredio životne stilove američkih potrošača u sedamdesetim godinama. Drugim riječima glavni resurs tog modela bila je pažnja, koliko će tko osvojiti pažnje potrošača. I sad ulazimo u paradoksalnu ekonomiju čije smo početke mogli vidjeti u ekonomijama digitalnih platformi. Odličnu analizu načina razumijevanja vlastite pozicije i percepcije društva aktera takve ekonomije dala je kolegica Božić Vrbančić u knjizi Prekarnost: priče iz Ubera. Naime, pod idejom slobode i raspolaganja resursima vozači Ubera, ali i radnici na ostalim digitalnim platformama, uvjereni su kako su sami sebi poslodavci, kako sami raspolažu vremenom, a time i zaradom te da tako pripadaju u red poduzetnika. No sva ta sloboda nestaje čim se dogodi bolest ili vrijeme za umirovljenje kada se osnovni resurs, ljudski rad, potroši. Akteri te ekonomije hrane platformu koja im ništa ne pruža zauzvrat.

Slično će biti s novim osobnim LLM asistentima koji će nam olakšati svakodnevicu, omogućiti brže donošenje odluka i osloboditi nas repetitivnih poslova. No s druge će strane uzeti sve što stvorimo. Takva će ekonomija parazitirati na ljudskoj inventivnosti i kreativnosti, dakle opet ljudskom radu. Zauzvrat naši digitalni avatari će biti precizniji, osobniji i spremni na predikciju našeg slijedećeg koraka, pa možemo ozbiljno razmatrati radi li se ovdje o kognitivnoj ekonomiji, ekonomiji namjere i slično. Ipak, koliko god to bilo primamljivo raznim SF entuzijastima, ali i nekom uglednim znanstvenicima, predikcija ljudskog ponašanja je nemoguća, posebno ne kroz strukturalizam na koji su LLM oslonjeni. Time se otvaraju novi zanimljivi problemi povezani s novim načinom gledanja na autorstvo, intelektualno vlasništvo i zajednicu znanja. Takva nova razumijevanja temeljnih pojmova i koncepata sigurno su produktivna.

John Naughton u knjizi "Od Gutenberga do Zuckerberga: Što zaista morate znati o internetu" piše da je internet baš kao i Gutenbergov tiskarski stroj, ali još radikalnije, iz temelja promijenio svijet... Vaš komentar?

- Internet još nije ni približno uspješan ni radikalan kao tiskarski stoj. Internet nije stvorio novu religiju, internet nije ponudio novi oblik društvenog uređenja i internet nije donio nove ekonomske odnose. Sve to tiskarski stroj jest. Bez Gutenberga nema protestantizma, nema nacije i nema kapitalizma. Naime, tiskarstvo je stvorilo standardizaciju i novi tip proizvodnih procesa, to je dovelo do problema čitateljstva jer su ljudi bili nepismeni, a ujedno i nisu znali latinski. Kako bi tiskarstvo preživjelo, trebalo je riješiti ta dva problema, pa su se počeli standardizirati vernakularni jezici. Nažalost, sam Gutemberg to nije doživio jer je umro u dugovima. Obični narodni jezici postali su jezicima knjige. Onda se i Biblija počela prevoditi na vernakulare, pa su obični ljudi dobili pristup evanđelju, a samim time i njegovu tumačenju. Tako se stvarao tiskarski kapitalizam koji je postao modelom svakog drugog kapitalizma, serijska proizvodnja, stvaranje zajednica potrošača, reklama i propaganda. I na kraju krajeva tiskarski će kapitalizam stvoriti i naciju kao novi oblik organizacije društva. Internet je tek digitalizacija tog kapitalizma, nije stvorio ni novu ekonomiju, ni novu religiju, ni novu politiku.

U širem i dubljem internetskom kontekstu također se sve češće govori i o digitalnoj antropologiji. Što nam o tome možete reći? Dojam je da se o tom aspektu kod nas premalo govori, za razliku od rasprava u inozemstvu, SAD-a i Britaniji, primjerice... Tako se prof. Daniel Miller sa Sveučilišnog koledža u Londonu u djelu "Digitalna antropologija" bavi utjecajem koji digitalna antropologija može imati na koncepciju same antropologije i što znači biti čovjek...

- Pa nije baš da se u hrvatskoj antropologiji i etnologiji nije istraživao internet. Još 2004. godine objavljen je zbornik Etnografije interneta s prijevodom tekstova tada najvažnijih antropologa koji su se bavili internetom, a 2014., kolegica Iva Pleše objavila je knjigu Pismo, poruka, mejl: etnografija korespondencije. Spomenuti Daniel Miller tu bi raspravu, da je napisana na engleskom jeziku, vjerojatno uvrstio u svoje preglede digitalne antropologije. Ono što je važno jest da treba napraviti razliku između digitalne etnografije i etnografije na internetu. Digitalna etnografija podrazumijeva istraživanje interneta, pisanje pretraživačkih kodova i cizelirane pristupe materijalu koji se nalazi na mreži i društvenim platformama. Etnografija na internetu o kojoj Miller manje-više piše jest korištenje uvriježenih etnografskih metoda u digitalnom prostoru. Takav je pristup sasvim očekivan s obzirom na to da su od prvog dana interneta nastajale privremene zajednice koje su konstruirale nove tipove ponašanja. Antropologija se temeljno bavi svakodnevicom, iako je taj pojam zapravo vrlo teško definirati, pa obično podrazumijeva da se radi o onim dijelovima života pojedinaca i zajednica koje druge društvene i humanističke znanosti ne istražuju.

Naravno, internet je duboko promijenio tu svakodnevicu, očekivane obrasce ponašanja kao i načine transmisije tih obrazaca. Danas slobodno možemo govoriti o online kulturi u kojoj svi participiramo bilo svjesno bilo nesvjesno. Kako konačno društva postaju polako svjesna važnosti i ozbiljnosti online kulture, tako se i množe antropološka istraživanja. Istovremeno razvijala se i ideja kraja čovjeka. Te su ideje podrazumijevale raznovrsne moguće ishode novog odnosa čovjeka i stroja, ali i čovjeka i prirode. Danas poznajemo te teorije kao posthumanizam ili transhumanizam. Riječ je o tome da će digitalno umrežavanje prije ili poslije stvoriti neljudsko, odnosno nešto što više nije određeno prirodom, već je hibrid u potpuno novom svijetu u kojem se gubi čvrsta bipolarnost čovjek-priroda. Tako da se antropologija više neće baviti čovjekom, već kiborgom, i to iz pozicije kiborga.

DOMINACIJA STROJEVA

Kakva je budućnost interneta? Ulazi li (ili je već ušao) s umjetnom inteligencijom internet u novo neizvjesno doba? Vaš završni komentar?

- Ulazimo u novu fazu sigurno. LLM ima mogućnost uhvatiti obrasce tamo gdje čovjek nije u stanju, što će uvelike odrediti način stvaranja znanja i sukladno s time usmjeriti njihova istraživanja i financiranje. S druge strane vjerojatan je rast uporabe robotike i robotska revolucija bi doista mogla dovesti do radikalne promjene života. Zapravo ulazimo ponovno u jedan tip medijske revolucije koji, kao i svi prijašnji (crteži, slike, grafika, tisak, radio, televizija, internet), nosi sa sobom iste oblike zabrinutosti i očekivanja. Jedna stvar mislim da se neizbježno događa, i to smatram zapravo jedinom opasnošću novih medija. Previše kognitivnog posla bit će prepušteno strojevima. Izgubit će se potreba za učenjem stranih jezika jer LLM brzo i pouzdano prevodi. Također piše i široke sažetke, pa se gubi potreba za pristupom znanju i sirovoj formi. To vodi u kognitivnu lijenost koja se manifestira smanjenom sposobnošću mozga za stvaranje novih sinapsi, a to onda vodi u rane oblike demencije.

Kako bismo se tome othrvali, potrebno je vratiti se učenju. Sadržaj učenja nije važan, bitno je samo da ste iz seta podataka kojima ste pristupili uspjeli stvoriti zaključak, da ste u stanju prepričati sadržaj knjige ili da ste recimo riješili sami neki problem u nekom od programskih jezika. Paradoksalno, kao alat za učenje može vam zapravo poslužiti i LLM, pa ga sukladno s time treba i na taj način koristiti.