Protekle, 2025. godine jedna pomalo zaboravljena institucija obilježila je tri i pol desetljeća od osnutka. Radi se o Odjelu za Beljsku povijest, odnosno Arhivu Belja u Kneževu, osnovanog 1989. godine. Prigoda je to da se na isteku 2025. podsjetimo na sve ono kroz što je Arhiv/Odjel prošao i što znači Baranjicama, kao i Hrvatskoj.

Joseph Ratzinger, pokojni papa emeritus, znanstvenik, teolog, filozof, pisac - ponekad i nemilosrdno, ali uvijek razborito govorio je i kada je izrekao ovo: Povijest je, da tako kažemo, kraljevstvo razuma! I sada smo u dvojbi: učenje iz povijesti nam osigurava da razumijemo uzroke i posljedice događaja, izbjegnemo ponavljanje pogrešaka i razvijemo bolje strategije za budućnost. Povijest nam pruža kontekst za sadašnjost i pomaže nam da razumijemo ujedno i budućnost. Ili je to tek varka za naš um?

Ponekad su čudni putovi povijesti. Zapravo sve je počelo 24. prosinca 1698. godine kada austrijski car Leopold daruje posjed, uz naplatu od osamdeset tisuća rajnskih forinti, princu, hrabrom vojskovođi Eugenu Savojskom, koji ga onda organizira kao beljsko vlastelinstvo.

TRGOVINA I TRGOVIŠTE

Da bismo se uopće mogli odrediti prema suvremenim tijekovima i naravno s novim pogledima, trebamo se osvrnuti na prošlost, a ona je sljedeća: Beljski je posjed oblikovan krajem 17. stoljeća, i to na temelju stare srednjovjekovne tradicije, poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti koja je tu u Panoniji, napose u Baranji, trajala više od stoljeća i pol, točnije 161 godinu (1526. - 1687.). No istina je da je posjeda i života u južnoj Baranji bilo od vremena prapovijesti (neolitika). Palatin de Mois, koji je zajedno s Henrikom Gisingom bio i slavonski ban, osnovao je u blizini trgovišta (mezővárosa) Pėl samostan (monasterium), po kojemu se i samo mjesto prozvalo Pėlmonostor i nažalost čudnom transformacijom su srpske vlasti 1922. godine taj naziv preimenovale u Beli Manastir! Istina je ta da izvedenica nema uporišta ni u čemu: etimologiji, fonetici, povijesti i geomorfologiji. Ali, eto, to stanje traje više od sto godina!

Poslije smrti princa Savojskog 1736. godine, kao najpoznatijeg austrijskog vojskovođe, slijede i prva doseljavanja Nijemaca u Baranju u postosmanlijskom razdoblju. I zato za njemačke koloniste Savojski funkcionira kao sveti simbol njihova doseljavanja u ove krajeve, na posjed koji i dalje pipada Carskoj kruni s obzirom na to da Savojski nije imao potomstva. Carska komora posjed daje na upravljanje Elizabeti Habsburg, koju nasljeđuje njezina kći, carica Marija Terezija (1717. - 1780.). Dalje, Terra Lak, odnosno Kneževo, od 1827. postaje sjedište Beljskog veleposjeda, uz napomenu da se od 1818. grade novi gospodarski i stambeni objekti, a već 1814. podiže se prvorazredni engleski perivoj oko dvorca koji je izgrađen 1818. godine.

Za Eugena Savojskoga posjed je bio vrlo napredno (zapadnoeuropski) organiziran, a pripadalo mu je dvadesetak okolnih seoskih naselja. Nakon njegove smrti, ponovimo, vlasnica posjeda postala je kraljica Elizabeta, potom Marija Terezija, u čije je ime do 1775. posjedom upravljala bečka Dvorska komora. Marija Terezija je posjed 1780. darovala kćeri Mariji Kristini, a nakon njezine smrti 1798. vlasnici su mu postali nadvojvode Albert i Karlo Ljudevit te Karlov sin Albrecht i nećak Friedrich. [1]

U svome dvorcu, bolje reći ljetnikovcu u Kneževu, Marija Kristina je provodila dosta svoga vremena kroz godinu s osobama svoga statusa, pa je uglavnom organizirala brojne zabave i druženja. Bila je malo razmažena, pa se osoblje dvorca prema njoj ponašalo oprezno i sukladno njezinim statusom. Sudeći prema nekim bilješkama koje se brižno čuvaju u Austrijskom državnom arhivu, odnosno u njegovu odjelu Ratni arhiv u Beču, Marija Kristina bila je osoba koja je vrlo strogo zahtijevala da svaki detalj u dvorcu, ali i perivoju bude perfektionistički kako bi svi oni plemenitaši koji su pohodili Kneževo stekli dojam ugode i ozračja ljepote krajolika, osjećajući divljenje na tim njezinim zabavama, domjencima ili druženjima. Dakle, bilo je sve savršeno i neponovljivo.

Prolazile su godine, desetljeća i napokon više od tri stoljeća utemeljenja Belja. No možda jedan na prvi pogled periferan, ali znakoviti detalj, ne promiče nam pozornosti. Uspostavom novog sjedišta Beljskog veleposjeda daleke 1827. u Knežvu, neponovljivom preciznošću austro-ugarske carske vlasti stvara se prvotna služba za čuvanje relevantnih podataka o veleposjedu, dokumenata, ugovora, i svih osobnika pojednih zaposlenika. Bio je to put prema budućem arhivu veleposjeda, vlastelinstva. Vrijeme je odmicalo i došli smo poslije velikih ratova, prvoga i drugoga, do modernih okolnosti postojanja Belja. Tako već desetljećima djeluje sektor Arhiva Belja u Kneževu. I dolazimo do one prijelomne godine kada se znanost vidljivo priklanja beljskom postojanju od proljeća 1984. godine. Belje uz potporu JAZU-a (danas HAZU), njihovom znanstvenom jedinicom u Osijeku, započinje pripreme za veliki znanstveni simpozij o tri stoljeća postojanja Belja na ovim prostorima. U konačnici međunarodni znastveni skup Tri stoljeća Belja održan je pod visokim pokroviteljstvom JAZU-a Zagreb u Belom Manastiru/Šećerani i Kneževu 21. i 22. listopada 1986. godine, a okupio je najuglednije znanstvenike i akademike iz tadašnje Jugoslavije, Mađarske, te Austrije, a sudjelovalo ih je čak 150 ukupno. Uoči samoga skupa priređena je prigodna svečanost sa sljedećim sadržajima: javnom predstavljanje monumentalne monografije “Tri stoljeća Belja”, dokumentarnog filma o Belju jučer, danas, sutra renomiranog hrvatskog redatelja Krste Papića, te izložba “Tri stoljeća Beljqa” kroz arhivsku građu i različite povijesne izvore.

POŠTOVANJE POVIJESTI

Sve to pokrenulo je potrebu ozbiljnog pristupa problematici povijesti Belja te je u suradnji s Akademijom kao sastavnica Arhiva Belja u Kneževu početkom rujna 1989. godine otvoren Odjel za Beljsku povijest, koji je djelovao do 1991. pa kroz prognaničke godine u Osijeku i nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1998. godine sve do danas ponovo djeluje tamo gdje je i osnovan - u beljskom Kneževu! Temeljnica tomu bila je potreba da se i nakon znanstvenoga skupa znanstveno djeluje i objedine sva dotadašnja istraživanja, iskustva, znanja o ovom prostoru koji ima prebogatu prošlost, tradiciju proizvodnje hrane i napose golemu kulturološku temeljnicu zasnovanu na razdobljima od prapovijesti - neolitika, do sadašnjih vremena.

Odjel za Beljsku povijest Arhiva Belja u Kneževu svoj rad temeljio je na stvaranju mreže suradnika, čime se osiguravao kontinuitet istraživanja koji onda postiže daljnji znanstveni i stručni razvoj i odjek u javnosti, a ujedno postaje i polazište za neprekidno i sustavno istraživanje prošlosti tog dijela Hrvatske.

U svakom pogledu i ovaj mali, ali iznimno vrijedan Arhiv nesumnjivo je najveći baštinik baranjske ravnice, Podunavlja koje svoje ishodište nalazi u bogatoj, ali burnoj prošlosti kroz minula stoljeća i tisućljeća. I tu se treba prisjetiti vrlo učenoga Jeana Paula Sartrea kada kaže: Politika ne mora biti poštena, ali povijest mora! Tomu se načelu priklonio i Odjel za beljsku povijest Arhiva Belja u Kneževu od svojih početaka djelovanja.

Zato je vizija ove djelatnosti utemeljenje na posve novim kulturnim inicijativama trebala biti brend stvaranja ideje kako ravnica nije samo gastronomija, ona je povijest koja vodi u nove izazove modernog vremena razvoja i napretka, uključujući dakako i prioritetnu proizvodnju hrane. Cilj je posve jasan - vidljivo promicanje modernizirane stvarnosti povezane s tradicijom kako bi se dodatno dao zamah razvitku zajednice/društva temeljenog na znanju i konkurentnosti s primjenom promocije vlastitih, ali i europskih vrijednosti i stečevina dajući svoj prinos izvornosti i kreativnosti u različitim dosezima života.

Ambicija je opravdana i utemeljena na praksi - postati jedan od vodećih istraživačkih, razvojnih subjekata, uzor u zemljama regije (Panonije). U tom i takvom kontekstu prepoznaje se potreba partnerstva, što podrazumijeva umijeće kreativnog djelovanja kako u obrazovanju, inovatorstvu i poduzetništvu, tako i kroz multidisciplinarnu potporu svima u društvu kojima je to potrebno.

Sve to danas upućuje na jedno “načelo”: Svjetlost kao motiv, kao tema, kao metafora života; svjetlost koja odijeli dan od noći, učini zemlju vidljivom i dade joj život; svjetlost koja obasja dušu i grijeh pretvori u kajanje; svjetlost kao smisao i kao načelo postojanja...

BEZ SRDŽBE I PRISTRANOSTI

I doista ta je svjetlost djelovala, pa je 17. i 18. rujna 1998. godine u Kongresnoj dvorani Arhiva Belja u Kneževu održan znanstveni forum naslova “Stoljeća opstojnosti, od Savojskog do modernog Belja”, u suradnji s HAZU, njezinom znanstvenom jedinicom u Osijeku. Koliko god da nam se iz današnje perspektive čini nestvarno, Belje nije bilo samo proizvođač hrane kao temeljnice njegova postojanja, ono je bilo puno, puno više za građane Baranje, jer je ujedno bilo i vrelo njihova dugog postojanja, kulturnog djelovanja, sportskih aktivnosti i, naposljetku, Belje je bilo život. Ta i takva neraskidiva povezanost Belja i Baranje zasigurno se krije u višestoljetnoj mudrosti koja kaže: Belje je Baranja, Baranja je Belje!

Tako je ovaj znanstveni forum, čiji je visoki pokrovitelj bio Hrvatski državni sabor, ujedno i prigodna izložba, pokrenula novi život ne samo na Belju već puno šire. Sami izlošci, piše u prigodnom katalogu/knjižici, izvorni su dokumenti nastali od 18. do sredine 20. stoljeća u Baranji na Belju. Čuvaju se u Državnom arhivu u Osijeku i Arhivu Belja u Kneževu. Brojni hrvatski nazivi, mnogi u prijevodu na njemačkom i mađarskom jeziku, pokazuju hrvatski identitet. Karte/zemljovidi, kao i nacrti, najbolje potvrđuju onu glasovitu latinsku mudrost: Sine ira et studio, koja, kad je prevedemo na hrvatski, znači “bez srdžbe i pristranosti” (ili “bez mržnje i naklonosti”) kad se radi o prošlosti ovoga dijela hrvatske domovine. [2]

Sve u svemu, više od tri stoljeća baranjskog i hrvatskog Belja neprocjenjivo je izvorište i u povijesnom smislu, kao i za sadašnja moderna vremena. Odjel za Beljsku povijest, odnosno Arhiv Belja u Kneževu, čuva takvu bogatu i raznovrsnu građu od zaborava te nas na najbolji mogući način upućuje kako iz prošlosti izvući poučak za budućnost.

[1] Hrvatska tehnička enciklopedija/ https://tehnika.lzmk.hr ’ belje-plus-d-o-o

[2] Dr. sc. Stjepan Sršan “Tri stoljeća Belja” (1698.-1998.); ur. Davorin Taslidžić, Osijek/Kneževo, 1998.; 20-21.