Nužno je promatrati širu sliku. Na globalnoj sceni, uz zapadne države, pojavile su se nove ekonomske i postupno vojne sile, poput Kine i Indije, kao i snažne regionalne sile, poput Turske i Irana. Naše mišljenje o Vladimiru Putinu i njegovim najbližim suradnicima može biti negativno, no nedvojbeno je da je ta skupina ljudi, nakon turbulentnih godina nakon raspada SSSR-a, ponovno učinila Rusiju relevantnim akterom u međunarodnim odnosima - politički, ekonomski i vojno, neovisno o ocjeni njezine politike - kaže izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić, viši znanstveni suradnik s Instituta za istraživanje migracija u Zagrebu, te dodaje:

DR. SC. IVAN BALABANIĆ, IZV. PROF.

PIXSELL

- Pojava novih sila postupno je pomicala svijet iz unipolarnog poretka prema multipolarnosti. U takvom poretku raste utjecaj različitih aktera koji traže poziciju koja odgovara njihovoj snazi. U tom kontekstu treba promatrati i rusku agresiju na Ukrajinu: ona nije uzrok svih promjena kojima svjedočimo, nego prije svojevrsna kulminacija ekonomskih, političkih i sigurnosnih procesa koji traju desetljećima. Istodobno je to trenutak u kojem pojedine sile otvorenije dovode u pitanje poredak nastao nakon hladnog rata. Sjedinjene Američke Države sve jasnije pokazuju da više ne mogu, a dijelom i ne žele, trajno zadržati ulogu "svjetskog policajca". Posljedično, i brojni američki saveznici sve jasnije uviđaju da u budućnosti ne mogu računati na bezuvjetnu i neograničenu potporu SAD-a u vlastitoj sigurnosti.

Takve okolnosti potaknule su Europu da ozbiljnije razmišlja o razvoju vlastitih sigurnosnih kapaciteta, smanjenju ovisnosti o SAD-u i većoj odgovornosti za vlastitu obranu. Zbog toga jačanje europskih obrambenih sposobnosti ne treba tumačiti kroz prizmu prošlih imperijalnih iskustava, nego prije svega kao jedan od ključnih - i vjerojatno neizbježnih - koraka, uz paralelne napore u diplomaciji, jačanju otpornosti društava te u širem međunarodnom suradničkom okviru.

Ako se vratimo malo u prošlost, mogu li se povući neke usporedbe sa situacijama u kojima se Europa također ubrzano i masovno naoružavala? Njemačka u vrijeme Hitlera je primjer, no utrke u naoružavanju bilo je i za hladnog rata... Drugim riječima, što nas povijest uči kad se radi o naoružavanju?

- Europa je nakon završetka hladnog rata ušla u razdoblje snažnog optimizma, koje je u to vrijeme izgledalo racionalno, ali se danas pokazuje djelomično previše idealističnim. Vjerovalo se da će zapadni pogled na svijet prihvatiti sve države, no u stvarnosti ni Kina ni Indija, a dijelom ni Ruska Federacija, nisu željele biti dio takvog poretka. Prevladavalo je uvjerenje da je razdoblje velikih ratova iza nas, da će globalizacija i međunarodna trgovina biti jamac stabilnosti te da sva društva po naravi stvari teže liberalnoj demokraciji - što, naravno, nije slučaj, jer liberalna demokracija vjerojatno i nije najbolja opcija za kinesko ili rusko društvo. Smatralo se i da će se sigurnosni izazovi rješavati kroz NATO i Sjedinjene Američke Države, pritom zanemarujući činjenicu da će, sukladno s ekonomskim razvojem, velike svjetske sile jačati i svoje vojne kapacitete. U takvom okruženju europske države počele su smanjivati vojne proračune, a prioriteti su postajali proširenje Europske unije, dublja integracija, ljudska prava, zelene politike i socijalna država. No promjene u globalnim odnosima, kao i postupno preusmjeravanje pozornosti Sjedinjenih Američkih Država prema vlastitim interesima i drugim regijama svijeta, suočile su Europu s činjenicom da se ne može trajno oslanjati gotovo isključivo na druge. Taj zaokret nije samo teorijski. Europska unija posljednjih je godina pokrenula značajne programe zajedničkog financiranja istraživanja i razvoja u području obrane. Time potiče gradnju vlastitih kapaciteta i smanjuje ovisnost o vanjskim akterima. U tom smislu današnje jačanje europskih obrambenih sposobnosti ne treba promatrati kroz usporedbe s prošlošću ni kao znak novog imperijalizma, nego prije svega kao pokušaj povećanja sigurnosne autonomije i sposobnosti odvraćanja.

Taj se pomak vidi i u praksi: Europska unija posljednjih godina razvija zajedničke obrambene projekte i financijske instrumente kako bi potaknula istraživanje, razvoj i interoperabilnost svojih oružanih snaga. Time se postupno smanjuje ovisnost o drugim akterima i jača europska sigurnosna autonomija. Istodobno treba biti svjestan da jačanje vojnih kapaciteta uvijek nosi i određene rizike, osobito na kontinentu koji je opterećen dugim povijesnim iskustvom sukoba i neriješenih pitanja. Zato Europa mora istodobno djelovati na dva kolosijeka: razvijati obrambene sposobnosti te ulagati u integraciju, diplomaciju, suradnju i otpornost demokratskih institucija. Samo kombinacija tih dvaju pristupa može dugoročno smanjiti rizike i osigurati stabilnost.

Poput Europe/EU-a, i Hrvatska se proteklih desetljeća umnogome uljuljkala u "mirnodopsku idilu", pa sad nakon 18 godina, 1. siječnja, vraća obvezatni vojni rok, uz već poodmaklu fazu ubrzanog naoružavanja i modernizacije OSRH-a... U iduće dvije godine za naoružanje trošimo gotovo 1,5 milijardu eura, je li to prevelik teret za državni proračun? Kakvo je vaše mišljenje kao sociologa o svemu tome...?

- Prema mojem mišljenju, Hrvatska je u jednom segmentu pogriješila više od mnogih drugih europskih država. Za razliku od većine članica Europske unije, Hrvatska je 1990-ih prošla kroz rat i godinama nakon njega živjela u nesigurnom okruženju, bez sigurnosnog kišobrana EU-a i NATO-a. Iz rata smo izišli s izgrađenom i iskusnom vojskom, što je bila ozbiljna prednost. Međutim, nakon promjene vlasti 3. siječnja 2000. krenulo se u smjeru u kojem se taj potencijal postupno smanjivao. To se događalo rezovima i odlascima kadra, ponajprije zbog političkih i financijskih razloga, a manje zbog dugoročnog promišljanja o obrani. Prevladalo je uvjerenje da ozbiljnijih prijetnji više neće biti te da se vojsku treba "odmaknuti" od nasljeđa devedesetih. Umjesto da postojeće kapacitete postupno prilagođavamo NATO standardima i novim sigurnosnim okolnostima, dobar dio njih jednostavno je napušten. U velikoj mjeri napustili smo dio kadra, obučnih sustava, pričuve i logističkih kapaciteta. Danas to ponovno uspostavljamo. No radimo to uz veći trošak i s manje vremena nego da smo sustave postupno održavali i modernizirali. Upravo zato današnje jačanje obrambenih sposobnosti ne bih vidio kao izraz militarizma, nego prije svega kao nastojanje da se poveća otpornost i sigurnosna autonomija države. Razumljivo je da javnost postavlja pitanje troškova: iznosi namijenjeni obrani doista su veliki, ali ih treba promatrati kao dugoročnu investiciju u sigurnost - jednako kao ulaganja u energetsku infrastrukturu, zdravstvo ili obrazovanje. Problem nastaje tek onda kada ulaganja u obranu nisu praćena jasnim strategijama, transparentnošću i paralelnim jačanjem društvene kohezije, obrazovanja i socijalnih politika.

Kad se sve zbroji, sve okolnosti uzmu u obzir, koliko su ulaganja u obranu ujedno i ulaganja u demokraciju ili militarizaciju društva? Vaš završni komentar?

- Sigurnost se, naposljetku, ne gradi samo oružjem nego i povjerenjem građana u institucije, stabilnim društvom i osjećajem pravednosti. U krizama poput poplava, potresa ili velikih požara upravo su vojni i logistički kapaciteti često jedini koji mogu brzo reagirati i pružiti potporu civilnim službama. Kako pokazuje najnoviji Eurobarometar, 78 % građana Europske unije zabrinuto je za sigurnost i obranu u nadolazećih pet godina, a 73 % građana zemalja NATO-a smatra da je Savez važan za buduću sigurnost njihove države. U Hrvatskoj 65 % ispitanika očekuje snažniju ulogu Europske unije u obrani, a čak 90 % smatra da države trebaju djelovati ujedinjenije u pitanjima sigurnosti.

Ulaganja u obranu tada nisu prijetnja demokraciji, nego njezina zaštita - pod uvjetom da su razumna, transparentna i dio šire politike jačanja institucija i društvene kohezije. Kada se građani osjećaju sigurno, lakše se upuštaju u različite financijske investicije, a države postaju privlačnije stranim ulagačima i imaju višu kreditnu sposobnost. Kada sve to uzmemo u obzir, postaje jasno: ulaganje u obrambene sposobnosti nije samo ulaganje u naoružanje niti je čista militarizacija. Radi se o ulaganju u stabilnost, a stabilnost je preduvjet za ulaganja, turizam, gospodarstvo i opće povjerenje ljudi u budućnost. Da bi se to postiglo, presudna je odgovorna i smirena javna komunikacija svih aktera - politike, medija i stručne zajednice - jer pitanje obrane nije stranačko, nego zajednički društveni interes. Takav pristup ne sukobljava društvo, nego jača povjerenje i demokraciju, a upravo demokratska i stabilna društva privlače ulaganja i potiču gospodarski razvoj. Ukratko, sigurnost nije trošak bez svrhe, nego ulaganje u stabilnu i otpornu državu te u konačnici u gospodarski razvoj.