Optimizam i pesimizam nisu ništa drugo nego izraz ove nadobudne kreativnosti ili umišljenosti modernoga čovjeka. Oni su kao pojave postali mogući tek kao produkt razvijenog racionalizma i empirizma koji će se, objedinjeni u trima Kantovim kritikama, s vremenom razviti u naš današnji, tehno-znanstveni pogled na svijet. Upravo zbog svog podrijetla u modernom racionalizmu, optimizam je, svim imperijalnim i svjetskim ratovima usprkos, oduvijek bio ne samo pokretačka, nego i prevladavajuća sillla moderniteta - zapisao je Goran Starčević, pokojni hrvatski filozof, u svom potentnom eseju "Optimizam i pesimizam u funkciji palanke", objavljenom prije 12 godina na portalu okf-cetinje.org.

U svom lucidnom elaboratu Starčević navodi i ovo: "Svjetonazorska opreka između optimizma i pesimizma tako se na koncu pretvara u neprestanu borbu između pojedinca i kolektiviteta, ili još određenije, u borbu između autonomije čovjekove egzistencije i totalizirajuće logike sustava. Ova borba, koju bismo mogli nazvati i sukobom između humanog i ustrojenog svijeta, temeljni je događaj moderne povijesti, i ona se s vremenom ne smiruje, nego se sve jače rasplamsava. Premda je mnogi nisu niti svjesni, klimaks ove borbe događa se upravo u našem vremenu."

LIJEPA NAŠA

Upravo je baš taj aspekt "našeg vremena", na koji se referira Stračević, onaj ključni kontekst u kojem se danas percipira stvarnost u kakvoj živimo, krcatoj izazovima na razmeđu optimizma i pesimizma, realiteta i paranormaliteta, mitova i iluzija, odsjaja davne prošlosti u traumatičnoj sadašnjosti i neizvjesne budućnosti koja nam kuca na vrata noseći više "darove smrti" nego "darove dobra", reći će mnogi katastrofičari dok pokušavaju pronaći makar tračak nade za bolje sutra u tunelu svakidašnjice, gdje je svjetla sva manje, a mraka sve više.

Mogli bismo sad sve gledati i kroz Trumpovu "optiku", u kojoj je sve show, pa i sudnji dan, koji nikad neće doći. Show je, naravno, i trakavica oko mirovnog plana za Ukrajinu, show je i carinski/trgovinski rat koji Trump vodi s cijelim svijetom, show je i rat na Karibima, uz obale Venezuele, navodno protiv narkokartela, show je i Trumpov odnos s EU-om, Kinom, Indijom... Show je predstava ne s dva, nego s dvjesto lica, koju DT iz svog ureda podastire zbunjenoj javnosti, medijima, političarima i svima drugima koji hodočaste u Bijelu kuću hineći radost i oduševljenje što ih se najmoćniji čovjek svijeta udostojio primiti i još s njima prozboriti poneku riječ.

I dok cijeli svijet pleše u ritmu showa kojim dirigira DT, jednu malu zemlju na rubu EU-a, krase neki drugi ritmovi, više ili manje izvan takta kakav diktiraju "igre prijestolja" od Washingtona preko Moske do Pekinga i natrag, uz usputnu postaju kakva je Bruxelles. Ta mala zemlja je Republika Hrvatska, stabilna i odgovorna članica međunarodne zajednice, ali i zemlja koja s vremena na vrijeme, a ove godine od ljeta naovamo sve učestalije, pokazuje dva lica. Jedno je naravno ono europsko, uređeno i uljuđeno, dakle s pozitivnim referencama, a drugo ono populističkog mentaliteta, ekstremnog ljevičarenja i desničarenja, uglavnom negativnih konotacija, u kojima, između ostalog, ustaši i partizani žive vječno, a JBT nikad i nije umro.

Sve to i još puno toga drugoga svakodnevno se miješa, slaže i razlaže u širem medijskom kontekstu, pa se nekome sa strane doista može činiti da je Hrvatska društvo spektakla s dva lica, poput neke "sjenovite države" (da se poslužim referencom na glasoviti fantasy roman Tada Williamsa), u kojoj se opsjene i mitovi isprepleću sa stvarnosti u ponekad incidentnim situacijama, gdje bezumlje lako zamjenjuje razum. Mnogi za sve što se događa optužuju politiku kao dežurnog krivca - oporba proziva vladajuće, a vladajući oporbu, i tako u krug, poput kotača koji se vrti od analogne prošlosti do digitalne sadašnjosti, pred vratima budućnosti koja se otvara svima, iako se kroz njih baš svima i ne ulazi.

Aspekt mentaliteta, a onda i psihologije, pa i tzv. moralne panike, također valja uzeti u obzir pri sagledavanju ukupnog stanja društva, dijagnoze koja pokazuje koliko pluseva toliko i minusa u percepciji i prezentaciji ove i ovakve naše stvarnosti - političke, kulturne, identitetske, razvojne i napredne s jedne strane, a nazadne i revizionističke s druge strane, naglašavaju pojedini analitičari i komentatori.

Što se pak tiče tzv. moralne panike, nije zgorega citirati Krešimira Cerovca, koji u svom eseju "Stvaranje ozračja moralne panike" (miportal.hr), između ostalog, piše i ovo: "Moralna panika je i javni i politički odgovor na pretjerivanje ili izobličenje prijetnje, koje društvu nameće neki navodno štetni pojedinac ili neka skupina. Ona, dakle, uključuje pretjerivanje određenih događaja pojačavanjem empirijskih kriterija, kao što su broj uključenih pojedinaca, razina i opseg nasilja te količina nastale štete."

Pretjeruje li kad se na situaciju u zemlji svojim komentarom (Facebook) osvrće Stjepan Šerić, umirovljeni bojnik Hrvatske vojske, prosudite sami. Šerić, naime, u svojoj objavi naslovljenoj "Podjele u hrvatskom društvu", između ostalog, piše da "podjele u društvu kreiraju političari - i lijeva i desna strana Hrvatskog sabora. Oni su lice i naličje iste medalje", te dodaje: "Podjele u Hrvatskoj intenzivno su nastale nakon 2000. godine."

Tu se valja referirati i na prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, koji je govorio o onima koji nisu željeli Hrvatsku i onima koji su je oduvijek željeli, dakle, "varijacije fraze o dvije Hrvatske postoje od samog stvaranja nezavisne hrvatske države" (Darko Markušić). Valja se prisjetiti i Ivice Račana, koji je na kraju svog premijerskog mandata također govorio o "dvije Hrvatske", pritom optuživši dio medija da mu nije sklon. I Tomislav Karamarko je govorio o "dvije Hrvatske", kao i sadašnji predsjednik države Zoran Milanović, te premijer Andrej Plenković, u kontekstu "dvije Hrvartske" naglašavajući da imamo "Vladu, koja radi, i nemoćnu oporbu".

O situaciji u hrvatskom društvu zbori u podcastu Mrežnica (Radio Mrežnica) i Velimir Ponoš, pa kaže da "vlasti odgovaraju podjele, narodom se vlada raspirivanjem mržnje i straha". Goran Šimić, dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta "Vitez", za jedan naš tjednik izjavljuje da se "u većini etnonacionalnih sukoba promicanje ljudskih prava doživljava se kao agenda slabije strane u sukobu, stoga ne čudi da su, kao u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji nakon posljednjeg rata, etnonacionalističke stranke i društvene skupine dominantne, a ta je retorika glasnija od bilo koje druge. Duhovi iz prošlosti ponovno se bude", zaključuje Šimić.

Sve u svemu, ni jedna, pa tako ni hrvatska, demokracija nije imuna na "buđenje duhova prošlosti", anomalije, podjele i trzavice svake vrste (mogli bismo tu sad puno i o inflaciji, životnom standardu i nizu drugih aspekata, uključujući i sigurnosni), no pretjerano dramatiziranje i katastrofiziranje ne služi nikome osim ipak malom broju onih koji u vlastitoj demagoškoj i populstičkoj praksi u svemu vide zlo i naopako. Onima koji izbjegavaju isticati pozitivne aspekte u raznim segmentima društva, ekonomije, razvoja, pa i politike koja zemlju nastoji očuvati i održati sigurnom, stabilnom i prosperitetnom u okruženju u kojem je sa svakim danom sve više izazova i prijetnji.

ZEMLJA SMIJEŠKA

Drugim riječima, koliko god ideološke podjele s vremena na vrijeme prevladavaju, koliko god robujemo prošlosti i ne otvaramo uvijek širom vrata budućnosti, koliko god stavovi vladajućiih i onih iz oporbenih redova (kad smo kod politike) bili oprečni i nepomirljivi, koliko god se hrvatska kultura sučeljavala s hrvatskom nekulturom, koliko god nam fali više optimizma i smiješka, umjesto pesimizma i depresije, ukupna slika hrvatskog društva ipak odiše svijetlim, a ne mračnim tonovima. Ako u tom i takvom kontekstu i postoje dvije Hrvatske, dva lica jedne države (što je možda i pretjerana teza), ipak, unatoč svemu, za razliku od mnogih zemalja svijeta/Europe/Europske unije, s punim pravom možemo se pohvaliti da živimo u mirnoj, stabilnoj i relativno uspješnoj državi čije pozitivno lice dominira nad sjenom negativizma, makakve vrste on bio. I to jest bio i danas jest veliki plus za državu, društvo i demokraciju u cjelini.

I da zaključimo na tragu početka ove teme. "Optimizam je strategija za stvaranje bolje budućnosti. Jer ako ne vjeruješ da budućnost može biti bolja, male su šanse da ćeš ustati i preuzeti odgovornost da je napraviš boljom", riječi su Noama Chomskog. Ili, kako to zbori Thomas Friedman: "Pesimisti su najčešće u pravu, a optimisti su najčešće u krivu, ali sve velike promjene postigli su optimisti."