U sad već 35 godina neovisnosti RH jesmo li kao društvo sazreli u demokratskom smislu ili još uvijek patimo od nekih dječjih bolesti demokracije u razvoju? Drugim riječima, kad sveobuhvatno analiziramo sadašnjost hrvatskog društva, do kakvih zaključaka možemo doći, koji su pozitivni aspekti, a koji negativni - pitali smo dr. sc. Mirjanu Nazor, splitsku psihologinju i sveučilišnu profesoricu u mirovini.

- Sazreli nismo, to je sigurno. Još ne znamo što je uistinu demokracija. Mnogi su uvjereni da to znači da "neki" mogu raditi što god ima padne na pamet. A samo oni "drugi" moraju poštovati zakone i propise. Stručnjaci kažu da su naši zakoni dobri, dakle u papirima su stvari posložene kako treba, što je svakako pozitivno, ali u realitetu nije uvijek tako. Majstori smo u izigravanju propisa i zakona, ali i pisanja "čudnih" zakona. Nije li nemoralno da se ljudi koji su se ogriješili o neki zakon, protiv kojih se vodi istraga, mogu koristiti privilegijem naknade plaće po principu 6+6. To je zakonsko pravo u demokraciji!

Nije dobro što je tolerancije sve manje, a isključivosti i nesnošljivosti sve više. Pogotovo je zabrinjavajuće takvo ponašanje u mladih ljudi. Često ističemo da sada, za razliku od prijašnje države, postoji sloboda govora. Netko je to komentirao riječima: "Da, sada uistinu možeš reći što misliš o bilo kome ili čemu (je li to doista tako, baš i nisam sigurna), ali nikoga nije briga za to što govoriš." Forma nam je vrlo zadovoljavajuća, ali je često bez pravog sadržaja.

Kad se govori u hrvatskom društvu u širem i dubljem smislu, prevladava li kod nas optimizam ili pesimizam? S tim u vezi - koliko smo zemlja smiješka, a koliko zemlja depresije, da se tako izrazim?

- Čini mi se da oni koji u ovom društvu uživaju različite povlastice vrlo optimistično gledaju na svijet oko sebe. Nadaju se da će njihova stečena prava ostati takva zauvijek. Za tzv. obične građane mislim da je teško generalizirati neki stav. Oni koji su uspjeli svoj mikrosvijet posložiti tako da se osjećaju sigurno i ugodno, vjerojatno će biti optimistični i zadovoljni. Međutim, oni koji uzaludno pokušavaju svoj život dovesti u red i stabilnost, jer stalno nailaze na različite prepreke, bilo zbog nacionalnosti, političkih stavova bilo spolne orijentacije... ne mogu biti optimistični. Istraživanja pokazuju porast depresivnosti, pogotovo u mladih! A na njihovim bismo licima ipak radije gledali osmijeh!

Gledajući na društvo u cjelini, optimistična sam. Vjerujem da mora doći do promjena jer ipak je visok postotak ljudi nezadovoljan smjerom u kojem država ide.

Zašto bi trebalo biti optimist, i može li se to uopće u situaciji kad negativizam u društvu dominira na svakom koraku, uključujući i mlade, sve sklonije nasilju i negativnom utjecaju društvenih mreža, između ostalog?

- Optimizam je nužan da ne bismo utonuli u pasivnost i depresivnost. Jer ako vjerujemo da mi ni na što utjecati ne možemo, preplavit će nas pesimizam. To želi svaka vlast. Da ljudi izgube želju za djelovanjem, da se prepuste očaju i depresivnosti. Tada se njima može lakše manipulirati.

Mladi su naravno odraz društva u kojem živimo. Jasno je da nisu svi skloni nasilju. Ali mnogi se iz realnog života sele u svijet društvenih mreža, koji im postaje glavni odgojitelj i učitelj. Jer u stvarnom životu vrlo se često nitko na adekvatan način ne brine o njima. Roditelji nemaju vremena, a neki i ne znaju što bi sa svojom djecom. Udovoljavaju svim njezinim željama i hirovima, uvjeravajući sebe da je to dobro za njihovo dijete. U školama nema dovoljno želje, a ponekad ni mogućnosti da se stručno i kvalitetno odgojno djeluje. Naime, cijelo bi društvo trebalo shvatiti da je briga za mlade zajednička briga. Ne samo roditelja, ne samo škole, ne samo crkve..., nego svih aktera u društvu. A ti mladi na kojima će svijet ostati sa svakim su danom sve anksiozniji, depresivniji, netolerantniji, skloniji širenju mržnje, suženih vidika...

Ukupno uzevši, zatvaramo li se kao društvo previše u prošlost, a premalo se otvaramo prema budućnosti? Ili da pitanje malo literatiziram: vidimo li više svjetla na kraju tunela ili više mraka u koji svjetlo ne dopire?

- Prečesto se vraćamo u prošlost, ali ne zato da bismo iz nje izvukli ono čime se možemo ponositi, što nam pomaže da danas budemo uspješniji i zadovoljniji. Tu prošlost mnogi žele mijenjati! Naravno da to stvara sukobe. I energija se gubi na dokazivanje nemogućeg, a budućnost nam prolazi kroz prste. Mladi odlaze iz zemlje, ne žele u politiku... Obrazovani i pristojni ljudi zaziru od politike sve češće. Uz to imamo Vladu kojoj se ministri mijenjaju kao na traci zbog zlouporabe položaja i još koječega.

Imam ponekad dojam kao da se neki trude praćkom pogoditi to svjetlo, koje ipak postoji, samo da bi ubili nadu! To svjetlo nastoji ugasiti i širenje uvjerenja da moramo svi prihvatiti iste načine iskazivanja domoljublja, pravde, slobode pa čak i bogoljublja. U suprotnom, neki nam predlažu da napustimo ovu zemlju!?

Iako, kako kaže stih iz legendarne pjesme Vice Vukova, "tučedu nas nevere i kiše, i svaki dan smo zgrbjeni sve više", vjerujem da se nećemo obeshrabriti. Doći će trenutak kada će politika kao briga za opće dobro postati realitet, a ne biti samo prazna fraza.