Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događaje na Bliskom istoku, Balkanu i drugdje u svijetu. U istraživanju “Izrael - Super Sparta na suvremenom Bliskom istoku?” umirovoljeni general Corneliu Pivariu, član Savjetodavnog odbora IFIMES-a, osnivač i bivši izvršni direktor Ingepo Consultinga, analizira kako Izrael jača svoju sigurnost potpunom militarizacijom, što bi moglo dovesti do izolacije, neprijateljstva, diplomatskog pritiska, međunarodnih sporova i beskrajnih sukoba.

U kontekstu pretrpane povijesne pozadine izjava premijera Benjamina Netanyahua da Izrael mora postati “super Sparta” dobiva posebno značenje. To nije puka retorička formula, nego strategija kojom Izrael potvrđuje namjeru da se etablira kao prvoklasna vojna sila u regiji koju obilježavaju kronična rivalstva, sukobi identiteta i globalna geopolitička natjecanja. Samodefinicija kao “super Sparte” odražava i percepciju stalne prijetnje sigurnosti židovske države i želju za projekcijom moći i odvraćanja. Istovremeno, taj koncept ima višestruke efekte: mobilizira izraelsko društvo, potiče palestinsku tjeskobu, izaziva oprečne reakcije u arapskom svijetu i privlači pažnju velikih sila zainteresiranih za stabilnost ili nestabilnost Bliskog istoka.

Razumijevanje suvremenog Bliskog istoka zahtijeva prepoznavanje dviju strateških konstanti: kontinuiranu podršku SAD-a Izraelu i nemogućnost arapskih država da formiraju jedinstven stav o palestinskom pitanju. Prva konstanta osigurala je opstanak i uspon Izraela; druga je olakšala njegovu konsolidaciju. Zajedno, one objašnjavaju otpornost i trajnost sukoba u regiji.

IZRAELSKI STAV

U svjetlu dviju konstanti - američke podrške i podjele arapskog svijeta - Izrael je izgradio vlastitu strategiju opstanka i regionalnog afirmiranja. Izjava premijera Benjamina Netanyahua o “super Sparti” ujedno je izraz sigurnosne filozofije duboko ukorijenjene u geopolitičkoj stvarnosti zemlje.

1. Vojna konsolidacija: Izrael je konstantno održavao visoku razinu potrošnje na obranu (iznad 4,5 % BDP-a), što ga stavlja među vodeće države svijeta u relativnom smislu. Izraelske obrambene snage (IDF) zamišljene su kao svestrana snaga, sposobna za provođenje brzih kopnenih operacija, dominaciju regionalnim zračnim prostorom i neutraliziranje pomorskih prijetnji. Štoviše, razvoj kibernetičkih i informacijskih sposobnosti smatra se ključnim za održavanje strateške prednosti.

2. Tehnološka nadmoć: Definirajući element vizije “super Sparte” je inovacija. Izrael masovno ulaže u vojna istraživanja, u pionirska područja kao što su: raketna obrana (Željezna kupola, Davidova praćka, Strijela); dronovi i autonomni sustavi; umjetna inteligencija primijenjena u obavještajnim i borbenim operacijama. Taj tehnološki napredak omogućava Izraelu kompenzirati svoj brojčani nedostatak u odnosu prema arapskim državama te prenijeti poruku svojim protivnicima da kvalitativna nadmoć prevladava nad samim brojem.

3. Društvena mobilizacija i kultura sigurnosti: Obavezna vojna služba i mreža rezervista usidruju vojsku unutar same strukture društva. IDF nije samo vojni instrument nego i faktor nacionalne kohezije, mjesto gdje se oblikuju politički, ekonomski i kulturni lideri. Diskurs o “super Sparti” jača tu kulturu predstavljajući sigurnost ne kao zadatak samo vlade nego i kao kolektivnu odgovornost cijele nacije.

4. Vanjska projekcija: Na diplomatskoj ravni samodefinicija Izraela kao “super Sparte” služi i odvraćanju protivnika i privlačenju poštovanja strateških partnera. Izrael nastoji biti percipiran ne samo kao izolirana regionalna demokracija nego i kao neosvojiva tvrđava, sposobna sama se suočiti sa svakim izazovom, kao i pouzdan saveznik velikih sila.

Dakle, stav Izraela može se sažeti kao kombinacija egzistencijalne potrebe za sigurnošću i ambicije da se projicira vlastita moć u neprijateljskom okruženju, gdje je diplomacija često sekundarna u odnosu prema vojnoj snazi.

PALESTINSKI STAV

Ako za Izrael koncept “super Sparte” znači strategiju preživljavanja i projekcije moći, za Palestince on potvrđuje upravo suprotno: namjeru židovske države da održi vojnu dominaciju i isključi svako stvarno političko rješenje.

1. Palestinska uprava (PA): Vodstvo u Ramalli tumači Netanyahuov diskurs kao jasan dokaz odbijanja dijaloga i napuštanja perspektive rješenja s dvije države. S gledišta PA, naglasak na militarizaciji i jačanju izraelskog obrambenog identiteta pokušaj je transformacije okupacijskog statusa quo u trajnu stvarnost. Dakle, “super Spartu” ne doživljava se kao obrambeni koncept, nego kao izraz hegemonije.

2. Hamas i Islamski džihad: Za radikalne palestinske pokrete izraelska retorika potvrđuje izbor oružane borbe. Ako se Izrael definira kao tvrđava, jedini način suprotstavljanja tomu jest asimetrično ratovanje: raketni napadi, urbane gerilske operacije i upotreba mreža tunela. Prema njihovoj logici, “super Sparta” još više opravdava otpor, čak i pod cijenu eskalacije nasilja i patnje civila.

Situacija u Gazi: Pojas Gaze postao je epicentar palestinske tragedije i najsnažnija slika nerazmjera izraelske vojne moći i krhkosti palestinskog stanovništva. Uzastopne izraelske vojne kampanje prouzročile su masovno uništavanje civilne infrastrukture, a broj žrtava prelazi 70.000, od kojih je većina civila. Opsežna bombardiranja, nedostatak pristupa pitkoj vodi, struji i medicinskim uslugama pretvorili su Gazu u devastiran teritorij.

Osim vojne dimenzije, sve više analitičara tvrdi da je pravi cilj Izraela raseljavanje cijelog palestinskog stanovništva iz Gaze u Egipat ili na druga područja, što bi značilo radikalnu demografsku promjenu, neviđenu u novijoj povijesti regije. Ta se percepcija ne zasniva samo na analizi činjeničnih posljedica nego i na službenim izraelskim dokumentima i izjavama koje sugeriraju da bi se evakuacija stanovništva smatrala “konačnim rješenjem” za sigurnost Izraela.

Za Palestince “super Sparta” više nije samo metafora vojne tvrđave nego i sinonim projekta sustavne eliminacije ubijanjem, progonstvima ili marginalizacijom. Gaza tako postaje ne samo bojno polje nego i laboratorij politike usmjerene na nepovratnu promjenu demografske stvarnosti sukoba.

3. Javno mnijenje među Palestincima: Na društvenoj ravni Palestinci doživljavaju tu retoriku kao osudu na stalnu konfrontaciju. U nedostatku kredibilnog političkog horizonta, stanovništvo osjeća frustraciju i očaj, što potiče ekstremizam i smanjuje šanse za pregovaračko rješenje. Za mnoge “super Sparta” znači da Izrael neće popustiti, a mir postaje iluzija.

4. Političke posljedice: Izraelski diskurs pridonosi izolaciji umjerenog palestinskog tabora i jača radikalne frakcije. Istovremeno pruža dodatni argument državama i organizacijama koje osporavaju legitimitet Izraela na međunarodnoj sceni. Iz te perspektive, “super Sparta” riskira postati samoispunjavajuće proročanstvo: što se Izrael više definira kao tvrđava, to manje alternativa Palestinci vide izvan konfrontacije.

REAKCIJA SUSJEDA

Izraelska deklaracija o njegovoj transformaciji u “super Spartu” izazvala je različite, a ponekad i kontradiktorne reakcije u arapskom i muslimanskom svijetu. One odražavaju ne samo stavove prema Izraelu nego i unutrašnja rivalstva u regiji.

1. Iran: Teheran je odmah upotrijebio retoriku “super Sparte” kako bi opravdao svoju politiku potpune podrške Hamasu, Islamskom džihadu i Hezbolahu. U službenom iranskom diskursu Izrael se predstavlja kao agresivni entitet s ekspanzionističkim ambicijama, a “super Sparta” je samo potvrda da je jedini mogući odgovor oružani otpor i eskalacija sukoba.

2. Turska: Ankara je otvoreno osudila izraelske izjave, optuživši Netanyahua za destabiliziranje regije i produžavanje sukoba. Ipak, ekonomski odnosi i povremena obavještajna suradnja ostaju aktivni, otkrivajući ambivalentnost turske strategije: čvrsto javno protivljenje, ali pragmatizam iza kulisa.

3. Saudijska Arabija i zemlje Perzijskog zaljeva: Rivalstvo s Iranom tjera Ujedinjene Arapske Emirate i Bahrein da diskretno surađuju s Izraelom u osjetljivim područjima kao što su raketna obrana i sigurnosna tehnologija. Međutim, te države ne mogu javno podržati retoriku “super Sparte”, koju bi arapsko javno mnijenje doživjelo kao kapitulaciju pred izraelskom hegemonijom. Za Saudijsku Arabiju “super Sparta” je više stvar političkog balansiranja: dok rivalstvo s Iranom gura Rijad k pragmatičnom zbližavanju s Izraelom, domaći pritisak i njegov status čuvara islama sprječavaju ga da otvoreno odobri pretjeranu militarizaciju Izraela. Kao rezultat toga, Saudijska Arabija oscilira između diskretne suradnje i propalestinske retorike a da nikada ne prihvati sam koncept.

4. Egipat i Jordan: Obje države imaju mirovne sporazume s Izraelom i održavaju dobru sigurnosnu suradnju. Njihove reakcije na retoriku “super Sparte” bile su umjerene, s formalnim diplomatskim kritikama, ali bez konkretnih akcija. Za Kairo prioritet ostaje stabilnost na granici Gaze, a za Amman to je unutrašnja ravnoteža između većinskog palestinskog stanovništva i njegov strateški odnos sa Zapadom.

5. Sirija: Damask i dalje smatra Izrael ilegalnim okupatorom Golanske visoravni, anektirane 1967. godine i priznate od Sjedinjenih Američkih Država 2019. U sirijskoj retorici “super Sparta” potvrđuje ekspanzionistički i agresivni karakter Izraela. Ipak, u kontekstu međunarodne izolacije i potrebe za obnovom nakon građanskog rata, Assadov se režim uključio u diskretne kontakte posredovane od Rusije, a ponekad i od Ujedinjenih Arapskih Emirata, istražujući mogućnost ograničenih aranžmana s Izraelom (posebno u vezi sa sigurnošću granica i razmjenom zatvorenika). Do sada ti pokušaji nisu dali konkretne rezultate, ali samo njihovo postojanje pokazuje da Sirija, oslabljena i ovisna o Moskvi i Teheranu, drži otvorenom opciju pragmatičnih pregovora.

6. Širi arapski svijet: U Magrebu i u državama poput Iraka ili Jemena izraelski diskurs propagandno se koristi za osudu Zapada i njegova saveza sa SAD-om. Međutim, nedostatak stvarne sposobnosti za djelovanje znači da te reakcije ostaju simbolične.

7. Reakcija Katara i arapskog svijeta: Izraelski napad na Dohu pokrenuo je udarni val kroz regiju, s obzirom na status Katara kao bogate, utjecajne države i domaćina glavnih američkih vojnih baza. Normalno, takva akcija trebala je izazvati čvrstu i ujedinjenu arapsku reakciju. U stvarnosti, odgovori su bili slabi i fragmentirani: snažne verbalne osude iz Katara i nekoliko bliskih saveznika, ali bez konkretnih mjera odmazde ili kolektivne arapske mobilizacije.

Taj nedostatak jedinstva, koji se manifestirao čak i suočen s napadom na suverenu zaljevsku državu, naglašava drugu konstantu Bliskog istoka: nemogućnost arapskih država da se ujedine u zajedničku strategiju. Za Izrael to potvrđuje da može nastaviti jednostrane akcije bez rizika od usklađenog regionalnog odgovora.

UTJECAJ VELIKIH

Izraelska pozicija kao “super Sparte” ne može se razumjeti odvojeno od odnosa Izraela s globalnim velikim silama, od kojih svaka ima različite interese u regiji.

1. Sjedinjene Američke Države: Washington ostaje fundamentalni jamac sigurnosti Izraela. Vojna, financijska i diplomatska podrška je konstantna, bez obzira na administraciju na vlasti. Netanyahuova izjava o “super Sparti” nije naišla na kritiku SAD-a, nego je protumačena kao reafirmacija uloge Izraela kao regionalnog bastiona američkih interesa. Govor predsjednika Donalda Trumpa u UN-u (rujan 2025.) učvrstio je tu liniju eksplicitnim odbacivanjem priznanja palestinske države. Trump je izjavio da bi takvo priznanje bilo “nagrada za Hamas” i da bi potkopalo sigurnost Izraela. Taj stav potvrđuje ne samo bezuvjetnu podršku Izraelu nego i protivljenje rješenju s dvije države u obliku koji zagovaraju UN i većina država članica.

2. Rusija: Moskva igra ambivalentnu ulogu. S jedne strane podržava antihegemonistički diskurs protiv SAD-a i Izraela, kritizirajući pretjeranu militarizaciju i jednostrane intervencije koje destabiliziraju regiju. S druge strane njezin strateški položaj u Siriji i bliskost Iranu obvezuju je da održava pragmatičnu ravnotežu s Izraelom - uključujući taktičku koordinaciju kako bi se izbjegli zračni sudari. Rusija koncept “super Sparte” smatra konsolidacijom regionalne uloge SAD-a i, implicitno, ograničenjem vlastitih ambicija na Bliskom istoku.

3. Kina: Peking izbjegava izravno kritizirati Izrael, ali se koristi regionalnim tenzijama da se predstavi kao posrednik i nezamjenjiv ekonomski akter. Nedavne kineske izjave naglašavaju potrebu zaštite palestinskog civilnog stanovništva i nastavka pregovora. Paralelno s tim, Kina širi svoj ekonomski utjecaj u arapskim državama (energija, infrastruktura, tehnologija) i njeguje imidž alternative američkoj i izraelskoj hegemoniji. Za Peking “super Sparta” je koristan simptom: potvrđuje percepciju napete regije gdje Kina može igrati ulogu “racionalnog balansera”.

4. Europska unija: EU je među najglasnijim kritičarima izraelske politike, stalno upozoravajući da pretjerana militarizacija i politički zastoj potkopavaju rješenje s dvije države. Međutim, praktični utjecaj EU-a ostaje ograničen: nedostatak jedinstvene vanjske politike i ekonomske ovisnosti ograničavaju njegovu sposobnost djelovanja.

PREDALEKO OD MIRA

Novi element je rastući broj zapadnih država koje su priznale Palestinu kao državu. U rujnu 2025. Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, Kanada, Francuska i Portugal pridružili su se tom valu priznanja, čime je ukupan broj porastao na 158 država članica UN-a (oko 82 % ukupnog broja). Taj trend povećava diplomatsku izolaciju Izraela zbog palestinskog pitanja i utječe na poziciju SAD-a u blokiranju globalnog konsenzusa.

Velike sile različito se odnose prema Izraelu - za SAD je to strateški saveznik najviše razine; za Rusiju nezgodan rival, ali onaj kojim se mora upravljati; za Kinu prilika za diplomatsku afirmaciju; a za EU više političko i humanitarno nego strateško pitanje. Ta asimetrija stavova objašnjava zašto Izrael može sebi priuštiti da prihvati diskurs “super Sparte” bez rizika od velikih sankcija, čak i dok priznavanje Palestine postaje sve raširenije na međunarodnom planu.

U biti, “super Sparta” je koncept koji odražava moć Izraela da preživi i dominira u kratkom roku, ali i rizik da će ta strategija postati dugoročna zamka. Vojna tvrđava može biti zastrašujuća, ali ako ostane izolirana i okružena neprijateljstvom, postaje ranjiva na diplomatske pritiske, međunarodna osporavanja i beskrajne sukobe. Suvremeni Bliski istok tako je u paradoksu: Izrael jača svoju sigurnost potpunom militarizacijom, ali svaki korak u tom smjeru kao da udaljava izglede za trajni mir.