Treća runda mirovnih pregovora Trump - Putin ogolila je, pred očima cijelog svijeta, razloge sudbinske povezanosti Zelenskog i europske vrhuške, koju najbolje simbolizira bliskost Macron - Zelenski: europski čelnici nemaju interes za mir u Ukrajini, dapače, boje ga se, jer bi mir gotovo sigurno značio njihov vlastiti politički pad - navodi dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka i komentatorica iz Pariza ([email protected]/www.grayscalegeopolitics.com), te u nastavku svoje analize piše:

I NATO strahuje od mira: bez rata u Ukrajini nestao bi neprijatelj kojem duguje svoje postojanje - Rusija. Zato su se u novu "Koaliciju voljnih" spojili NATO, Soros (preko bivše makedonske ministrice obrane Šekerinske) te Europska unija pod vodstvom Macrona, Starmera i Merza. Rezultat: još jedan tjedan kontrole narativa i orkestriranih dezinformacija. Od tvrdnji da su Europljani sudjelovali u pregovorima SAD - Ukrajina (iako dokument iz tih pregovora sadržava isključivo ukrajinske prijedloge) do "curenja snimke" razgovora posebnog američkog izaslanika Witkoffa i Putinova savjetnika Ušakova. Objavom snimke nastojalo se mirovni plan diskreditirati kao ruski ili proruski, unatoč tome što predviđa i znatne financijske obveze Rusije u obnovi Ukrajine.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Takve tehnike uvijek služe istome: legitimizirati vojne, diplomatske ili financijske poteze određene sile. Upravo to povezuje današnju "Koaliciju voljnih" s Bushevom koalicijom za Irak 2002. godine. Obje koordiniraju diplomaciju i vojnu logistiku, ali u suprotnim smjerovima. Busheva je služila invaziji Iraka bez mandata UN-a; današnja europsko-NATO koalicija usmjerena je na sabotažu Trumpova mirovnog plana.

Zajednički nazivnik dviju epoha: pozicija Francuske i Njemačke, koje su se protivile republikanskim administracijama - i Bushevoj i Trumpovoj. U Europi se tako danas vodi nastavak američkog izbornog rata drugim sredstvima: sukob europskih i NATO-pobornika američkih demokrata te Trumpove republikanske administracije. Teško je drukčije protumačiti bezrezervnu europsku potporu Bidenovoj politici, koja je Ukrajinu gurnula u rat, te istovremeni otpor Trumpovoj inicijativi koja Ukrajinu želi izvući iz rata; kao i spremnost da se toleriraju Bidenovi poslovi u Ukrajini uz istodobnu demonizaciju poslovnih veza Trumpove obitelji s Rusijom.

Selektivnost je imala cijenu: europski soft power (atrakcija) godinama se topio, a Unija nije razvila ozbiljan hard power (vojnu moć sposobnu pratiti ekonomsku). Rezultat: europski glas u svijetu danas je jedva čujan! Stopio se s glasovima Globalnog juga dok se Unija, grozničavo pokušavajući kupiti naklonost SAD-a, izlagala ponižavajućim zahtjevima svog prekoatlantskog zaštitnika - da bi sada počela shvaćati kako on to možda i nije. Preostala joj je još samo gradnja vlastitog hard powera na temelju duboko upitne tvrdnje o skoroj ruskoj agresiji (koja Rusiji nije u interesu) i prelazak na ratnu ekonomiju, u kojoj bi europska vojna industrija konkurirala američkoj.

EUROPSKA DORADA

Četiri moguća ishoda: Što slijedi iz sukoba interesa SAD-EU-NATO?

1. Trump postiže mir - ali uz nove savezničke gubitke: Kao što je George W. Bush ignorirao europske pregovore i napao Irak, realno je očekivati da će i Trump u idućim rundama pregovora postići nagodbu o Ukrajini. No između rundi Putin će vojnim putem - uz nove žrtve - zauzimati teritorije koje mu Zelenski odbija prepustiti bez borbe.

2. SAD se povlači - Europa ostaje sama pred Rusijom: Druga mogućnost jest da Trump jednostavno prepusti Uniji, Velikoj Britaniji i NATO-u da se sami obračunaju s Rusijom, koristeći se vlastitim vojnim, ljudskim i financijskim resursima. Ishod: europski narodi na izborima bi mogli svrgnuti vlastitu verziju američkih demokrata.

3. Najopasniji scenarij - Europa gubi kontrolu nad kaosom: Ako europskim vođama izmakne kontrola nad kaosom koji su sami stvorili, Ukrajinci, NATO ili Unija - vođeni strahom, ambicijom i rusofobijom - mogli bi nehotice izazvati treći svjetski rat.

4. Oslabljena Europa okreće se protiv vlastitog susjedstva: U scenariju potpunog gubitka globalnog utjecaja tradicionalne kontinentalne sile mogle bi svoj fokus preusmjeriti na bliže susjedstvo - u kontekstu jačanja radikalnih desnica i teritorijalnih pretenzija. Male članice bile bi prepuštene predaciji jačih.

Države "slavenskog koridora" - koje su napustile svoje prirodno euroazijsko okruženje u korist euroatlantskog i nisu pristupile mreži BRICS-a - postale bi ranjive. Primjerice, integritet hrvatskog teritorija mogao bi postati predmet pritiska Italije, Austrije i Mađarske.

Scenariji 3 i 4 donijeli bi katastrofalne posljedice: stanovništvo malih europskih država moglo bi stradati razmjerno više nego u Drugom svjetskom ratu, kada je samo u Rusiji i "slavenskom koridoru" poginulo više od 30 milijuna ljudi. Razlog? Političke i ekonomske elite koje su odabrale nerazumno blokovsko svrstavanje umjesto mrežne suradnje koja osigurava minimum autonomije gurale su svoje države prema "tom mračnom predmetu angloameričke želje" - prema Heartlandu.

ELIOT BLONDET/POOL/BESTIMAGE/PIXSELL

Sukob za Heartland: Geostrateška pozadina europskih napetosti 2025.

Britanci i Amerikanci još od početka prošlog stoljeća slijede naputke mackinderijanske geostrategije, prema kojoj onaj tko želi vladati svijetom mora kontrolirati Heartland - središnji euroazijski prostor, čija se strateška jezgra nalazi na ruskom teritoriju. Rusija je zato postala "taj mračni predmet njihovih želja". Churchill je to sažeo u svom obraćanju BBC-ju 1. listopada 1939. riječima: "Rusija je zagonetka obavijena velom tajne, skrivena u središtu enigme." Ona i jest strateški ključna - ali teško osvojiva - jezgra Heartlanda: resursima bogatog i prometno ključnog središta euroazijskog otoka iz kojeg se tradicionalno projicira moć prema Euroaziji, a time i prema globalnom poretku.

Kada su ruske trupe 1945. zauzele cijeli "slavenski koridor" prema Heartlandu i time zakočile angloameričku projekciju moći, Churchill je bio bijesan. Njegov saveznik Staljin "pred nosom mu je oteo Poljsku". Iako je Velika Britanija Hitleru objavila rat zbog Poljske, na kraju je nije "dobila". Churchill je zato bio spreman započeti treći svjetski rat - izravnim sukobom s Rusima, još dok je Drugi tinjao - te je naredio izradu plana kodnog naziva Unthinkable (Nezamislivo).

Ono što je 1945. bilo nezamislivo - frontalni sukob s Rusijom - 2025. postalo je zamislivo. Zašto? Zato što su platforme pod angloameričkom komandom (NATO i Europska unija), koje su nakon rata postupno stavljale pod kontrolu države "slavenskog koridora", opasno prišle ruskim granicama. Namjera je bila proširiti se i na Ukrajinu - zadnju liniju ruske obrane u Europi. Onako kako je Churchill doživio okupaciju Poljske - britanske "zadnje linije obrane" - kao šamar, tako i Putin doživljava Ukrajinu u NATO-u. Zato je lansirao svoju "specijalnu vojnu operaciju" s ciljem stvaranja obrambene tampon-zone u Ukrajini, čije se granice poklapaju s teritorijima koje je anektirao i prije nego što ih je potpuno "denacificirao".

U tom kontekstu, najveća opasnost od novog rata oduvijek je bila u Poljskoj i Ukrajini. NATO i Unija - kao izvršitelji angloameričke mackinderijanske strategije širenja prema i preko ruskih granica - suodgovorni su za ukrajinsku katastrofu jer Zelenskom nisu savjetovali da, bar privremeno, odustane od ulaska u NATO, kako je zahtijevao Putin, i tako izbjegne rat.

Danas, 2025., Trump i Putin pokušavaju mirovnim pregovorima obuzdati daljnje rasplamsavanje rata u Europi, želeći postići sporazum koji bi uzeo u obzir realan odnos snaga između Rusije i Unije. No tom se miru protive Zelenski i "Koalicija voljnih", koja je rat podržala, jer bi za nju mir značio kapitulaciju koja bi neizbježno dovela do njezine političke smjene.

FRANCUSKA OBRADA

Između Washingtona, Moskve i Kijeva: Francuska u vrtlogu tuđih interesa i vlastitih ambicija

Na čelo takve "Koalicije voljnih" stao je predsjednik Emmanuel Macron, jer se Francuska aktivno uključila u "igre oko ukrajinskih granica" i očekuje zahvalnost i nagradu od svojih američkih gazda - nagradu koja ne stiže. Dok Rusi i Amerikanci razrađuju mirovni plan za Ukrajinu kao business model u kojem nema mjesta za probitke proameričkih Europljana, francuskim političkim i vojnim vrhom širi se paranoja. Tvrde da Rusi šire frankofobiju, a ne Francuzi rusofobiju, te da Rusija priprema napad. Kao da francuska vojska nije raspoređena na ruskim granicama (Kalinjingradska oblast - 210 kilometara dodira NATO-a i Rusije), nego ruske trupe stoje pred Parizom; kao da je Ukrajina punopravna članica NATO-a i EU-a, koju valja braniti svim europskim sredstvima.

Macron očekuje da ga Donald Trump uključi u američki pregovarački tim jer je Francuska - kao dio NATO snaga - u Rumunjskoj stacionirala 4000 vojnika i od 2022. vodi NATO misiju Aigle. U Poljskoj je, u sklopu nove NATO operacije Eastern Sentry, francusko zrakoplovstvo rasporedilo borbene zrakoplove. No Trump ga uporno zaobilazi. Frustriran, Macron sve agresivnije provocira i američkog i ruskog predsjednika. Pravi se jurišnikom: Putina naziva čudovištem i diktatorom, a Zelenskog - kojeg ni Trump ni Putin ne mogu smisliti - grli i slika se s njim gotovo svakodnevno.

U pretjerivanju ga nadmašuje samo njegov načelnik glavnog stožera, general Mandon. On javnost straši ruskom agresijom "u sljedeće tri-četiri godine", kao da mu je Putin dao točan datum napada. U državi u kojoj je za branitelje nacionalnih interesa rezervirana "magareća klupa" u Parlamentu, Mandon zaziva domoljublje: "Francuska je možda u situaciji da mora prihvatiti gubitak svoje djece kako bi zaštitila ono što Francuska jest."

Puno buke - i puno gluhosti. Jer biračke urne, čije poruke Macron uporno ignorira, jasno pokazuju da je Francuska danas u nevolji upravo zato što njezina politička vodstva, od Sarcozyja do Macrona, nisu štitila "ono što Francuska jest" - njezine specifične nacionalne interese. Elizejska palača i Quai d'Orsay, a za njima i mnoge druge članice EU-a, često su se - u Libiji jučer, u Ukrajini danas - pokazali kao revniji sluge od svojih angloameričkih gospodara.

Zbog toga za aktualno francusko vodstvo najviše vrijedi metafora pirotehničara: zapali iskru, a potom se pravi da si došao samo gledati vatromet - od kojeg bi i sam mogao stradati.