Europa na čistini
Kako se čini, ako ne mira, puno više razgovora o miru na istoku Europe do početka 2026. vjerojatno će biti. Hoćemo li govoriti o zamrznutom sukobu ili će se Rusija polako vraćati u globalne strukture kao pobjednica, zemlja koja je ostvarila veliki dio ratnih ciljeva, ponovna članica G8, država koju treba maziti da se odvoji od Kine, s kojom će biti većih poteškoća, još ne znamo - navodi prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga, piše:
- Što rat duže traje, teže će biti bilo kakvo odvajanje Rusa od Kineza, ako je to Trumpov plan. Na Kinu je utjecaj Zapada sve manji. Predsjednik Francuske Macron, koji je početkom prosinca 2025. došao u Peking, razgovarao je uz konstataciju da je prošle godine zabilježen dvoznamenkasti pad francuskog izvoza u Kinu, ali i dvoznamenkasto povećanje uvoza kineskih roba u Francusku. Kina u isto vrijeme ne straši jednako SAD i Burmu, baš kao što Rusi puno manje plaše Tajland i Indoneziju od Poljske i Latvije. Kada je Njemačka 1939. napala Poljsku, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je spremno cijeli svoj imperij uvesti u rat. U ratu su sudjelovali i Indijci i Burmanci, ali su se pitali čemu takva reakcija. Zar naše zemlje nisu bile napadnute od Britanaca nešto ranije? Tada reakcije nije bilo. Danas kod mnogih rezoniraju takve ideje. Zato su danas upute u podzemnoj željeznici u Bangkoku ispisane na ruskom. Ono što Europi smeta, ne smeta Azijcima.
Europa je ostavljena u pustinji, na čistini, na hladnom. Europa se ništa ne pita o ratu na Bliskom istoku. Europa se ništa ne pita o ratu u Sudanu, iako milijuni pogođenih tamošnjim ratom vjerojatno u jednom trenutku neće poželjeti mir pronaći u Libiji. Naravno, Europa nema nikakvu relevantnost na indijskom potkontinentu ili u jugoistočnoj Aziji. Na istoku Europe tu relevantnost ima, tu ima najveći interes da se rat završi povoljno, najviše je uložila te i dalje ulaže i plaća milijarde. Pregovori koji se vode, koje je pokrenula Amerika, nisu pregovori u kojima Europljani sudjeluju. Manje od godine dana vlasti predsjednika Trumpa pokazalo je kako su Europljani sretni što su im Amerikanci dali 15 % poreza na EU robu. Gospodarstvo bi morala biti najjača europska karta, tu stoje najbolje, tu su jedino ravnopravni Kini i SAD-u, ali od pregovora s Trumpom su odustali, misle da se treba umiliti, da će jednom u Bijeloj kući ponovo biti drukčija atmosfera. Tako su se nadali da će biti pozvani pregovarati o Ukrajini, što bi se možda očekivalo s obzirom na to da Europa plaća, brine se, ohrabruje Ukrajince. Europe nema, ali se i ne buni, jer je sigurnosno, pa i energetski, ovisna o SAD-u, a SAD više ne želi maziti Europu, koju je stvorio.
Profesionalna diplomacija i diplomati, a pregovaranje je jedan od tri osnovna stupa na kojima diplomatski zanat počiva, posve su stavljeni u drugi plan, gotovo poniženi. Ne samo da za pregovaračkim stolom nema onih koji bi tamo morali ili željeli biti već nema ni onih kojima je pregovaranje posao. Istina, od trenutka kada su se svi političari svijeta počeli koristiti mobilnim telefonima, diplomatska profesija ušla je u krizu. Ipak, Trump je u određenom smislu obavio čistku birokracije i u CIA-i, obrani, pa i State Departmentu, uveo na scenu amatere, vratio posrednike, biznismene kojima su ruska energija i rusko tržište bar jednako, a vjerojatno puno atraktivniji i lukrativniji od ukrajinskih polja i života. S Ukrajinom nema nastupa protiv Kine, a Rusija sa Zapadom, Kini može ozbiljno zaprijetiti. U međuvremenu veliki poslovi koji bi iskorištavali Arktik, zalihe plina i nafte, mogli bi biti korisni i za rusko, pa i američko gospodarstvo.
Svijet se pretvara u mjesto gdje je "might right". Ukrajina je u situaciji da plan koji se vrti, koji su Steve Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner ponudili Kremlju, naprosto ne može prihvatiti, ako ne želi biti smrvljena kao zemlja. Ako plan ne prihvati, mogla bi izgubiti sve, prokockati sve, odbiti od sebe najvažnijeg saveznika, a to je SAD. Ako prihvati ovakav plan, sigurno da će izgubiti puno toga. Dilema je to poput one Chamberlainove iz 1938., kada se vratio iz Muenchena nakon što je potpisana "kapitulacija" pred Hitlerom. Churchill mu je poručio da je to poniženje, da bi na kraju dobio rat. On je vjerovao da je kupio vrijeme, bez kojeg se nikada ne bi mogli obraniti. Slično je sada s Ukrajinom. Treba naći mjeru, a njezini političari trebaju izmjeriti koliko je dovoljno da se oporave, posve ne propadnu, kupe vrijeme. Ukrajina, ne učini li nešto, sigurno je da će izgubit još teritorija. Prihvati li plan, morala bi odustati od one zemlje koju je krvavo branila. Odustane li, svi problemi Zelenskog, od korupcije do kaosa, izići će na vidjelo. Ukrajina je do sada izgubila četvrtinu stanovništva. Gospodarstvo bez podrške iz Europe, ne postoji. Nataliteta gotovo da i nema. Ne prihvate li plan, pitanje je koliko će Amerika imati strpljenja, koliko će Witkoff i Kushner moći i željeti pregovarati.
Europljani su pokazali da među njima nema jedinstva. Višegradska skupina raspala se ne zbog ideologije, već zbog odnosa prema Rusiji i Moskvi. Europa, makoliko da je dugo ostala ujedinjena zbog Ukrajine, neće prkositi SAD-u, bude li to na stolu. Upozorenje francuskog generala, da se Francuzi moraju pripremiti izgubiti svoju djecu u ratovima, nije dobro sjelo Francuzima, ali teško da bi ikomu moglo lako sjesti tumačenje kako bi Francuska, koja je do sada u ratovima gubila deset ljudi godišnje, sada mogla u ratu gubiti 1000 vojnika dnevno. Sve je to novo za Europu, koja nije izgradila svoju obrambenu industriju, obrambene snage, koja se treba vratiti nuklearnoj energiji, napustiti neke od desetljećima promoviranih politika i oko svega pronaći konsenzus. Možda je to moguće? Vjerojatno, nažalost, nije.
Bez SAD-a nema završetka rata u Ukrajini, svakako ne onakvog koji bi mogao biti povoljan, pošten. Taj scenarij svakoga dana izgleda sve dalji, a europski strahovi sve su snažniji. Što će, u međuvremenu, biti s Europom i kako će se u ovakvom svijetu snaći sve male države, a posebno male države Europe? Nude li dosljednost u politici? Nude li jasne stavove? Nude li vrijednu radnu snagu ili zanimljive ekonomske mogućnosti? Imaju li dobra sveučilišta i istraživanja? Ako ne, možda nude samo duboku provinciju koja će velikima u širenju ostati (zasad) nezanimljiva. Problem je, naravno, što ratove i sigurnost ne izazivaju i ne započinju samo veliki.
