Nije i ne smije problem biti srpska kultura. Nije i ne smije problem biti srpska manjina u Hrvatskoj. Problem je kad se kulturom i manjinom koriste političari za svoje parcijalne ili politikantske interese, primjerice, provocirajući građane zemlje koji su bili žrtva "srpske kulture" i koja nakon trideset godina traži 1750 žrtava takve "kulture" - kaže prof. dr. sc. Mirko Štifanić, hrvatski sociolog i publicist, te u nastavku svoga priloga piše:

- Problem je ako se takve manifestacije nazivaju "kulturne manifestacije" i ako se prikazuju kao nešto normalno i uobičajeno. To šteti svima. Možda mladi Novosađani, čija je zemlja bila, nažalost, i ostala, personifikacija "kulture" u kojoj su bili koncentracijski logori za Hrvate koji su funkcionirali poput logora u Hitlerovo doba, to ne znaju, ali oni koji ih zovu u Hrvatsku morali bi im reći - istinu. Ako se, pak, istina ne poštuje, onda se i SKC-ovi mogu iskoristiti za njezino iskrivljavanje ili negiranje.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Problem je ako vrhuška jedne političke stranke jednostrano ili dvosmisleno prikazuje kulturu s ciljem zadržavanja monopola nad "srpstvom" u Hrvatskoj, kako je upozoravao Ivo Josipović, bivši predsjednik RH.

Problem je uvijek kada političari vode svoju politiku izjednačavajući je s "kulturom", u ovom slučaju sa "srpskom kulturom". Posebno ako je u funkciji "srpskog sveta". Ili ako se kao rješavanje problema dvosmisleno predstavlja Putinov model denacifikacije Hrvatske. Takva kultura ne spaja, nego razdvaja. To je problem. To nije nešto normalno i uobičajeno.

Problem je ako zbog toga moraju ispaštati mladi iz Novog Sada zbog neznanja ili prihvaćanja neistine kao istine. Ili zbog podrške političarima svoje zemlje koji svojataju dijelove Hrvatske. Problem je i ako ispaštaju mladi iz Splita zbog poznavanja istine. I njezine - obrane. Problem je kada to čine na pravno nedopustiv način. I tada, zlo je - zlo. Drugim riječima, zlo je i verbalno i fizičko nasilje. Osim nepoštovanja zakona i mogućih negativnih sankcija, te sramoćenja zemlje u kojoj žive, takvo ponašanje omogućava njihovo etiketiranje kao uzroka, a ne posljedice još uvijek nepriznate istine o srpskoj agresiji i genocidu, odnosno o srpskom fašizmu i kroničnim teritorijalnim pretenzijama na hrvatsku kulturu i - dijelove Hrvatske. To nisu imaginarne prijetnje, nego zlo koje traje.

Ako se zlo čini pod maskom kulture, onda to čini odlične uvjete za političke predstavnike bilo koje, pa i srpske, manjine da se ponašaju kao - etnobiznismeni. I čine zlo. U suvremenosti zlo čuči u svakoj osobi i etničkoj te drugoj grupi odnosno kulturi. Problem je ako se kulturom, koja je po normalnoj i prihvatljivoj definiciji - prostor slobode, komunikacije, razumijevanja i međusobnog poštovanja, te prilika za traženje oprosta za učinjena zla, koristi za - suprotno. I ako se agresora ne osuđuje kao nacionalno i opće zlo. Ili ako se žrtvu prikazuje kao - zločinca. Tko će akterima zla reći da ne čine dobro nikome, a najmanje sunarodnjacima? I da potiču - novo zlo?

Inače, vrijedi pročitati ovih nekoliko rečenica:

- Mi smo kao ježevi. Pogledajte nas u lice i rastopit ćete se, ali napadnite nas i otkrit ćete da imamo oštre bodlje. (Davor Perkov, ratni veteran)

- Lijepim riječima i milovanjem možeš im oteti sve… Do košulje, ali dalje ni koraka, jer se pretvaraju ne u vuka ni lava, nego u ocjelnu (čeličnu) pećinu. Krov i dom nećeš im nikada doseći. (Marija Jurić Zagorka, hrvatska književnica i novinarka o Hrvatima)

- Jean-Michel me je zvao kada je bio u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, čuli smo se telefonom, uvijek je govorio da su Hrvati dobri ljudi i bio je u pravu. (Lyliane Forunier, majka Jean-Michel Nicoliera).