Tri desetljeća nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, Dayton je ponovno raskrižje povijesti. Bez obzira na to jesu li njegovi stanovnici potpuno svjesni ili ne, grad ostaje globalni simbol diplomacije - mjesto gdje mir nije samo zamišljen nego i postignut, piše Joshua Easterling, čiji prilog za portal www.wsuguardian.com, prenosimo uz neznatno skraćenje i prilagodbu u opremi.

Prije trideset godina svjetski čelnici okupili su se u Daytonu, u Ohiu, kako bi pregovarali o okončanju jednog od najkrvavijih sukoba u Europi od Drugog svjetskog rata. U zračnoj bazi Wright-Patterson diplomati iz Bosne, Hrvatske i Srbije potpisali su ono što je postalo poznato kao Daytonski mirovni sporazum, značajan sporazum, kojim je 1995. godine okončan rat u Bosni.

Sada, tri desetljeća poslije, Dayton ponovno privlači međunarodnu pozornost. Čelnici NATO-a, diplomati i znanstvenici okupili su se ove jeseni kako bi obilježili godišnjicu sporazuma, a lokalne kulturne institucije diljem grada organiziraju programe usmjerene na mir. Za Dayton komemoracije su više od simboličnih - one su podsjetnici na trajnu povezanost grada s globalnom diplomacijom. Ipak, čak i uz tu obnovljenu pozornost, mnogi lokalni stanovnici i dalje su nesvjesni globalne uloge Daytona. Jessica Barnett, profesorica društvenih i političkih znanosti, primijetila je tu nepovezanost iz prve ruke: “Općenito, ne mislim da su ljudi toga svjesni. Oni koji sudjeluju u tim programima znaju da postoje, ali studenti koji nisu izloženi često nikada ne saznaju za ulogu Daytona.” Njezin kolega Liam Anderson, profesor društvenih znanosti, podijelio je slično zapažanje: “Osamdeset posto vjerojatno nema pojma što je to. Znanje je vrlo oskudno.”

Oba profesora smatraju taj nedostatak svijesti propuštenom prilikom. Za njih sporazumi nisu samo povijesni trenutak, nego živa lekcija o rješavanju sukoba - lekcija koja ima izravnu važnost za današnje studente i građane.

Barnett je naglasila važnost očuvanja relevantnosti povijesti za nove generacije: “Važno je održavati povijest živom i pričati priču. Mladi ljudi mogu pogledati suvremene mirovne sporazume i razmisliti o tome kako se i oni mogu uključiti u ideju mira.”

Anderson se složio, dodavši da kulturna raznolikost čini Dayton prikladnim mjestom za proučavanje izgradnje mira: “Dayton je malen grad, ali je kulturno integriran. Vrlo često ovi mirovni sporazumi okupljaju ljude iz svih sfera života, a to je nešto što i naša zajednica odražava.” Povezivanjem lokalnih programa s globalnim razgovorima, tvrde oba profesora, Dayton ima priliku podsjetiti svoje građane zašto je njihov grad odabran za tako povijesnu ulogu.

A izbor Daytona 1995. nije bio slučajan. Iako grad možda nema globalni profil Washingtona ili New Yorka, nudio je jedinstvenu mješavinu neutralnosti, pristupačnosti i sigurnosti. “Dayton je jedna od najvećih vojnih baza u zemlji”, kaže Anderson, te dodaje: “Okružena je sigurnošću, lako je dostupna i postoji manji rizik od nacionalnih sukoba ili atentata.” To sigurno i kontrolirano okruženje dalo je pregovaračima prostor koji im je bio potreban za rad na miru. Na kraju, Dayton nije postao samo mjesto održavanja nego i simbol: podsjetnik da se smislena diplomacija može dogoditi i izvan tradicionalnih svjetskih središta moći.

Za Barnett ključna lekcija Daytonskog mirovnog sporazuma je jednostavna, ali duboka: humanizirati sukob: “Za sve vrste rješavanja sukoba od ključne je važnosti vidjeti osobu kao ljudsko biće, karakter, sa slojevima u središtu.” U svijetu koji je još uvijek razoren ratovima, na mjestima poput Ukrajine, Gaze i Sudana, ta je perspektiva hitno potrebna.

Anderson naglašava da se mirovni procesi moraju razvijati tijekom vremena: “Morate u program ugraditi ono što će omogućiti službi da se iskorijeni izvana.” Drugim riječima, mirovni sporazumi ne mogu ostati statični; moraju se prilagoditi kako bi ostali funkcionalni kako se društva i sukobi mijenjaju.

Oboje profesora također vidi prilike da Dayton obnovi svoju ulogu u mirovnom obrazovanju. Anderson je predložio smjelu ideju: osnivanje centra za rješavanje sukoba na lokalnim sveučilištima, poput Državnog sveučilišta Wright ili Sveučilišta u Daytonu. “Studenti mogu studirati politologiju bilo gdje, ali takav centar bi nas istaknuo na način koji nas izdvaja. Dugoročno bi ulagao u budućnost, ne samo za sveučilišta nego i za sam Dayton”, zaključio je Anderson.