U vremenima u kakvima živimo, krcatima izazovima koji nadmašuju i najmračniju maštu, nije zgorega prisjetiti se mudrosti koju je izrekao Edward A. Murphy davne 1947. godine, u trenutcima kad je tzv. Hladni rat bio u začetku svoje 40 i nešto godina duge dominacije. Murphy je kazao: "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako", i ta je rečenica u startu postala globalno poznata i slavna kao Murphyjev zakon, premda je izrečena tijekom rada na raketnim sustavima u zračnoj bazi "Edwards" u Kaliforniji. Drugim riječima, Murphyjev zakon prometnuo se u popularan idiom koji označava širu predodređenost izvjesnosti pojave baksuznog događaja u uzročnom nizu.

Uglavnom, referirati se na Murphyjev zakon postalo je gotovo moda u maltene svim područjima ljudske djelatnosti, pa u tom kontekstu ni politika nije izuzetak. Primjera je bezbroj, i u ne tako dalekoj prošlosti i u aktualnoj sadašnjosti. Između ostalog, sadašnji "Trump show" više ili manje dekoriran je elementima Murphyjeva zakona gotovo na dnevnoj bazi. Murphyjev zakon lako je moguće "primijeniti" na svakom koraku, u svakoj prigodi i u svakom kontekstu gdje nešto normalno postaje nenormalno i onda se kao na pokretnoj traci redaju svakojaki problemi koji ubrzano slijede jedan za drugim. Pritom se nitko više i ne pita kad je, s kim i s čim sve počelo, sve ide u nezadrživom smjeru, od jedne nesretne okolnosti preko druge do konačnice, koja nerijetko može poprimiti i tragične posljedice.

Đavao ne spava

U jednom takvom, širem i dubljem, kontekstu i podtekstu zrcali se i aktualna društveno-politička situacija u Hrvatskoj, puna napetosti, ideoloških podjela, loše simbolike i još lošije retorike i koječega drugoga. A kad pritom jedna tenzija slijedi i dopunjuje drugu, kad se krive percepcije gomilaju, kad se uz jedan otvoren "ormar s kosturima" istodobno otvara njih još stotinu, da malo literatiziram, kad se na ljevičarsko mlaćenje mrtvog konja nadovezuje desničarski bal vampira - što je sve to ako ne Murphyjev zakon, koliko u doslovnom toliko i u prenesenom značenju.

Za tu širu sliku društveno-političke stvarnosti lako se onda zakvače, poput nekog parazita, i kojekakve teorije urote, koje također slijede jedna za drugom kao na traci Murphyjeva zakona. Što, naime, reći kad jedan saborski zastupnik na proteklom aktualcu zapita premijera Plenkovića postoje li indicije o vanjskom utjecaju na događaje i incidente u Hrvatskoj, na što mu je premijer odgovorio da "bilo koji segment državnih tijela nema nikakvih pouzdanih saznanja da je bilo nekih vanjskih aktera koji su utjecali na zbivanja u Hrvatskoj proteklih dana". Plenković je pritom dodao: "Što se tiče pokušaja destabilizacije o kojima govorite, Vlada se neće destabilizirati, kao ni parlamentarna većina. Riječ je o naporu dijela aktera koji su u oporbi i zainteresirani su da dođe do veće ideološke polarizacije u Hrvatskoj."

No da ipak nije bez "vanjskog đavla" koji upleće svoje kandže u hrvatsko društvo, upozorava Anđelko Milardović, politički analitičar i sociolog, koji na podizanje tenzija gleda u širem europskom kontekstu. "Sve ovo što se događa nije rezultat nekog spontaniteta, nego racionaliteta i u tom pogledu bi se sve moglo tumačiti kao dio šireg geopolitičkog spektra u smislu destabilizacije južnog krila Europske unije", rekao je Milardović za jedan hrvatski tjednik te naveo Rusiju kao ključan faktor u takvoj prljavoj raboti.

Zakvačio se na murphyjevsku eskalaciju negativnih utjecaja i stvaranje atmosfere povišenih tenzija i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević odlukom da zabrani izvikivanje pozdrava "za dom spremni", uz otprije donesenu zabranu drugog koncerta Marka Perkovića Thompsona u zagrebačkoj Areni. Kako se odluku Skupštine Grada Zagreba, u kojoj većinu ima koalicija Možemo! i SDP, kani provesti (tehnički) u praksi, to nije jasno. I dok Plenković o zabrani ZDS u gradskim prostorima u Zagrebu kaže da odluka nema pravnu težinu, pojedini pravni stručnjaci (Miljević, Palić) tvrde da postoji ustavno uporište za kontroverznu gradsku odluku o zabrani ZDS-a. Zabrana je izazvala niz burnih reakcija među građanima, pa jedni Tomaševića u tom smislu podržavaju, a drugi smatraju da se bavi simbolima umjesto stvarnim problemima grada.

Sve i ovdje podsjeća na neku vrstu hrvatskog društva spektakla, u kojem se na jednu lošu vijest odmah nadovezuje druga, još lošija (na radost medija!), pa se s pravom možemo zapitati jesmo li doista u beskrajnom rotoru Murphyjeva zakona, pa su negativnosti, fikcije, iluzije i deluzije postale uteg normalnom i održivom razvoju i napretku društva.

Ugledni hrvatski sociolog, prof. dr. Renato Matić u razgovoru za Novi list između ostalog naglasio je da "u teškim vremenima ljudi traže jednostavna objašnjenja za složene probleme", te dodao: "Kad je puno nesigurnosti i dojam je da institucije sporo rješavaju praktične brige, najlakše je prstom pokazati na najslabiju i najvidljiviju skupinu. To su obično manjine, koje su simbolično izdvojene, medijski prepoznatljive i često nedovoljno zaštićene. Dodatno, društvene mreže napuhuju emocije, spajaju ljude u 'mjehuriće' i u sekundi pretvaraju nezadovoljstvo u minikampanju." Na pitanja kako smiriti tenzije, spriječiti daljnju eskalaciju, prof. Matić kaže da odmah treba zaštititi ugrožene, brzo gasiti glasine, jasno sankcionirati nasilje i govor mržnje. "Dugoročno treba razvijati građansku i medijsku pismenost, redovite susrete većine i manjina, pravedniju politiku rada i stanovanja. Loše navike stvarale su se godinama; mijenjaju ih dosljednost, jezik koji humanizira i planiranje koje poštuje sjećanje", zaključuje Matić.

Sve u svemu, makoliko se tenzije množile i koliko se preko njih referirali na uvodno spomenuti Murphyjev zakon, odnosno uzročno-posljedični "ritam uzajamnosti" (sjetimo se Tadićeva filma "Ritam zločina"!), ne treba iz pojedinačnih incidenata, bez obzira na njihov veći ili manji remetilački učinak u negativnom smislu, odmah poopćavati situaciju i percipirati društvene anomalije kao neku "novu normalnost", u kojoj se i povijesni revizionizam, NDH i ustaštvo, komunizam i svi drugi duhovi totalitarizma naturaju (politički, medijski) kao trend koji je okupirao ako ne cijelu onda bar pola Hrvatske. To jednostavno ne drži vodu, teza je promašena i ne događa se nikakva ustašizacija Republike Hrvatske, kako o tome neprestano od početka ljeta galame lijevi oporbenjaci (Hajdaš Dončić, Dalija Orešković, Ivana Kekin, Sandra Benčić...) u svojoj patološkoj navadi da napakoste najviše HDZ-u i Plenkoviću. Ti i takvi, koji od tenzija, incidenata, negativih zbivanja stvaraju ozračje katastrofe, u kojoj će mirna i stabilna RH nestati preko noći, a neki novi masovnjak (koncert) Thompsona biti posljednji čavao u lijes hrvatske demokracije, zapravo su najveći remetilački faktori ovoga društva. Naravno, krajnja i ona manje krajnja desnica, uključujući i tzv. suvereniste, također tjera vodu na svoj mlin, pa imamo što čuti od, recimo, Marina Miletića, Nikole Grmoje, Marijana Pavličeka, Hrvoja Zekanovića... Uz dakako Pupovčeve izjave, koji pokušava smirivati tenzije, premda ne i objasniti zašto se niz manifestacija s predznakom "srpske kulture" organizira baš u mjesecu studenome!

Prevladati bezumlje

Da sve ipak ne završi na krivom kolosijeku, ljevom ili desnom, razum mora nadvladati bezumlje. Fraza jest otrcana, ali posve je opravdano upotrijebiti je i u sadašnjem, izazovnom i osjetljivom, društveno-političkom, kulturnom i sigurnosnom trenutku. Milardović je to ovako sažeo: "Ja zauzimam poziciju ustavnog patriotizma. Ova voda koja je prešla branu mora se vratiti, institucije se moraju artikulirati i zaustaviti ovaj tip priče i nasilja. Mi smo na ovaj način zarobljeni prošlošću."

I da završimo s Damirom Habijanom, ministrom pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, koji je, gostujući u HRT-ovoj radijskoj emisiji "A sada Vlada", kazao ono što je u biti realna, objektivna ocjena stanja u kakvom se trenutno nalazi hrvatsko društvo: "Koristi od podjela i onoga što se događa posljednjih desetak dana može imati samo krajnja desnica i krajnja ljevica." Imalo bi zapravo smisla preokrenuti Murphyjevu tezu, pa zaključiti: "Ako nešto može poći dobro, poći će dobro." Svim lošim izazovima usprkos. Naravno, i te kako ima smisla ponoviti i rečenicu generala Ante Gotovine: "Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti, svi zajedno."