U nizu pokušaja da se razumije što Europa jest - i što bi mogla biti - tri su figure, svaka iz različitog vremena, pokušale očitati njezinu bit iz iskustva krize: Edmund Husserl u svom bečkom predavanju Filozofija i kriza europskog čovječanstva (1935.), Stefan Zweig u svojoj gotovo testamentarnoj apologiji izgubljenog europskog humanizma, i Peter Sloterdijk, koji u suvremenom horizontu globaliziranog svijeta pokušava ponovno uspostaviti “kozmopolitsku imunologiju” duha. Svima je zajedničko uvjerenje da se kriza Europe ne može shvatiti samo politički ni ekonomski, nego da je ona - prije svega - duhovna.

1. Husserlova ideja “krize europskih znanosti”

Kad Husserl 1935. godine u Beču, u svom glasovitom predavanju, govori o “krizi europskog čovječanstva”, Europa već stoji na rubu samouništenja. Nacizam je u Njemačkoj na vlasti već dvije godine, a filozof židovskog podrijetla održava predavanje u kojem pokušava obraniti samu ideju Europe kao duhovne forme života. Za Husserla Europa nije geografski pojam ni politički konstrukt, nego teleološki projekt duha - povijesni pokušaj da se ljudsko postojanje zasnuje na razumu, samorefleksiji i univerzalnosti. Kriza nastaje kada Europa izgubi vjeru u taj racionalni i moralni temelj: kad se znanosti odvoje od svijesti o smislu, kad pozitivizam istisne pitanje istine, a politika se preda tehnici i goloj sili. [1] “Kriza europskog čovječanstva”, kaže Husserl, znači da je Europa zaboravila vlastitu dušu. Taj zaborav rađa nihilizam, moralnu dezorijentaciju i duhovnu prazninu — tlo na kojem izrasta totalitarizam. Zato Husserl poziva na povratak izvornom duhu Europe, onom koji je započeo s grčkim thaumazein, čuđenjem nad svijetom, i koji je u filozofiji pronašao način da stalno obnavlja pitanje smisla.

2. Zweigova “svijest o kraju”

Samo nekoliko godina poslije, Stefan Zweig u svojim memoarima Die Welt von Gestern opisuje istu krizu, ali sada ne iz filozofske, nego iz egzistencijalne i kulturne perspektive. Njegova “jučerašnja Europa” svijet je izgubljenog građanskog ideala, svijet u kojem su književnost, znanje i kultura stvarali duhovno zajedništvo kontinenata. Zweig vidi kako taj svijet nestaje u vihoru nacizma, ratova i masovne iracionalnosti. Ako je Husserl govorio o krizi racionalnosti, Zweig svjedoči o posvemašnjem kolapsu empatije: povratku kolektivnih mitova, strasti i strahova. Zweigova Europa nije samo geografski nego etički projekt: svijet koji vjeruje u dijalog, u ljepotu razlike, u mjeru. Kad taj svijet nestaje, Europa gubi ono što ju je činilo Europom. I zato Zweig u egzilu piše elegiju - ne samo jednoj epohi, nego samoj mogućnosti europejstva kao duhovne orijentacije, koja je “rođena iz knjige, a ne iz mača”: ona je duhovna federacija naroda koji se prepoznaje po svojim vrijednostima, a ne po svojim granicama.

WIKIPEDIA

3. Sloterdijkova dijagnoza postkrizne Europe

Kad Peter Sloterdijk u našem vremenu govori o “duhu Europe”, on polazi od svijesti da živimo u postkriznom dobu, ne u smislu da je kriza završena, nego da je postala permanentna. Njegova misao, osobito u Sferama i esejima o europskoj kulturi, pokazuje da se Europa održava samo dok postoji sposobnost autokritike i samoironije: dok ima dovoljno duhovne energije da stalno nadilazi vlastite granice. No Sloterdijk upozorava: suvremena Europa, umorna od sebe, odustaje od vlastite samotranscendencije. Postaje “administrativni kontinent” bez vitalnog impulsa, čime ponovno ulazi u stanje koje Husserl naziva “duhovnim umorom”.

TAZ.DE

4. Povijesni i suvremeni horizont: od 1935. do 2025.

Ako se iz Husserlove perspektive kriza Europe očitovala u usponu nacizma i totalitarizma, današnja kriza, premda drukčijeg oblika, nosi slične simptome. Populizam, nacionalni resentiman, antiintelektualizam i erozija liberalno-demokratskih institucija diljem kontinenta (Italija s Giorgiom Meloni, Mađarska s Viktorom Orbánom, Poljska s Kaczyńskim, Njemačka s AfD-om) pokazuju da se “duhovna bolest” vraća u novom obliku. I kao tridesetih godina, kriza se ponovno maskira kao “povratak narodu”; ali iza tog povratka krije se strah od slobode, nostalgija za identitarnom sigurnošću, i umor od univerzalnih ideala (vladavine prava, sloboda govora, apsolutne tolerancije…), koji su se, u međuvremenu, istrošili do neprepoznatljivosti. Stoga i nije neobično što smo postali tolerantni i prema onima koji ne podnose nikakvu različitost! U tom smislu Husserlova dijagnoza i danas zvuči zapanjujuće suvremeno. Europa se ponovno nalazi u trenutku kada mora odlučiti hoće li braniti racionalno i univerzalno, ili se povući u partikularno i zatvoreno. To je upravo trenutak koji su disidenti i intelektualne elite srednje Europe osamdesetih godina pokušali prevladati.

Tekstovi Ivana Krasteva, Jana-Wernera Müllera i Stephena Holmesa pokazuju da je postkomunistička Europa tada vjerovala u “povratak Zapadu” - u obnovu onog huserlovskog duha univerzalizma i slobode. No danas, tri desetljeća poslije, mnoge od tih zemalja postaju laboratoriji “neliberalne demokracije” - paradoksalno, baš ondje gdje se nekoć borilo za europske vrijednosti. Pa stoga stoje lucidne objekcije Ivana Krasteva i Stephen Holmesa da se nakon 1989. godine nije dogodio “kraj povijesti”, kako je to, ne bez razloga, predvidio Francis Fukuyama, već da smo ušli u doba imitacije - u doba u kojem se demokracija često svodi na formu bez sadržaja. U takvom kontekstu i naši “lokalni” (balkanski) [2] hibridni režimi postaju dio šire slike: svijeta u kojem je sve više političkih sustava koji demokraciju oponašaju, ali je ne žive.

5. Zaključak: Europa kao zadatak duha

Zweig, Husserl i Sloterdijk - svaki na svoj način - upozoravaju da Europa postoji samo dok postoji napor duha da se misli, da se sumnja, da se traži smisao. Kriza, u tom svjetlu, nije nesreća nego poziv na buđenje: podsjetnik da Europa nije završena činjenica, nego trajna zadaća.

Ako je 1935. Husserl tražio “povratak filozofiji”, danas bismo mogli reći da je nužan povratak refleksiji - sposobnosti da se vidi šire, dublje, mimo kratkih ekonomskih i političkih ciklusa. Europa će opstati samo ako ponovno pronađe ono što je Husserl nazivao beskonačnim zadatkom duha: vjeru da je smisao svijeta - i ljudskog zajedništva - moguće misliti, a ne samo administrirati. Današnji europski lideri inzistiraju upravo na tom administrativnom pristupu svim svjetskim problemima, ratu u Ukrajini, sukobima u Gazi, humanitarnim katastrofama, migracijama, klimatskim promjenama…