Što nam ukratko može reći o svome radu "Popisi, brojevi, ljudi: povijesni, politički i afektivni aspekti dokumentiranja smrti na granicama", objavljenom prije godinu dana, pitali smo dr. sc. Marijanu Hameršak, znanstvenu savjetnicu na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

Aspekt "smrti migranata ili smrti tijekom migracije" i više je nego aktualan otkako je problem ilegalnih migracija eskalirao...?

- U javnosti se o smrtima na granicama najčešće govori kao o nesrećama, nesretnim smrtnim slučajevima. Ako se uopće govori. Odgovornost za te smrti pritom se obično prebacuje na surovu prirodu, na bezobzirne krijumčare, nepromišljenost samih izbjeglica i migranata. Istraživači migracija, međutim, drukčije gledaju na to. Oni te smrti opisuju i vide kao sastavni element sustava kontrole granica. Aktualni vizni režim, granične provjere, patrole i ograde, dronovi i psi prisiljavaju izbjeglice i druge "nepoželjne" migrante na skrivanje i opasne puteve. Usmjeravaju ih na krovove vlakova i željezničke tračnice, u podnožja autobusa i kamiona, u kontejnere i hladnjače, na kretanje kroz minska polja i teško prohodne terene, šume, planine, rijeke, u opasnost, a neke i u smrt.

Te prerane smrti, kao i nasilje na granicama, toleriraju se ne samo zato što su naturalizirane i dekontekstualizirane nego i zato što su rasno kodirane. Maurizio Albahari u svojoj knjizi o smrtima na Sredozemnom moru o njima govori kao o "mirnodopskim zločinima". Umiranje na granicama danas je, drugim riječima, normalizirano.

U članku koji spominjete, a koji je objavljen u obljetničarskom broju međunarodnog znanstvenog časopisa Migracijske i etničke teme, bavim se problemima dokumentacije smrti na granicama. Iako naoko tehnička tema, ona, vjerujem, puno govori o tome kako se stvara, ali i briše znanje o smrtima na granicama. Te su smrti, naime, nevidljive u službenim statistikama, ali ih autonomno dokumentiraju različiti akteri, pojedinci, institucije i organizacije. U članku se, između ostalog, bavim problemima njihove današnje normalizacije, pa i instrumentalizacije. Posebnu pažnju posvećujem i njihovoj povijesti, prvim pothvatima njihove dokumentacije u europskom kontekstu, kao i kod nas.

Mreža UNITED objavljuje popis umrlih na granicama od sredine 1990-ih. Svake godine ga dopunjuje. Taj je popis nastao kao odgovor na prve korake formiranja Schengena i vanjskih granica Europske unije, na umrle na granicama tzv. tvrđave Europe. Među najstarijim zabilježenim smrtima na UNITED-ovu popisu je i smrt muškarca iz, kako se u popisu navodi, bivše Jugoslavije, čije je tijelo 1993. godine pronađeno na tromeđi Austrije, Njemačke i Češke. Godinu dana poslije u Alpama je umro stariji bračni par iz Bosne i Hercegovine. Pokušavali su doći do kćeri u Hessenu, u Njemačkoj. Na tom popisu nalazimo desetke drugih osoba, izbjeglica i drugih migranata iz Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije, Srbije i Hrvatske. Ne tako davno ljudi iz ovih krajeva umirali su zbog restriktivnih kontrola granica, a danas drugi umiru na našim zatvorenim granicama.

Recentna istraživanja pokazuju da se zatvaranja granica prosperitetnih europskih država i s njima povezane smrti mogu pratiti od naftne krize iz 1970-ih i tadašnjih rekonfiguracija migracijskih politika. Krajem 1973. godine na lokalnom su groblju u zaleđu Trsta pokopana četiri muškaraca iz Malija i Mauritanije. Umrli su u pokušaju da mimo službenih graničnih prijelaza dođu najvjerojatnije do Francuske, koja je tih godina uvodila dodatne uvjete za ulazak u zemlju.

Pisali ste i o iregulariziranim migracijama, što nam o tome možete reći, taj pojam u široj javnosti, napose u medijima, i nije baš prečesto korišten?

- Migracije same po sebi nisu ilegalne ili legalne, zakonite ili nezakonite. One su kao takve društveno proizvedene i prepoznate, definirane, opisane, normirane, a i tada ne bez iznimki. Zakon, recimo, predviđa da postoje slučajevi, kao kada se radi o tražiteljima azila, kada se ono što zakon opisuje kao nezakonit ulazak ili boravak ne tretira kao nezakonito. Posebno je problematičan termin ilegalnih migracija, jer pridonosi kriminalizaciji migracija ljudi kojima su takve migracije jedina opcija. Danas se opet dosta koristi pojam "ilegalni migrant" kao da nikada nismo postigli društveni konsenzus da osobe ne mogu biti legalne ili ilegalne, nego da to eventualno mogu biti njihovi postupci. Zato krajem 1990-ih korektivno u uporabu ulazi pojam iregularnih migracija. I taj pojam, unatoč svojem relativno dobrom prijemu u humanitarnom, donekle i ljudskopravaškom sektoru, ima svoje probleme. Problem je što i on negativno definira kretanja o kojima govorimo. Iregularne ili neregularne migracije su one koje nisu regularne, one koje su, riječima pojmovnika dostupnog na mrežnim stranicama Europske komisije, "izvan regulatornih normi država pošiljateljica, tranzita ili prijema". Stoga se, osobito u kritički orijentiranim istraživanjima migracija koja, u skladu sa širom društveno-humanističkom tradicijom, teži preispitivanju pojmova, pa i predmeta svog istraživanja, već duže koriste pojmovi poput ilegaliziranih ili iregulariziranih migracija.

Upotrebom termina iregularizirane migracije, dakle, upotrebom glagolskog pridjeva trpnog umjesto pridjeva iregularne, naglašava se da iregularne migracije nisu neutralan fenomen omeđen stabilnim i jasnim granicama, svodiv na pitanje zakonskog statusa. Taj nas pojam, drugim riječima, poziva na odmak od terminologije, a onda i praksi karakterističnih za aktualni režim kontrole migracija. On istraživače usmjerava prema pitanjima kako se neke mobilnosti proizvode i žive kao iregularne.

Što čini europski (EU) režim iregulariziranih migracija danas gledano s periferije? Skupa s kolegicama (Iva Pleše i Tea Škokić) uredili ste knjigu "Balkanska ruta: Pojmovnik europskog režima iregulariziranih migracija na periferiji EU"...

- Na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu intenzivno smo se bavili europskim režimom iregulariziranih migracija u okviru četverogodišnjeg znanstvenoistraživačkog projekta. Projekt je završio prošle godine, a financirala ga je Hrvatska zaklada za znanost. Okupio je istraživače iz više znanstvenih disciplina, a povezane interesom za etnografska, intenzivna terenska istraživanja te angažirane i kritičke perspektive i formate predstavljanja znanstvenog rada. Objavili smo više pojmovnika, od kojih bih ovdje izdvojila dva. Jedan je online platforma e-ERIM koja sadrži više od stotinu kratkih, uglavnom tekstualnih, često i vizualno bogatih priloga kojima smo stručnoj i široj javnosti željeli predstaviti teorijske pojmove, ključne riječi, događaje, lokalitete i aktere. Polazeći primarno od naših terenskih istraživanja, prepoznali smo ih kao važne za razumijevanje kretanja koja se u sigurnosnom registru, ali i kolokvijalno, često podvode pod pojam balkanske rute.

Usporedno s e-ERIM-om radili smo na knjizi, tiskanom pojmovniku Balkanska ruta. Taj je pojmovnik prošle godine objavio zagrebački nakladnik Sandorf. Naklada Sveučilišta u Ljubljani nedavno je objavila slovenski prijevod pojmovnika, a Berghahn Books prijevod na engleski jezik. Na ovom su pojmovniku, za razliku od e-ERIM-a, koji je okupio širi krug suradnika, radili isključivo članovi projekta, nas dvanaest istraživača iz Hrvatske, Srbije i Slovenije.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Pojmovnikom smo, ukratko, kroz dvadeset i dva opsežnije obrađena pojma nastojali na temelju etnografskih, terenskih istraživanja i relevantne literature zahvatiti i opisati ključne aspekte iregulariziranih kretanja koja zahvaćaju Hrvatsku i zemlje okružja. Pojmovnik donosi analize, opise i povijesti sljedećih pojmova, abecednim redom: autonomija, čekanje, detencija, eksternalizacija, gejm, humanitarizam, industrija, izbjeglištvo, izbris, kamp, ograda, preseljenje, prisila, pušbek, ranjivost, ruta, smrt, solidarnost, spašavanje, spektakularizacija, zdravlje i zona. Kroz sve se te pojmove, pa i one kao što su autonomija, humanitarizam ili spašavanje, koji se na prvi pogled doimaju kao neovisni od režima kontrole, poput crvene niti provlače primjeri različitih oblika nasilja i društvene segregacije.

Europski povjerenik za unutarnje poslove i migracije Magnus Brunner nedavno je u BiH sudjelovao u inauguraciji nove misije Europske agencije za graničnu i obalnu stražu (Frontex)... Zašto je oko svega toga, posebno oko BiH kao "žarišne točke" u migracijskim putovima prema EU-u, i dalje puno kontradiktornosti?

- Gotovo svakodnevno smo izloženi informacijama i vijestima o iregulariziranim migracijama i rutama. Te su informacije često fragmentirane, nepovezane, dekontekstualizirane. Ne čudi ni kada su kontradiktorne, posebno kada se radi o brojevima ili ocjenama važnosti nekog fenomena. Frontexova izvješća za tzv. balkansku rutu već duže vrijeme govore o velikom padu brojeva dolazaka. Taj pad, međutim, demantiraju informacije s terena, kao i komparativne analize koje su radili Save the Children ili Talijanski konzorcij za solidarnost (ICS), a koje pokazuju da je u istom razdoblju zabilježen rast dolazaka, recimo, u Grčku i Njemačku koje su, uvjetno rečeno, ulazne i izlazne točke rute.

Početak prve Frontexove misije u Bosni i Hercegovini, koji je sam po sebi problematičan i koji se unatoč inzistiranjima EU-a odgađao godinama, svakako nije bio prilika za isticanje podataka o padu brojeva, bar ne lokalnim medijima koji su dobro upoznati sa stanjem na terenu. Brunner je za tu priliku balkansku rutu stoga opisao kao najaktivniju, najatraktivniju ili najvažniju migracijsku rutu - ovisno o izvoru, formulacije se razlikuju, ali poruka je ista. To je prostor u koji treba financijski i simbolički ulagati kako bi migracijska industrija nesmetano radila, a politička pozornost ostala na migracijama kao problemu na kojem Europska unija predano radi i izvan svojih granica. Pritom se, u skladu s aktualnim geopolitičkim preslagivanjima vezanim uz odnose EU-a s Rusijom, rat u Ukrajinu i internu situaciju u Srbiji, Bosnu i Hercegovinu pozicioniralo kao novu žarišnu točku EU nastojanja u regiji koju se tehnokratski naziva zapadnim Balkanom.

Europska unija ima dugu povijest problema s kontrolom svojih granica, napose kad se radi o ugrozama s tzv. balkanske migracijska rute... Kako to komentirate?

- Europska unija desetljećima nastoji prebaciti kontrolu granica država članica na svoje vanjske granice, pa i dalje od njih. Primjerice, sporazumi s Turskom, Libijom ili Tunisom pokazuju kako se granice EU-a pomiču daleko izvan njezina teritorija. Kroz različite programe i fondove, potencijalne zemlje članice - što je ne tako davno bila i Hrvatska - na različite se načine potiču da se uključuju u kontrolu migracija. Financira se izgradnja prihvatnih i drugih centara, kampova, opremaju se policijske postaje, educiraju se i dovode službenici i stručnjaci. Enormna financijska sredstva i nerazmjerna društvena pozornost usmjeravaju se na fenomen koji je, brojčano gledano iz šire europske perspektive, društveno marginalan. Problem se, mogli bismo reći, stvara kroz prakse kontrole koje za posljedicu imaju ono o čemu pišemo u Balkanskoj ruti, zaglavljenost, čekanje, nasilje i smrti, a koje cijele države poput Bosne i Hercegovine pretvaraju u čekaonice i poligone eksternalizacije granica.

Globalno gledano, iregularizirane migracije čine tek djelić ukupnih migracijskih kretanja. Sve to navodi na samo jedan zaključak. Hitno nam je potrebna, da se vratim na početno pitanje, denormalizacija nasilja i smrti na granicama, s jedne strane, i normalizacija migracija, s druge. Trebamo svijet u kojem se migracije neće prigodno svoditi na dežurni sigurnosni problem i vječno kriznu temu. Trebamo svijet u kojem će smrti na granicama biti nedopustive. (D.J.) n

(Marijana Hameršak autorica je niza članaka i knjiga iz područja književnosti, posebice povijesti knjige i čitanja, istraživanja folklora i baštine te migracija i granica. Vodila je znanstvenoistraživački projekt Hrvatske zaklade za znanost "Europski režim iregularizirnaih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika; 2020-2024")