Ruska agresija bila je prekretnica. Ona je vratila osjećaj svrhe, jedinstva i odlučnosti, a proširenje pretvorila iz administrativne teme u ključnu stratešku misiju očuvanja mira i sigurnosti na cijelom kontinentu - kaže dr. sc. Nataša Beširević, konzultantica na EU projektima u regiji zapadnog Balkana i istočnog susjedstva, evaluatorica Europske komisije Horizon Europe, te dodaje:

ustupljena

- Od ulaska Hrvatske 2013. godine činilo se da je prevladavao "umor od proširenja", a Brexit je dodatno ohladio raspoloženje. No ruska invazija na Ukrajinu 2022. promijenila je sve. Taj rat nije samo tragičan sukob na europskom tlu nego i snažan podsjetnik na to koliko je krhka sigurnost kontinenta kada njegove rubne zemlje ostaju izvan zajedničkog europskog okvira. U Bruxellesu se danas jasno govori: proširenje više nije samo birokratski proces nego i najvažniji geopolitički alat EU-a protiv agresivne Rusije. Rat u Ukrajini vratio je osjećaj hitnosti i pokazao da "sive zone" između EU-a i Rusije postaju plodno tlo za nestabilnost, propagandu i političko upeitanje. Kako je to sažela predsjednica Europske komisije Ursula von derLeyen: "Budućnost Ukrajine je u našoj Uniji. Budućnost Zapadnog Balkana je u našoj Uniji." Ta izjava, izrečena u njezinu govoru o stanju Unije 2023., sažima novu geopolitičku logiku za proširenje.

Dodjeljivanje kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji 2022. godine bilo je više od simbolike. To je bio jasan signal da EU više ne može čekati. Ulog je postao prevelik. Unija je svjesna da se borba za utjecaj ne vodi samo na fronti u Ukrajini. Moskva već dugo ima utjecaj u dijelovima jugoistočne Europe preko političkih saveznika u Srbiji ili Republici Srpskoj. Kineske su investicije vidljivo prodrle u regiju. Cijena nedjelovanja u vezi s proširenjem postala je jasnija: ako EU aktivno ne integrira te zemlje, drugi će popuniti prazninu. U takvim okolnostima proširenje se više ne doživljava kao pitanje dobre volje, nego kao pitanje strateškog opstanka i sigurnosti Europe.

POLITIČKI ZAMAH

Može li EU biti spreman za novo proširenje do 2030. godine?

- Ruska agresija donijela je osjećaj hitnosti i geopolitičke jasnoće: EU se mora proširiti kako bi zaštitio sebe i svoje susjedstvo od autoritarnog utjecaja. Ta promjena dovela je do smjelih prijedloga, poput ciljanja na 2030. godinu. Taj datum je realan, ali i ambiciozan politički cilj i služi za poticaj reformama. Ideja je dati proširenju novi zamah, sličan onome koji je potaknuo zemlje srednje i istočne Europe prije velikog proširenja 2004. godine. No spremnost do 2030. zahtijeva duboke promjene i s jedne i s druge strane. EU se mora reformirati iznutra kako bi mogao funkcionirati s više od 30 članica.

Koje su to konkretne reforme i promjene koje EU mora poduzeti prije sljedećeg proširenja?

- EU će morati preispitati svoja pravila donošenja odluka, od kojih mnoga trenutno zahtijevaju jednoglasnost. Postoji široko priznanje da Unija s više od 30 država ne može priuštiti očuvanje prava veta svake zemlje u odlučivanju oko ključnih politika. Neki oblik reforme donošenja odluka je neizbježan kako bi se spriječila ucjena pojedinačnih država u većoj Uniji. Još jedan veliki unutarnji izazov je proračunska dimenzija. Sljedeći dugoročni proračun EU-a, od 2028. do 2034., koji je Europska komisija kao svojevrsna vlada EU-a predstavila u srpnju ove godine, uključuje mnoge novine, kao i zajedničke ciljeve proširenja. No slijedi politički osjetljiv zadatak: razgovor između država članica o financijskoj solidarnosti i ravnoteži koristi i tereta u proširenoj Uniji te jednoglasna odluka i odobrenje svih država članica u skladu s njihovim ustavnim zahtjevima, uz suglasnost Europskog parlamenta.

Politički zamah sada je svakako jači nego ikad u novijoj povijesti. Nadolazeće godine testirat će može li EU doista biti spreman do 2030. godine. To će zahtijevati istodobne reforme unutar EU-a i transformacije u zemljama kandidatkinjama tempom kakav nikada prije nije viđen.

Što bi značilo pridruživanje EU-u bez punog prava glasa...?

- Bit plana je da zemlje poput Ukrajine, Moldavije ili Crne Gore mogu pristupiti Uniji i uživati u većini pogodnosti članstva, ali tijekom svojih ranih godina članstva moraju se odreći prava veta na odluke EU-a. Puno pravo glasa bilo bi im dodijeljeno tek nakon što EU provede unutarnje reforme. Glavna prednost tog prijedloga je brzina i fleksibilnost: omogućuje pristupanje bez dugih izmjena osnivačkih ugovora i beskrajnih unutarnjih rasprava, što bi ubrzalo ulazak strateški važnih zemalja poput Ukrajine i Moldavije. Takav model bi im pružio pristup jedinstvenom tržištu, fondovima i političkim raspravama, čime bi se ojačala njihova stabilnost, reforme i proeuropska orijentacija.

PIXSELL

Djelomično članstvo bi EU zadržalo funkcionalnim jer bi se privremeno ograničilo pravo veta, sprječavajući blokade u donošenju odluka. Ujedno bi vratilo vjeru kandidatkinja u proces proširenja, nudeći im konkretan napredak umjesto beskrajnih pregovora bez ishoda. Time bi se poslao jasan signal da EU želi djelovati brže i odlučnije, a istodobno bi se zadržala mogućnost da reforme i integracije teku paralelno.

No prijedlog nosi i ozbiljne rizike. Zemlje kandidatkinje teško bi mogle javnosti objasniti zašto ulaze u Uniju bez jednakih prava, što bi moglo izazvati političke tenzije. Osim toga, postoji rizik da privremeni status postane trajan, a djelomične članice ostanu zarobljene u limbu bez punog utjecaja. Postavlja se i pitanje demokratskog legitimiteta: Kako države bez prava glasa mogu biti obvezne provoditi odluke u čijem donošenju nisu sudjelovale? Dodatno, sama provedba ovisi o jednoglasnoj odluci svih članica, što ga čini politički teško ostvarivim.

Konačno, djelomično članstvo nosi rizik dubokih političkih i demokratskih posljedica. Uspjeh takvog pristupa ovisio bi o povjerenju da EU doista omogući prelazak na punopravno članstvo, a nove članice pokažu lojalnost Uniji. Bez jasnih jamstava i rokova taj bi model mogao postati simbol stagnacije, i dugoročno potkopati vjerodostojnost same ideje europske integracije.

Zašto se kasni s pridruživanjem Uniji zemalja zapadnog Balkana?

- Zemlje zapadnog Balkana već više od 20 godina ostaju u svojevrsnoj čekaonici Europske unije, iako Bruxelles redovito šalje poruke podrške i obećanja o budućem članstvu. Razlozi za takav status su i u unutarnjim prioritetima EU-a i u vlastitim slabostima regije. Iako je geopolitički zamah za proširenje ponovno oživljen nakon ruske agresije na Ukrajinu, još uvijek nije zajamčeno da će se to pretvoriti u stvarno ubrzanje procesa za sve kandidate.

HINA/ FoNet/ Aleksandar BARDA

U Bruxellesu je Zapadni Balkan rijetko kada bio visoko na listi prioriteta. Tijekom protekla dva desetljeća Unija je prolazila kroz niz dubokih kriza, od financijske, migracijske, Brexita, pandemije COVID-a, a sada i rata u Ukrajini, što je neprestano preusmjeravalo fokus s regije. Za razliku od Ukrajine, Zapadni Balkan nije percipiran kao neposredna sigurnosna prijetnja; status quo činio se podnošljivim, pa su teške odluke stalno odgađane. Ukratko, nedostatak nestabilnosti doveo je do skretanja s politike proširenja. Tako se oblikovao začarani krug političke inercije i nedostatka hitnosti.

Podsjetimo, Francuska je 2019. blokirala početak pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom tražeći novu metodologiju pristupanja, što je u regiji shvaćeno kao signal da je proces zamrznut. Čak je i termin "proširenje" postao politički osjetljiv u EU raspravama. Nedosljednost i birokratska odugovlačenja, poput višegodišnjeg čekanja Kosova na bezvizni režim, dodatno su potkopali kredibilitet EU-a. Proces je dodatno usporavala činjenica da svaka država članica ima pravo veta, pa su bilateralni sporovi, poput onog Grčke sa Sjevernom Makedonijom ili Bugarske s istom zemljom, mogli blokirati cijeli regionalni napredak.

POVIJESNI TRENUTAK

Koliko sama regija zapadnog Balkana snosi odgovornost za spori ulazak u EU?

- U mnogim zemljama zapadnog Balkana reforme su zapale u stagnaciju ili nazadovanje. Demokratske institucije oslabjele su, a vladavina prava ostala krhka. Freedom House zabilježio je pad demokratskih standarda, gdje su vlasti konsolidirale kontrolu nad medijima i institucijama. Korupcija, zarobljenost države i nacionalistička retorika nastavili su dominirati. Istodobno je i javni entuzijazam u regiji opao. Produženo čekanje bez vidljivih koristi učinilo je europsku perspektivu apstraktnom, osobito za mlađe generacije. Nakon što je vizna liberalizacija završena 2010., nije bilo novih kratkoročnih poticaja koji bi održali motivaciju za reforme. No strah od ruskog i kineskog utjecaja natjerao je Bruxelles na konkretne poteze: BiH je dobila status kandidata, ukinut je bugarski veto, otvoreni su pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, a Kosovu je konačno odobrena vizna liberalizacija. Novi Plan rasta za Zapadni Balkan, iz 2023., vrijedan šest milijardi eura, znači ekonomsku integraciju regije i jačanja njezine povezanosti s jedinstvenim tržištem EU-a.

Sve to upućuje na to kako je Bruxelles svjestan da proširenje nije samo retorika. Pregovori se ubrzavaju, uklanjaju se političke blokade i stvaraju se privremeni mehanizmi integracije koji zemljama regije daju konkretne koristi prije formalnog članstva. Otvorio se "prozor" mogućnosti, kako kažu europski čelnici, i bila bi povijesna pogreška ne iskoristiti povijesni trenutak da se iz "čekaonice" konačno uđe u prvu liniju europske budućnosti.