Posljednjih godina svjedočimo paralelnim procesima koji su snažno utjecali na poimanje slobode govora. S jedne strane tzv. srednjostrujaški mediji sve više su nalik jedni na druge. Razlike u uređivačkoj politici gotovo da nestaju, a pluralizam mišljenja, koji bi trebao biti temelj demokratskog diskursa, sve je teže pronaći. Medijski prostor je karteliziran, a time i predvidljiv, često sveden na prenošenje istih narativa i interpretacija iz istih izvora - kaže Tomislav Kardum, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest, te dodaje:

- S druge strane, društvene mreže su u početku omogućile zaobilaženje tradicionalnih medijskih kanala. Ta je nova komunikacijska sfera isprva izgledala kao prostor autentične slobode, slično kao što su u predrevolucionarnoj Francuskoj novine bile slobodnije od knjiga, jer vlasti nisu prepoznale njihov revolucionarni potencijal, pa nisu bile toliko podložne cenzuri. Međutim, s vremenom se pokazalo da ni te platforme nisu imune na pritiske. Tijekom pandemije COVID-19, primjerice, vidjeli smo koliko su vlasti, posredno ili neposredno, utjecale na raspravu pritiskom na najsnažnije tehnološke kompanije. Sam Mark Zuckerberg priznao je da je Meta, pod pritiscima političkih struktura u SAD-u, ograničavala određene sadržaje.

Tomislav Kardum

ustupljena

Svaka vlast ima inherentnu sklonost prema kontroli govora, to je konstanta povijesti. No danas slobodu govora uglavnom ne suzbija država u klasičnom smislu (uz određene iznimke), nego kombinacija dvaju faktora: karteliziranih medijskih koncerna, koji guše raznolikost mišljenja, i nekoliko dominantnih tehnoloških divova koji kontroliraju informacijske tokove i imaju mogućnost potpuno isključiti određeni spektar stavova.

U tom kontekstu čini se opravdanom ideja da bi tehnološke divove trebalo promatrati kao infrastrukturu javne komunikacije, kao prostor u kojem bi načelo slobode govora trebalo biti zajamčeno, a ne prepušteno diskrecijskom pravu privatnih korporacija. Danas su YouTube, Facebook ili X ono što su u 19. stoljeću bile novine, ključni forumi javne rasprave.

O slobodi u hrvatskoj...

- Ako pogledamo razvoj slobode govora u Hrvatskoj u proteklih 35 godina, možemo reći da je ona načelno na prilično visokoj razini, osobito ako se usporedi s europskim i svjetskim kontekstom. Kod nas vlast ne provodi cenzuru niti zatvara ljude zbog izgovorene riječi, što nije mala stvar i čime se ne mogu pohvaliti sve demokracije. Naravno, to ne znači da je situacija idealna. U Hrvatskoj postoji problem nepluralnosti mišljenja u srednjostrujaškim medijima, ali to je globalni fenomen, a ne specifično hrvatski problem. U javnom prostoru često dominira jedan pogled na društvena i politička pitanja, a alternativni stavovi gurnuti su na margine. No, s druge strane, hrvatski okvir dopušta slobodu izražavanja ideoloških stavova kakvi u nekim zapadnoeuropskim zemljama više nisu prihvatljivi. Primjer Velike Britanije, gdje policija, prema pisanju Timesa, uhićuje oko 30 ljudi dnevno zbog "uvredljivih internetskih poruka", pokazuje koliko su se u nekim zapadnim društvima granice dopuštenog govora suzile. Hrvatska, unatoč svim manjkavostima, još nije otišla tim putem.

O izokrenutim značenjima...

- Što se tiče "dječjih bolesti" demokracije, one su u određenoj mjeri još uvijek prisutne, najviše u obliku površnog javnog diskursa i sklonosti moralnim panikama kojima često svjedočimo u Hrvatskoj - posljednja je višemjesečna kampanja o navodnoj "ustašizaciji" Hrvatske. U Hrvatskoj se uglavnom raspravlja na razini dojma i simbolike, a rijetko se govori o konkretnim politikama koje su potrebne kako bi se ostvario određeni cilj. No temeljna sloboda izražavanja ipak je očuvana.

Ključni problem nije samo lokalni nego globalni. Naime, pojam "slobode govora" sve se više izokreće i gubi svoj izvorni smisao. Danas često upravo oni koji sebe nazivaju zagovornicima liberalne demokracije, a zapravo jednog tehnokratskog protudemokratskog progresivnog poretka, ograničavaju slobodu govora u ime borbe protiv tzv. govora mržnje. U praksi to često znači da se ne zabranjuje samo ono što je objektivno nasilno ili klevetničko nego i svaki oblik mišljenja koji odstupa od dominantne ideološke matrice. Primjerice, u Njemačkoj je nedavno policija pretresla stan poznatog novinara Welta zbog objave na X-u. To je samo jedan primjer koliko se brzo granica dopuštenog može suziti pod izlikom zaštite javnog reda.

Nasuprot američkom modelu, u Europi pojam "govora mržnje" postao je široko diskrecijsko pravo vlasti i birokratskih struktura, sredstvo kojim se regulira, pa i guši, javna rasprava.

Zagovornici političke korektnosti često upravo taj pojam koriste kako bi ograničili javnu sferu isključivo na glasove koji su njima prihvatljivi. U tom kontekstu, sloboda govora, kao pravo na iznošenje različitih, pa i nepopularnih mišljenja, postaje sve ugroženija. Ono što je nekoć bilo shvaćeno kao temelj pluralizma danas se sve češće prikazuje kao prijetnja. Stavovi koji su do prije 15 godina u zapadnoj civilizaciji bili općeprihvaćeni postaju "ekstremno desni" i sl.

O protuustavnom pozdravu...

- Zabrinjavajuće je koliko se često u Hrvatskoj pojavljuju pozivi na zabrane, pa čak i sankcioniranje zatvorskom kaznom nepoćudnog govora jer takva logika dugoročno guši i javnu raspravu i slobodu znanstvenog istraživanja. U tom smislu posebno bih se osvrnuo na sintagmu "protuustavni pozdrav", koja se sve češće koristi u vezi s pozdravom "Za dom spremni", iako je filozof Neven Sesardić vrlo uvjerljivo pokazao da je takvo tumačenje besmisleno. Meni se čini da je dobra heuristika za prepoznavanje besmislenosti nekog pojma, poput "protuustavnog pozdrava", pokušati ga prevesti na strani jezik, što je u ovom slučaju nemoguće. Sloboda govora kao načelo znači da će svatko čuti i govor koji mu se osobno ne sviđa ili koji mu je odiozan, ali ujedno i da on ima pravo iznijeti svoj stav koji će zasigurno nekome drugome biti neprihvatljiv.