U Londonu se nedavno održao sastanak na vrhu Berlinskog procesa, formata koji okuplja šest zemalja sa zapadnog Balkana i europske partnere. Navodi se da je skup poticaj procesu proširenja EU-a, nakon što je Ursula von der Leyen prošli tjedan imala turneju po državama zapadnog Balkana... O tome i nekim drugim aktualnim temama razgovarali smo s doc. dr. sc. Jadrankom Polović, politologinjom s Međunarodnog sveučilišta Libertas.

DRUKČIJA UNIJA

Nije li malo licemjerno da se o proširanju EU-a raspravlja u Londonu, dakle u zemlji koja je Brexitom istupila iz EU-a?

- Da, naravno, London je naizgled neobičan izbor za raspravu o europskoj budućnosti zapadnog Balkana. Međutim, postaje jasnije u kontekstu činjenice da Britanija potpuno upravlja europskim procesima. Naime, uloga Ujedinjene Kraljevine, unatoč Brexitu, i dalje je izrazito prisutna u europskim procesima, bilo kroz niz bilateralnih sporazuma potpisanih nakon izlaska iz Europske unije, bilo kroz njezin politički i sigurnosni utjecaj na države članice i regiju.

Kada govorimo o perspektivi proširenja, vidljivo je da je dugogodišnja sigurnosna i politička nestabilnost na prostoru zapadnog Balkana ostavila duboke tragove na političke, društvene i gospodarske odnose unutar regije, ali i na njezine veze s međunarodnom zajednicom. Nakon raspada bivše Jugoslavije novonastale države postale su prostor izvoza demokracije i objekt različitih geopolitičkih interesa, kako Europske unije, tako i Sjedinjenih Američkih Država te međunarodnih financijskih institucija, koje već desetljećima djeluju kao vanjski moderatori regionalnih procesa. Općeprihvaćeno je mišljenje da bi proces pristupanja Europskoj uniji i NATO-u imao stabilizirajući učinak, potaknuvši političku, gospodarsku i sigurnosnu transformaciju regije. Međutim, više od tri i pol desetljeća nakon raspada bivše države, opravdano se nameće pitanje kakve su stvarne posljedice politike širenja demokracije i primjene neoliberalnog ekonomskog modela u zemljama zapadnog Balkana. Jesu li glavni instrumenti stabilizacije i demokratizacije regije koji su bili primijenjeni i na Hrvatsku: politika uvjetovanosti i stalnih diplomatskih pritisaka (mrkve i batine) doista rezultirali demokratskom konsolidacijom i gospodarskim prosperitetom te sigurnosnom stabilizacijom regije ili je primjena ovakvog koncepta međunarodnog utjecaja zapravo odgovorna za stvaranje niza slabih država koje, ovisne o izvanjskim akterima, iskazuju snažne demokratske, gospodarske i socijalne deficite. Naime, neprevladane etničke i vjerske podjele, koje i dalje potiču političku nestabilnost, spora izgradnja institucija pravne države te ozbiljno gospodarsko zaostajanje u odnosu prema ostatku Europe, ostaju ključni izazovi za stabilnost regije. U tom kontekstu ni Hrvatska nije iznimka - iako je od 2009. članica NATO saveza, a od 2013. punopravna članica Europske unije, i sama dijeli dio strukturalnih problema prostora iz kojega je formalno "izišla", ali s kojim je i dalje duboko povezana.

Koji su temeljni razlozi naglog ubrzanja procesa proširenja EU-a, je li rok do 2030. preambiciozan?

- Poslije više od desetljeća stagnacije u procesu proširenja Europske unije (od pristupanja Hrvatske 2013. godine), EU je danas suočen s potrebom redefiniranja svojih geopolitičkih prioriteta. Ipak, ova nova zaokupljenost zemljama zapadnog Balkana koje su svih ovih godina bile na margini njezina interesa, i to u Londonu (?), ne može se razumjeti isključivo kao izraz nove europske vizije ili altruističkog entuzijazma za ujedinjenjem kontinenta. Riječ je o procesu koji sve više poprima formu sekuritizacije europskih integracija, fenomena u kojem integracija postaje instrument obrane od percipiranih, često nerealnih sigurnosnih prijetnji. U tom kontekstu članstvo Ukrajine, Moldavije i potencijalno Gruzije ili Armenije nameće se kao važnije, stoga je zapadni Balkan pao u drugi plan, odnosno nastavlja se praksa zapostavljanja regije.

Dakle, rusko-ukrajinski sukob je suštinski preoblikovao integracijske procese. Naime, Europska unija više ne gradi jedinstvo na ideji ekonomskog i političkog usklađivanja, već na logici kolektivne odbrane i suprotstavljanja ruskom utjecaju. U tom kontekstu NATO i EU postaju dva krila istog sigurnosnog poretka, dok se tradicionalni koncept "europskog projekta" - temeljen na normativnoj moći, vladavini prava i ekonomskom razvoju - povlači pred realpolitičkim imperativima. Ovakva dinamika ima i svoju problematičnu stranu, naročito za države zapadnog Balkana. Dok su Ukrajina i Moldavija u rekordnom roku dobile status kandidata, balkanske zemlje, koje su još 2003. godine u Solunu dobile formalno obećanje o članstvu, ponovo su gurnute na margine europske politike. Proces koji je nekada imao razvojni i transformativni karakter sada se sve više pretvara u instrument političkog pritiska i kontrole.

S druge strane, europska javnost postaje sve skeptičnija prema proširenju. Malo je vjerojatno da bi u većini zemalja članica danas prošao referendum o prijemu novih država. Nakon iskustva s Brexitom političke elite u državama "stare Europe" vrlo su oprezne prema ideji daljnjeg širenja Unije. To otvara pitanje realne spremnosti EU-a da do 2030. godine doista primi nove članice, budući da je sam EU u kaosu. U konačnici, može se reći da trenutni zamah proširenju koji smo kao vidjeli u Londonu odražava transformaciju Unije u geopolitičkog aktera. EU danas ne širi toliko svoje vrijednosti koliko širi svoj sigurnosni prostor. Ako se taj trend nastavi, postoji ozbiljna opasnost da "europske integracije" postanu sinonim ne za demokratizaciju i modernizaciju, već za politiku diplomatskih pritisaka, nadzora i geopolitičke instrumentalizacije zemalja u susjedstvu.

Drugim riječima, do 2030. Unija možda i bude "spremna" za proširenje, ali to neće biti ona ista Unija koja je 2003. u Solunu obećala zapadnom Balkanu perspektivu zajedničke budućnosti u miru i prosperitetu, već politički drukčiji entitet, vođen logikom sigurnosti, a ne solidarnosti.

Uzimajući sve okolnosti, mogućnosti i geopolitičke "igre moći" u obzir, čemu se dakle imaju nadati zemlje u okruženju Hrvatske? Tko od njih ima najveće šanse ulaska u EU, a tko najveće probleme oko ulaska u EU?

- Uzimajući u obzir sve okolnosti i složene geopolitičke odnose, može se reći da zemlje u hrvatskom okruženju nemaju razloga za optimizam, ako se uopće pridruživanje Europskoj uniji može promatrati u takvom kontekstu. Naime, zbog niza izazova s kojima se suočava EU, članstvo u tom, recimo, elitnom klubu je precijenjeno. Proces proširenja Europske unije više nije primarno tehničko, već izrazito političko pitanje, usko povezano s globalnim sigurnosnim izazovima i novom konfiguracijom moći na europskom kontinentu.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, pred njom su brojni unutarnji i institucionalni izazovi. Fragmentiran politički sustav, etničke napetosti i nedostatak funkcionalne državne razine vlasti i dalje su glavne prepreke napretku prema članstvu. Crna Gora, koja je najviše odmaknula u pregovorima, i dalje se percipira kao "najizgledniji kandidat" za sljedeći val proširenja. Međutim, unutarnja politička nestabilnost, učestale promjene vlasti i prisutnost jakih vanjskih utjecaja, osobito ruskog i srpskog, usporavaju izglede za pridruživanje. Sjeverna Makedonija i Albanija, iako su ispunile većinu tehničkih uvjeta, suočene su sa "zamorom od proširenja" unutar same Unije. Osobito je Sjeverna Makedonija učinila sve što se od nje tražilo - promijenila ime, ušla u NATO unatoč neuspjelom referendumu, prihvatila federalizaciju države kako bi ojačala položaj albanske zajednice, i opet, unatoč svemu tome, nije dočekala zasluženi napredak prema Europskoj uniji.Trenutni politički sporovi u Sjevernoj Makedoniji, poput onoga o jeziku i identitetu s Bugarskom su osobito sramotni za društvo koje još uvijek ima volje za integracijom. Kosovo ostaje u najnepovoljnijem položaju, prije svega zbog neriješenog statusa i izostanka priznanja od pet članica EU-a. Srbija, kao najveća i politički najsnažnija država regije, ima najveći potencijal, ali i najveće izazove. Njezina politika balansiranja između Bruxellesa, Washingtona i Moskve te neusklađivanje s vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a ključne su prepreke približavanju.

PRISILNE METODE

Nakon svega kakav je vaš završni komentar o proširenju Unije?

- Zaključno, čini se da proces proširenja više nije linearan ni predvidljiv kao nekad. Umjesto jasnog "vremenskog okvira", zapadni će Balkan sve više ovisiti o geopolitičkoj procjeni Bruxellesa, a neke druge zemlje tzv. istočnog partnerstva poput Ukrajine, Gruzije ili Moldavije sada imaju prednost - što je krajnji nonsens. I na kraju, velike europske sile, prije svega Njemačka, sve otvorenije postavljaju uvjet da se prije svakog novog proširenja obavi revizija osnivačkih ugovora Unije. Njihov je cilj ukidanje prava veta u ključnim institucijama EU-a i smanjenje broja povjerenika, čime bi manje države izgubile ikakav utjecaj. Naime, Europska komisija već pribjegava zaobilaznim i, moglo bi se reći, prisilnim metodama, poput nedavnog slučaja ignoriranja mađarskog veta na otvaranje pristupnih pregovora s Ukrajinom. Sve to vodi snažnim turbulencijama unutar EU-a, što će znatno usporiti ili čak potpuno dokrajčiti politiku proširenja. (D.J.) n