Govoreći proteklog tjedna na plenarnoj sjednici o izvješću o institucionalnim implikacijama procesa proširenja Europske unije, Željana Zovko, zastupnica (HDZ/EPP) u Europskom parlamentu, između ostalog, naglasila je kako se hegemonistički pristup bivše Jugoslavije ne smije ponoviti u procesu proširenja EU-a...

Možete li nam to malo pojasniti, upitali smo zastupnicu Zovko...

- Već nekoliko godina zaredom u Europskom parlamentu raspravljamo o institucionalnim reformama u kontekstu procesa proširenja Europske unije. To nije novo pitanje, nego tema koja se otvara pri svakoj raspravi o izmjenama ugovora. Središnji dio takozvane institucionalne reforme odnosi se prije svega na ukidanje prava veta i prelazak na odlučivanje kvalificiranom većinom u procesu proširenja. Jasno je da je proces proširenja u stagnaciji još od 2013. godine, kada je Hrvatska, kao posljednja i najmlađa članica, pristupila Uniji. Ruska agresija na Ukrajinu ponovno je stavila proširenje na vrh političkog dnevnog reda EU-a, pa se sada pokušava prikazati kako bi izmjene ugovora i prelazak na kvalificiranu većinu olakšali donošenje odluka i pridonijeli većem jedinstvu Europe. Slični pokušaji postojali su i prije. Već se tijekom priprema za Lisabonski ugovor 2009. godine raspravljalo o mogućnosti ukidanja jednoglasnosti u određenim područjima, uključujući vanjsku politiku i proširenje, no takvi prijedlozi tada nisu prihvaćeni upravo zbog otpora manjih država članica koje su prepoznale važnost očuvanja prava veta.

Željana Zovko

Argument za uvođenje odlučivanja kvalificiranom većinom podsjeća na pokušaje u Bosni i Hercegovini da se većinskim glasovima nametnu rješenja bez poštovanja načela konstitutivnosti. Oni koji zagovaraju takav pristup često zanemaruju činjenicu da najmanji i najslabiji moraju imati ključne poluge odlučivanja kako bi se očuvala ravnoteža i spriječila dominacija većine. Upravo se tu vidi razlika između pristupa ljevice i pristupa Pučana, koji prepoznaje važnost kolektivnih prava uz puno poštovanje građanskih - kao temelj stvarne jednakosti i stabilnosti.

Pravo veta krajnja je mjera zaštite nacionalnih interesa i jedan od najsnažnijih alata koji države članice upućuje jedne na druge. U okviru postojećih ugovora već postoji dovoljno alata za dogovor i napredak, te nema stvarne potrebe za njihovom reformom kako bi se osiguralo učinkovito proširenje. Hrvatska iz vlastitog iskustva zna koliko je važno imati pravo glasa i mogućnost da sama odlučuje o svojoj sudbini, što smo naučili, nažalost, na teži način. Hrvatski narod je kroz svoju povijest dovoljno dugo trpio da drugi odlučuju u njegovo ime. Unija je stvorena kao zajednica jednakih, i svaka zemlja kandidatkinja pristupa joj pod tom pretpostavkom.

Mi u HDZ-u/Europskoj pučkoj stranci jasno ističemo: nismo protiv proširenja, nego protiv reformi koje bi potkopale načela na kojima Unija počiva. Proširenje mora ostati proces utemeljen na zaslugama, uz ozbiljan pristup i manje birokracije, osobito prema državama koje se nalaze u geopolitički osjetljivom okruženju.

Koji su temeljni razlozi naglog zaokreta u svezi s proširenjem, koliko je tu ruska agresija na Ukrajinu ključan faktor...? Može li EU biti spreman za novo proširenje do 2030. godine?

- Rat u Ukrajini ponovno je otvorio pitanje proširenja i jasno pokazao da ono nije samo tehnički proces nego i jedno od ključnih geopolitičkih pitanja našeg vremena. Taj je rat ujedno podsjetio na nužnost da Europska unija ima snažne i sigurne vanjske granice kako bi zaštitila Europu od malignih vanjskih utjecaja, pritisaka autoritarnih režima, migracijskih valova i prijetnji terorizma. Neuspjeh Europske unije da se snažnije angažira prema zemljama kandidatkinjama za proširenje doveo bi u rizik jačanje utjecaja i prisutnosti država poput Kine i Rusije, što se jasno vidi po kineskoj inicijativi "Pojas i put" u jugoistočnoj Europi, ali i po njezinim ulaganjima u strateški sektor rudarstva i sirovina. Proširenje je stoga sve jasnije prepoznato kao najvažniji instrument obrane Europe. Danas se vidi, od Sredozemlja do istočnih granica, da je politika proširenja strateški štit - način da se osigura stabilnost, mir i sigurnost u neposrednom susjedstvu. U tom kontekstu, EU s pravom ulaže snažnu potporu Ukrajini, zemlji koja se bori za slobodu i europske vrijednosti, ali i priprema, zajedno s Moldavijom, za buduće članstvo u Uniji. Ipak, dok je razumljivo da je pozornost usmjerena na istočnu frontu, ne smijemo zaboraviti ni ostale zemlje kandidatkinje, osobito one u jugoistočnoj Europi.

Upravo tu dolazi do izražaja važnost preventivne diplomacije - politike koja djeluje prije nego što kriza eskalira. Na tome sam godinama ustrajno radila u Europskom parlamentu, a ta je potreba posebno istaknuta u mom izvješću o preventivnoj diplomaciji, koje je Parlament usvojio u siječnju 2024. Ključno je da europska pomoć bude usmjerena na prepoznavanje i rješavanje potencijalnih izvora napetosti, uz potpuno razumijevanje lokalnog konteksta. Takav pristup danas je osobito potreban u Bosni i Hercegovini.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen poručila je da bi "sljedeće proširenje trebalo dovršiti europsko ujedinjenje do 2030. godine - ako budu ispunjeni svi uvjeti. To je ambiciozan, ali ostvariv cilj". Međutim, danas, na kraju 2025. godine, postaje sve očitije da je taj rok teško dostižan. Ključno je naglasiti da proširenje mora ostati utemeljeno na zaslugama. Bilo kakve ideje o "Europi u više brzina" ili pojednostavljenim pristupima, koji bi relativizirali kriterije, ne smiju narušiti integritet procesa. Ne smijemo dopustiti "švercanje" država u članstvo samo kako bi se ispunio politički cilj do 2030. godine, ni prihvatiti prijedloge o odlučivanju kvalificiranom većinom koji bi ugrozili načelo jednoglasnosti i jednakosti država članica.

Proširenje je strateško ulaganje u europsku sigurnost i stabilnost. Zato je jednako važno ulagati u administrativne kapacitete, ljudske resurse i održiv razvoj zemalja kandidatkinja. Kada dođe trenutak proširenja, moramo biti sigurni da u tim državama ima tko ostati - da imamo ljude koje ćemo uistinu integrirati u zajedničku europsku obitelj.

Tijekom svog nedavnog posjeta državama zapadnog Balkana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen poslala je snažnu poruku svima u regiji... Tko od njih ima najveće šanse ulaska u EU, a tko najveće probleme oko ulaska u EU?

- Posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen državama zapadnog Balkana snažna je potvrda da Europska unija ozbiljno računa na proširenje kao svoj ključni geopolitički prioritet. Taj posjet slijedio je nedugo nakon dolaska nove povjerenice za proširenje Marte Kos, koju sam tijekom rasprava u Europskom parlamentu više puta pozvala da osobno posjeti Bosnu i Hercegovinu i uvjeri se u stvarno stanje na terenu. Takvi posjeti i izravni razgovori s lokalnim čelnicima od presudne su važnosti, jer bez razumijevanja lokalnog konteksta teško je graditi povjerenje i uspješno voditi proces pristupanja.

Ako želimo pokazati da proširenje donosi mir, a ne samo tehničke reforme, tada taj proces mora započeti s Bosnom i Hercegovinom. Njezin napredak prema članstvu znači ulaganje u stabilnost cijele regije i najjaču potvrdu da je preventivna diplomacija temelj europske politike proširenja. Najvažniji korak na tom putu jest reforma izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, kojom će se osigurati jednakopravnost triju konstitutivnih naroda i legitimno političko predstavljanje svih građana. Bez tog ključnog političkog dogovora i lizbornog okvira koji će osigurati jednakopravnost triju konstitutivnih naroda i svih građana, Bosna i Hercegovina ne može ostvariti puni demokratski potencijal ni ući u fazu stvarnog približavanja Europskoj uniji.

Ulazak Bosne i Hercegovine u Uniju, uz puno poštovanje ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda i ostalih građana, bio bi dokaz da se suradnja i konsenzus mogu pretvoriti u stvaran politički uspjeh. Rješenje izbornog pitanja poslalo bi snažnu poruku da BiH može biti model stabilne, višenacionalne i europske države. Time bi postala najbolji primjer europskog modela suživota i poticaj ostalim zemljama regije na njihovu putu prema članstvu.

Ohrabruje što su politički akteri u BiH konačno postigli dogovor o reformskoj agendi, koja otvara pristup gotovo jednoj milijardi eura europskih sredstava. To će omogućiti gospodarski napredak, pristup jedinstvenom tržištu i nove investicije - pod uvjetom da vlasti nastave s provedbom dogovorenih reformi. U tom sam se području osobno snažno zauzimala kao suizvjestiteljica za Instrument pretpristupne pomoći (IPA III) i izvjestiteljica EPP-a za Plan rasta za zapadni Balkan, koji je komplementaran tom instrumentu.

Što s Crnom Gorom, kao i Srbijom, koja osim s EU-om ima i velikih unutarnjih problema...?

- Crna Gora mora pokazati napredak u poštovanju manjinskih prava, uključujući ravnopravnu zastupljenost u medijima, pravosuđu i javnoj upravi, kao i jačanje upotrebe manjinskih jezika u obrazovanju. Posebno je važno riješiti pitanje odštete za hrvatske logoraše iz logora Morinj i osigurati trajno pomirenje otvorenim dijalogom. Srbija bi, s druge strane, trebala jasno pokazati iskrenu predanost europskim vrijednostima. To znači poštovanje prava hrvatske manjine, uključujući upotrebu hrvatskog jezika u školama i medijima, zaštitu kulturne baštine i suzdržavanje od prisvajanja hrvatske kulturne i književne tradicije. Usto, za stvarno pomirenje i transparentnost u regiji ključno je otvaranje arhiva bivše UDBA-e i KOS-a.

Budućnost jugoistočne Europe je u Europskoj uniji. To mora biti jasno svima - i u Bruxellesu i u regiji. Jugoistočna Europa ostaje područje nadmetanja za utjecaj između Europske unije, Rusije i Turske. Upravo zato EU mora preuzeti odgovornost i uložiti dodatne napore u integraciju regije, osobito Bosne i Hercegovine - zemlje s kojom Hrvatska dijeli najdužu kopnenu granicu i koja čuva više od tisuću kilometara vanjske granice Europske unije.