Priča o proširenju Europske unije vruća je tema o kojoj se učestalo raspravlja i u širem kontekstu "slučaja Ukrajina", ali i "slučaja zapadni Balkan", što je podosta starija tema, ali je svako malo ponovo na dnevnom redu nadležnih EU institucija, napose Europske komisije. I dok iz Bruxellesa i Strasbourga posljednjih mjeseci stižu ambiciozne najave mogućnosti da se

EU proširi novim članicama do 2030., oprezniji komentatori upozoravaju kako je malo vjerojatno da će se ikakvo proširenje realizirati do kraja desetljeća.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nekoliko je puta rekla kako proširenje pridonosi miru i boljim odnosima, a The New Union Post, portal koji se isključivo bavi proširenjem Europske unije, navodi da će Europska komisija do kraja godine predstaviti novi prijedlog reformi procesa proširenja. Post piše kako su vodeći ljudi Unije svjesni da su reforme EU-a bile potrebne i prije, a s eventualnim proširenjem EU-a "one postaju nezamjenjive". I dok se čeka prijedlog Komisije, Europski parlament radi na izvješću o potrebi provođenja unutarnje reforme. U suprotnom, proširena Europska unija "riskira paralizu", a postojeći problemi učinkovitosti, demokracije i funkcioniranja "sigurno bi se dodatno povećali", zaključuje Post.

DOBITAK ILI GUBITAK

U međuvremenu, većina građana Europske unije, njih 56 posto, podržava daljnje proširenje, pokazalo je ispitivanje Eurobarometra objavljeno početkom rujna. Većina građana koji podržavaju proširenje EU-a vjeruje da bi njihova zemlja od toga imala koristi. Prednosti proširenja uključuju jači globalni utjecaj, veće tržište za tvrtke iz EU-a, više mogućnosti zapošljavanja te veću solidarnost i sigurnost. Istodobno, ispitanici izražavaju zabrinutost u vezi s migracijama, korupcijom i kriminalom te financijskim troškovima proširenja. Naglašavaju važnost osiguranja da zemlje kandidatkinje poštuju vladavinu prava, bore se protiv korupcije i štite temeljna prava, što su sve bitni elementi vjerodostojnog i na zaslugama utemeljenog procesa pristupanja. Također, ispitivanje je pokazalo da 67 posto građana smatra da nije dobro informirano o proširenju.

Koliko je tema proširenja u sadašnjim okolnostima kompleksno pitanje, mogli smo se uvjeriti i prigodom nedavnog sastanku na vrhu Berlinskog procesa u Londonu, na kojem se, u nizu gorućih tema (ukrajinski rat, migracije, energetika...), raspravljalo i o regionalnoj suradnji, uključujući i proširenje EU-a novim članicama. U povodu toga u izjavi za medije hrvatski premijer Andrej Plenković kazao je da je sastanak pokazao visok stupanj ambicije svih naših susjednih zemalja na jugoistoku Europe da što prije nastave s procesom otvaranja različitih poglavlja za članstvo u Europskoj uniji te da dobiju, što je prije moguće, pozitivnu dinamiku na razini institucija.

Ono pak što se pokazalo novim problemom jest najnoviji prijedlog, vezan uz "ograničeno pravo glasa" (bez prava veta) budućih novih članica EU-a. Što bi to zapravo značilo, koliko je ta opcija uopće realno izvediva, koji su dobri (ako ih ima), a koji loši aspekti takve mogućnosti, o kojoj se sad naveliko priča - mišljenja su različita, odnosno zasad ne postoji zajednički opći stav svih EU članica o tom pitanju. Zagovornici takvog "modela" tvrde kako bi inicijativa omogućila zemljama koje su trenutno na putu prema članstvu, odnosno najbliže cilju, poput Crne Gore, Moldavije i Ukrajine (zbog rata u "povlaštenom položaju", ističu pojedini komentatori), da uživaju mnoge prednosti članstva u EU-u, ali bez prava veta.

Upitan za mišljenje o prijedlozima da se pojedinim zemljama omogući brži pristup Europskoj uniji, ali da nemaju pravo glasa kao starije članice, hrvatski premijer je kazao kako nije oduševljen tom idejom. "Jedno od glavnih svojstava države jest da ju se poštuje. A poštuje ju se ako ima jednaka prava", poručio je Plenković. Dodao je da, prije svega, svatko treba poštovati sebe i truditi se u procesu pristupanja, kao što su činili i svi ostali koji su ušli u Europsku uniju. Na pitanje o konačnom datumu otvaranja pregovora za Bosnu i Hercegovinu, što je za RH od ključne važnisti u kontekstu proširenja, premijer je kazao kako vjeruje da smo vrlo blizu tog trenutka, podsjetivši na prošlogodišnju odluku Europskog vijeća o otvaranju pregovora, za koju je Hrvatska snažno lobirala. Plenković je usput pohvalio izlaganje predsjedateljice Vijeća ministara BiH Borjane Krišto te dodao da se očekuje imenovanje glavnog pregovarača, i eventualno njegovih zamjenika, s obzirom na ustroj Bosne i Hercegovine, a nakon toga treba prionuti na reforme. "Hrvatska je najangažiranija u podršci i vjerujemo da će se to dogoditi vrlo brzo", kazao je hrvatski premijer te još naglasio kako je za BiH jako važno da se do izbora, koji su iduće godine, pokuša riješiti pitanje pravednog izbornog zakona.

O proširenju EU-a oglasio se i predsjednik RH Zoran Milanović te početkom listopada u albanskom Draču ponovio svoj stav da Proces Brdo-Brijuni, kojim Hrvatska i Slovenija supredsjedaju, ne vidi kao "oblik mentorstva", nego kao podršku dviju članica EU-a zemljama jugoistočne Europe koje to još nisu. Još prije hrvatski je predsjednik izražavao skepsu prema budućem proširenju Europske unije, osobito kada je riječ o državama u susjedstvu i Ukrajini: "Zemlje regije u takvom su stanju da ih politike Zapada neće nikad prihvatiti u Europsku uniju, nažalost. Ukrajina je prevelika i hirovita da bi uopće ozbiljno bilo razgovarati o tome, ali joj svejedno zamagljuju oči i daju nekakva nepoštena obećanja", kazao je Milanović krajem travnja ove godine.

Sve u svemu, Republika Hrvatska bila je posljednja zemlja koja je ušla u EU, prije više od deset godina, a u međuvremenu je na valu Brexita Ujedinjeno Kraljevstvo izišlo iz Unije. Od postojećih zemalja kandidata zahtjev za ulazak u EU prva je podnijela Turska, još 1987. godine. Status kandidata ima od 1999., a pregovore je započela kad i Hrvatska, 2005. godine. No Turska, realno uzevši, nikada i nije napredovala na putu prema Uniji, a zbog "demokratskih nazadovanja" pregovori su zamrznuti od 2018., bez stvarne želje (osim one deklarativne) ijedne strane da se situacija promijeni.

Bilo kako god, stara priča o proširenju Europske unije iznova dobiva na aktualnosti. Sad se, naime, proces proširenja nastoji ubrzati, s više ili manje suvislih i realno utemeljenih argumenata dati mu novi zamah. Pritom se naglašava kako je proširenje postalo strateški prioritet EU-a s obzirom na izazove pred kojima se Europa našla posljednjih godina, otkako je Rusija agresijom na Ukrajinu promijenila dotadašnji geopolitički i geostrateški narativ o "vječnom miru" u posthladnoratovskoj Europi.

DALJINA ILI BLIZINA

Kako će "trakavica" o proširenju u konačnici završiti, ostaje vidjeti u mjesecima i godinama koji slijede. Drugim riječima, put u Europsku uniju u sadašnjim okolnostima krcat je mnogim problemima, upitnika je sve više umjesto da ih je sve manje. Pritom se završetak prve faze ulaska za nekoliko novih članica iz regije (Crna Gora, prije svih) do 2030. godine nameće kao "realna opcija s rezervom", a za zemlje tzv. "istočnog susjedstva" (Ukrajina i Moldavija, prije svih, a tu spadaju i Armenija, Azerbajdžan, Gruzija...) 2030. doima se više kao deklarativa politička podrška nego objektivno izvediv plan. Realnija opcija bilo bi proširanje do 2040., no to je rok koji se iz sadašnje perspektive čini kao daleka utopija.

U jednom svom dijelu ubrzanje proširenja zapravo je realno moguće jedino kad bi rat u Ukrajini prestao ne sutra, nego danas, kad bi se uspostavio trajan i održiv mir i kad bi se Rusija pomirila s neizbježnom činjenicom da uz svoju granicu ima novu članicu Europske unije. Možda bi se Putin s time i složio, za razliku od Ukrajine u NATO savezu, što za Rusiju ostaje nemoguća opcija, bez obzira na to što Zapad o tome mislio. Bar dok je Putin na vlasti.