Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U istraživanju teme pod naslovom “EU protiv UE” general u mirovini Corneliu Pivariu, član Savjetodavnog odbora IFIMES-a, osnivač i bivši izvršni direktor Ingepo Consultinga, analizira suvremenu dvojbu Europe - sukob između ujedinjene Europe kao zajedničkog ideala i Europske unije kao birokratskog mehanizma. U Magazinu prenosimo neznatno skraćeni tekst uz prilagodne u opremi.

Dorian Vlădeanu u svom eseju “EU protiv UE” iz lipnja 2023. godine (uz dopuštenje obitelji, Corneliu Pivariu esej je finalizirao i bit će objavljen u skorašnjoj knjizi) istražuje definirajuću napetost suvremene Europe: opoziciju između EU - Europske unije kao institucionalne, tehnokratske i normativne strukture, te UE - ujedinjene Europe kao političkog, kulturnog i identitetski zasnovanog ideala. Igra riječi, naizgled jednostavna, nosi dvostruko značenje: na engleskom jeziku “EU” označava Europsku uniju; a na rumunjskom EU je lična zamjenica “ja”, koja simbolizira i pojedinca i historijski san o ujedinjenoj Europi.

Dakle, naslov sugerira sukob između dvije stvarnosti: s jedne strane ujedinjene Europe kao projekta solidarnosti i zajedničke sudbine; s druge strane Europske unije kao birokratskog i institucionalnog mehanizma. Pojedinac - građaninovo “ja” - nalazi se uhvaćen između ove dvije razina, ali se često osjeća više isključenim nego predstavljenim.

Da bismo razumjeli ovaj kontrast, moramo se prisjetiti da ideja “ujedinjene Europe” datira mnogo prije Europske unije: od Rimskog Carstva, koje je nametnulo prvi oblik političkog jedinstva, preko srednjovjekovnih vizija zajedničkog kršćanstva, do humanističkih i prosvjetiteljskih projekata koji su zamišljali Europu razuma i napretka. U 20. stoljeću, nakon tragedije dva svjetska rata, ideal se materijalizirao u Schumanovu planu i Europskoj zajednici za ugalj i čelik, a poslije i u osnivačkim ugovorima. U tom smislu ujedinjena Europa znači vrijednosti i zajednički identitet, a Europska unija - proizvod Mastrihtskog i Lisabonskog ugovora - sve više postaje institucionalni aparat.

ZAMKE I IZAZOVI

1. Kriza legitimiteta i demokratsko otuđenje: Europska unija danas se suočava s krizom demokratske legitimnosti. Mehanizmi javnih konzultacija i građanskog sudioništva u mnogim slučajevima djeluju formalno i bez autentičnosti. Građani su pozvani da sudjeluju, ali odluke se često čine već donesenim. Relevantan primjer je niska izlaznost na izborima za Europski parlament. U 2014. godini izlaznost je bila samo 42,6 %; u 2019. godini, iako je porasla na 50,7 %, ostala je znatno ispod razine tipične za nacionalne izbore. Ova odsutnost signalizira percepciju da su institucije EU-a udaljene i da ne utječu izravno na svakodnevni život ljudi. U mnogim zemljama, kampanje za europske izbore su bile pretežno obilježene nacionalnim, a ne europskim temama, što naglašava fundamentalni jaz između građana i Bruxellesa. Štoviše, tehnokratski jezik europskih dokumenata - pun pravnih i ekonomskih termina - još više udaljava građane. Komunikacija se doživljava kao apstraktna, nepristupačna i bez empatije. Europa se pojavljuje kao efikasan mehanizam, ali ispražnjen od značenja. Pojedinac više ne prepoznaje sebe u ovom konstruktu, što potiče demokratsko otuđenje. Debata o “demokratskom deficitu” Unije, prisutna od 1990-ih, i dalje je relevantna. Činjenica da izvršnu vlast EU-a (Komisiju) ne biraju izravno građani, već se imenuje pregovorima između vlada i Parlamenta, pojačava osjećaj distance. U očima mnogih, demokratski legitimitet Unije je indirektan i nedovoljan.

2. Ujedinjena Europa - ideal izgubljen između ugovora i propisa: Esej povlači jasnu razliku između ujedinjene Europe kao ideala i Europske unije kao institucije. Prva pretpostavlja solidarnost među narodima, zajednički identitet i zajedničke vrijednosti. Druga se često svodi na direktive i norme. Ova razlika objašnjava zašto građani više ne osjećaju da “biti Europljanin” nosi mobilizirajuće značenje. Zajednički simboli - plava zastava, Oda radosti kao himna, Dan Europe - nisu uspjeli stvoriti afektivni identitet usporediv s nacionalnim. Euro, kao zajednička valuta, donio je očigledne ekonomske koristi, ali nije postao emocionalni simbol, kao što je dolar za Amerikance.

Brexit je najupečatljiviji primjer: mnogi Britanci su smatrali da je Unija birokratska konstrukcija, lišena identitetske dimenzije “ujedinjene Europe”. Debate u Francuskoj i Nizozemskoj, gdje je europski ustavni ugovor odbačen referendumom, otkrivaju isti trend: institucija ne uspijeva inspirirati privrženost. Dakle, umjesto da izražava sudbinsku zajednicu, EU se doživljava kao bezlični nadnacionalni entitet. “Ujedinjena Europa” ostaje prizivani ideal, dok “Europska unija” dominira svojim normama i procedurama.

FAKTORI PODJELA

3. Društveni i politički efekti raskola: Ovaj raskol proizvodi opipljive posljedice:

* Izborna apstinencija - znak neangažmana i nepovjerenja;

* Porast suverenističkih struja, koje naglašavaju povratak donošenja odluka na nacionalnoj razini;

* Slabljenje europske kohezije, kako raste opozicija između integracionista i suverenista.

Europski građanin se osjeća sveden na ulogu “poreznog obveznika” ili “korisnika politike”, ali ne i na istinskog političkog partnera. Prazninu značenja koju su ostavile europske institucije popunjavaju suverenističke snage, obećavajući povratak poznatom okviru nacionalne države i veću autonomiju u donošenju odluka.

Primjeri su brojni: u Mađarskoj, Viktor Orbán tvrdi da postoji “nacionalni suverenitet” u suprotnosti s Bruxellesom; u Poljskoj, konzervativne vlade tvrde da temeljne odluke moraju ostati u Varšavi; u Francuskoj, Marine Le Pen zagovara Europu nacija, a ne nadnacionalnu integraciju; u Italiji, Giorgia Meloni gradi svoju poruku oko odbrane nacionalnog identiteta i vraćanja suvereniteta. Brexit je, također, u suštini bio čin političkog i ekonomskog suvereniteta.

Ove tendencije pokazuju da se u nedostatku uvjerljive naracije Unija osporava ne samo u smislu efikasnosti već i legitimnosti i značenja. Još jedan važan faktor koji naglašava jaz između građana i institucija EU-a je ideološka orijentacija koju je preuzelo čelništvo Unije posljednjih godina, a koju mnogi povezuju s kulturnim neomarksizmom, fenomenom “probuđenih” i upornim promoviranjem LGBTQ+ agende.

Umjesto da solidarnost, sigurnost i ekonomski prosperitet stavi u prvi plan, Bruxelles je postupno u središte svog službenog diskursa doveo skup kontroverznih kulturnih i identitetskih tema koje su podijelile europska društva:

* Redefiniranje rodnih uloga i promoviranje politika “političke korektnosti” koje se doživljavaju kao pretjerane;

* Naglašavanje raznolikosti i inkluzije na štetu tradicionalnih europskih kulturnih vrijednosti;

* Uvjetovanje određenih sredstava ili politika usvajanjem zakonodavstva o pravima LGBTQ+.

4. Europska unija između institucije i zajednice: Današnja prava napetost nije između Istoka i Zapada, ili Sjevera i Juga, već između EU-a kao institucije i UE-a kao ujedinjene Europe kao ideala. Prvo je regulirano ugovorima i pravilima; drugo je inspirirano vrijednostima i osjećajem pripadnosti. Unija ostaje uhvaćena između dva politička modela: federalizma - u kojem središnja vlast ima izravno moć nad građanima, i konfederacije - u kojoj države zadržavaju puni suverenitet. Ova strukturna dvosmislenost sugerira da se Unija ne čini ni jednim ni drugim: prejaka da bi bila samo savez država, ali preslaba da bi bila prava federacija. Ako se Europska unija doživljava isključivo kao pravni i administrativni mehanizam, riskira da izgubi vezu sa svojim izvornim temeljem - zajednicom sudbine. O Ugovoru se može ponovo pregovarati, ali vrijednosti se moraju živjeti i dijeliti.

5. Smjerovi za rekonstrukciju - od tehnokracije do žive zajednice: Da bi se nadišla ova kriza, autor predlaže nekoliko smjerova:

* Vraćanje građanina u središte europskog donošenja odluka, kao sudionika, a ne kao motritelja;

* Demokratizacija europskih institucija, jačanjem uloge Parlamenta i osiguravanjem transparentnosti;

* Razvoj političkog diskursa koji je pristupačan i ljudski, sposoban inspirirati, a ne samo tehnički informirati;

* Poštovanje supsidijarnosti i kulturne raznolikosti, kao alternativa pretjeranoj uniformnosti;

* Stvaranje zajedničkog narativa koji nadilazi ekonomsku dimenziju i potvrđuje civilizacijsko značenje Europe.

Ovi smjerovi nisu samo teorijski, pozitivni primjeri već postoje. Program Erasmus+ stvorio je generaciju mladih Europljana sa zajedničkim iskustvima; odgovor Unije na pandemiju, kroz zajedničku nabavu cjepiva, pokazao je solidarnost u praksi; a mjere za podršku energetskoj sigurnosti u suočavanju s ratom u Ukrajini pokazale su da kolektivna akcija donosi opipljive koristi. Stoga Uniju ne treba napustiti, već ponovo usidriti u idealu ujedinjene Europe.

EUROPA JE NAŠA

Zaključak: ”EU protiv UE” je dijagnoza suvremene europske dvojbe - sukoba između ujedinjene Europe kao zajedničkog ideala i Europske unije kao birokratskog mehanizma. Bez istinskog pomirenja, Europa riskira da ostane funkcionalna konstrukcija, ali lišena duše. Suverenističke struje nisu samo konjunkturna opozicija, one su signali potrebe za smislom, identitetom i sudioništvom. One pokazuju da europski projekt više ne može biti samo tehnokracija - on mora ponovo postati živa zajednica.

U multipolarnom svijetu, suočena s konkurencijom Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije, Europska unija ne može sebi priuštiti ostati samo regulatorni aparat. Njezin opstanak i relevantnost zavise od njezine sposobnosti da ponovo poveže institucije s građanima i da ponovo transformira “EU” u autentičan izraz “UE” - i pojedinca i ujedinjene Europe kao ideala. Tek tada će europski građani moći iskreno reći: Europa je i moja. (Tekst predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.)