Ovo je još jedan od mnogih romana o boli, otporu i ženskoj introspekciji u vremenu postfeminističke nesigurnosti. Roman "Žena nije muškarac" (Petrine knjige, 2025.) palestinsko-američke spisateljice Etaf Rum donosi snažnu, potresnu priču o ženama koje, između tradicije i suvremenosti, Palestine i male kućice u Americi, New Yorku, Brooklynu, pokušavaju pronaći glas u svijetu koji ih uporno ušutkava. Taj svijet je, u pravilu, vlastita obitelj, majka, otac, braća, rođaci, palestinska zajednica… Riječ je o romanu koji se, premda pisan u realističkom ključu, otvara u metafizički prostor unutarnjeg zatočeništva i borbe za (žensku) samospoznaju.

U središtu narativa stoji trostruka priča triju generacija palestinskih žena - bake, majke i kćeri - koje povezuje ista šutnja i ista težina naslijeđene patnje. Etaf Rum prikazuje kako se u zatvorenim obiteljskim i vjerskim okvirima ženski identitet formira kao nešto krhko, sramežljivo i krivo, a ipak, u konačnici, kao ono što nije moguće samo tako uništiti. Taj kontrast između slabosti i snage, tišine i prkosa, čini srž njezina pripovjednog svijeta.

Roman se može čitati i kao svojevrsni postfeministički tekst: on više ne postavlja pitanje može li žena biti slobodna, nego što uopće znači sloboda kada su svi oblici identiteta već unaprijed kodirani. Etaf Rum ne zauzima militantnu, nego introspektivnu poziciju - njezine junakinje ne traže revoluciju, nego mogućnost da razumiju same sebe. To je roman o tihoj emancipaciji, o unutarnjem prijelomu koji prethodi svakom društvenom činu.

Ilustracija

U tom smislu "Žena nije muškarac" pripada generaciji romana koji nastaju nakon "klasičnog feminizma", u vremenu kada su ideali jednakosti već postali općeprihvaćeni, ali emocionalna i kulturna podloga svijeta još uvijek nije slijedila te promjene. Etaf Rum se, stoga, bavi posljedicama emancipacije - nesigurnošću, osjećajem krivnje, i pitanjem što učiniti s vlastitom slobodom kada ona više nije teorijska kategorija, nego životni teret. "Došlo joj je da zaplače. Sramila se što je žena, sramila se sebe i svojih kćeri." (str. 201).

Usporedba s romanom Julijane Matanović "Stoji ti put" otkriva zanimljive dodirne točke između dviju autorica koje dolaze iz vrlo različitih kulturnih konteksta. Roman "Stoji ti put" progovara iz hrvatskog, onog njezinog balkanskog dijela, u kojem je ženska emancipacija već normativna, ali emotivni obrasci ostaju duboko tradicionalni. Kod nje je introspekcija blaga, melankolična, često vezana uz nostalgiju i obiteljsko pamćenje. Etaf Rum, nasuprot tomu, piše iz drastično suženog prostora ženskog iskustva - iz kulture u kojoj osobna sloboda nije pretpostavljena, nego zabranjena. Njezina junakinja ne traži ravnotežu, nego izlaz. Taj se izlaz otvara jedino kroz jezik - kroz čin pripovijedanja koji postaje i čin otpora.

Obje autorice, svaka na svoj način, pokazuju da je pričanje samo sebi čin opstanka. Kod Matanovićeve to je gesta emocionalne rekonstrukcije, kod Rum gesta egzistencijalnog preživljavanja. U oba slučaja žena svoju stvarnost konstruira kroz naraciju, a književnost postaje jedini prostor slobode koji nitko ne može oduzeti.

Najdublja razina romana Etaf Rum jest svijest da je za njezinu junakinju književnost jedini oblik stvarnog života, od potajnog čitanja "Tisuće i jedne noći" do "Ane Karenjine". U svijetu u kojem su svi drugi prostori zatvoreni - obitelj, religija, društvo - ostaje samo riječ. Pisanje i čitanje nisu bijeg iz stvarnosti, nego njezina zamjena, njezin produžetak u simboličkom obliku.

Rum time postavlja pitanje koje nadilazi feminizam: može li čovjek - ne samo žena - živjeti izvan jezika? Kada život postane nemoguć, tekst preuzima njegovu funkciju. Junakinja romana "Žena nije muškarac" piše jer je to jedini način da ne nestane. U toj svijesti Rum se približava autorskoj poziciji Virginije Woolf ili Elene Ferrante - pisanje kao jedini mogući oblik disanja.

Knjiga "Žena nije muškarac" roman je o tihoj hrabrosti, o boli i sramu, ali i o upornosti jedne svijesti koja ne pristaje na šutnju. Etaf Rum donosi tekst koji ne traži razumijevanje, nego suosjećanje; ne opisuje feminizam kao ideologiju, nego kao sudbinu.

Usporedba s Julijanom Matanović dodatno otkriva da su granice ženskog iskustva, unatoč kulturnim razlikama, uvijek slične: obje autorice govore o potrebi da se vlastiti život prepiše u jezik, jer jedino ondje može postati smislen.

Na kraju, ostaje dojam da za junakinje ovih romana (a možda i za same autorice) literatura nije samo način da se živi, nego jedino iskustvo koje doista postoji. "Nakon kupanja otpratila bi Deyu i Noru do autobusne stanice i posjela Leylu i Amal pred televizor, da može što prije obaviti kućanske poslove i vratiti se knjigama." (str. 250-251). Doduše, ta činjenica, ni na koji način neće spriječiti majku da upita kćer: "Reci mi", Fareeda se približavala Sari, "hoće li te knjige naučiti kuhati i čistiti"? Hoće li ti pomoći da nađeš muža? Hoće li ti pomoći da odgojiš djecu?" (str. 104).

U širem književnom kontekstu "Žena nije muškarac" može se čitati uz bok nizu romana koji tematiziraju žensku slobodu, pravo na glas i unutarnju autonomiju. Etaf Rum tu pripada skupini autorica koje se, svaka u svom jeziku i kulturi, bave istim pitanjem: kako žena pronalazi riječ ondje gdje joj je oduzeto pravo da govori.

Najbliži suvremeni pandan može se pronaći u romanu Elene Ferrante "Genijalna prijateljica", gdje ženski glas izlazi iz svijeta tišine i patrijarhalnog Napulja pedesetih godina. Poput Ferrante, i Rum gradi narativ o odrastanju u zajednici u kojoj ženska riječ nema društvenu težinu. No dok Ferrante naglasak stavlja na prijateljstvo kao prostor oslobađanja, Rum pronalazi spas jedino u unutarnjoj introspekciji i pisanju.

Sličan ton, ali drukčiju formu, nalazimo u romanu "Draga Ijeawele ili Feministički manifest u petnaest savjeta" (VBZ, 2020.) koji potpisuje Chimamanda Ngozi Adichie - hibridu između pisma i manifesta, gdje se sloboda žene definira kao mogućnost da "priča vlastitu priču". Iako Adichie piše s mnogo više izravne političnosti, a Rum iz pozicije šutnje i straha, obje autorice polaze od istog uvida: da emancipacija započinje činom imenovanja vlastitog iskustva.

Ako pak tražimo raniji literarni izvor, onda je Virginia Woolf u eseju "Vlastita soba" gotovo proročki prepoznala ono što Rum danas pripovijeda kroz fikciju - da žena mora imati i "prostor" i "jezik" da bi postojala kao cjelovito biće. Kod Rum taj prostor više nije fizička soba, nego unutarnji azil, zamišljeni teritorij jezika.

S druge strane Margaret Atwood u romanu "Sluškinjina priča" tematizira istu dijalektiku - šutnju i govor, ali u distopijskom ključu. Dok Atwood pokazuje kako se ženski glas sustavno briše, Rum prikazuje kako taj glas ipak preživljava, makar i kao šapat. Njihova je razlika u tonu, ali ne i u poruci - i u najrepresivnijem sustavu, ženska riječ ostaje posljednje utočište slobode.

U regionalnom kontekstu proza Etaf Rum može se usporediti i s romanima Slavenke Drakulić, osobito s knjigom "Kao da me nema", gdje se ženska perspektiva suočava s ratom, nasiljem i moralnim preživljavanjem. I tu, kao i kod Rum, tijelo i jezik postaju dva međusobno ovisna oblika otpora: tijelo trpi, ali riječ svjedoči!

Zajednički nazivnik svih tih romana - od Woolf do Ferrante, od Adichie do Rum - jest vjerovanje da govor spašava. Ženska sloboda ne počinje revolucijom, nego rečenicom. Etaf Rum, u tom smislu, nije samo autorica arapske dijaspore ni feministička pripovjedačica nego dio globalnog književnog pokreta u kojem je pisanje zamjena za život, a riječ posljednji dokaz postojanja.