U povijesti hrvatskog novinstva izrazito važnu ulogu, naročito u razdoblju do 1918. godine, igrali su stranci, odnosno pridošlice u hrvatske zemlje. U još većoj mjeri navedeno vrijedi za povijest novinstva multikulturnog i multietničkog Osijeka, a jedan iz plejade istaknutih osječkih novinara koji nisu rođeni u Osijeku, ali su Osijek zavoljeli, uz njega se trajno vezali i u njemu ostavili dubok trag, jest i moravski Nijemac Carl M. Benda, čija se stota obljetnica smrti - ujedno i 170. obljetnica rođenja - navršila nedavno, 19. rujna.

Carl Benda - čije se osobno ime rijetko, i isključivo nakon 1918. godine, pojavljuje u hrvatskoj inačici (Dragutin) - nedvojbeno je najznačajniji kao dugogodišnji urednik osječkog lista "Slavonische Presse", lista koji uz "Die Drau" te "Narodnu/Hrvatsku obranu" čini trolist najvažnijih osječkih novina do 1918. godine.

NIJEMAC U OSIJEKU

Carl Benda rođen je u njemačkoj obitelji u mjestu Dedice (njemački Dieditz) u današnjoj Češkoj, a formativne godine provodi u Beču, gdje stječe i prva publicistička iskustva, surađujući, uz ostalo, i u listu "Deutsches Volksblatt". Carska je prijestolnica nesumnjivo utjecala na njegovo sazrijevanje i može se samo nagađati kojim se poznanstvima i preporukama ima zahvaliti njegovo preseljenje iz Beča u Osijek, na rub habsburškoga imperija, no ono što sigurno znamo jest da je povod nesumnjivo bio povezan s listom "Slavonische Presse", koji u Osijeku izlazi od 1885. godine. Prvi urednik ovoga lista bio je Victor Hahn, a kada je on napustio u Osijek i otišao u Berlin, njegovo mjesto povjereno je Bendi, koji je punu trideset i jednu godinu, od 1889. do 1920., uređivao list, ispunjavajući njegove stranice tisućama svojih tekstova. Posljednje četiri godine, od 1917. i povlačenja dotadašnjeg vlasnika Dragutina Laubnera, Benda je u cijelosti vodio list.

Ustupljeno

“Slavonische Presse" bio je list na njemačkom jeziku, što ne znači da nije bio i hrvatski list, koji je iznimno važan za razumijevanje osječke građanske kulture toga doba, a što je najbolje potvrđeno istraživanjima Vlade Obada. Kao i druga dva spomenuta lista, i "Slavonski tisak" danas nam je gotovo neprocjenjiv povijesni izvor, za što upravo Carlu Bendi pripadaju ponajveće zasluge.

Što se tiče političkog smjera lista, Laubner i Benda - očekivano - zagovaraju održanje vjekovne hrvatsko-mađarske državne unije pod habsburškim žezlom, nazirući u tom okviru povoljne okolnosti za ostvarenje (i) hrvatskih nacionalnih interesa, te je stoga "Slavonische Presse" vrlo blizak "Die Drau", drugom osječkom unionističkom listu. Međutim, razlika među listovima je vidljiva u pogledu koji urednik "Drave" Julije Pfeiffer, podrijetlom mađarski Židov, usmjerava ponajprije prema Budimpešti, dok su Laubneru i Bendi pred očima prije svega ipak Beč i dinastija Habsburg. Navedeno je jednako bilo vidljivo na stranicama kalendara "Essegger Bote" koji godinama također uređuje Benda; u kalendaru, podnaslovljenom Illustrierter Kalenderfür Stadtund Landleute (Ilustrirani kalendar za gradsko i seosko stanovništvo) naročita pozornost bila je posvećivana Monarhiji i carskoj obitelji, objavljivane su fotografije i genealogije Habsburgovaca i tomu slično.

Tijekom duge karijere Benda se okušao u različitim oblicima feljtonističke publicistike; pisao je i kazališne i likovne kritike, a za nedjeljna izdanja svojega lista pisao je šaljive, među Osječanima omiljene tjedne osvrte naslovljene "Spaziergänge" ("Šetnje gradom"), nanizavši naposljetku ukupno 1730 nastavaka tog feljtona!

Osijek krajem 19. stoljeća bio je, dakako, etnički šarolika, ali izrazito germanofona sredina, i Carl Benda se u njemu zasigurno nikada, ili bar do pred kraj života, nije osjećao kao stranac, što je naposljetku razvidno i iz činjenice je bio istaknut i zaslužan sudionik osječkoga društvenog života, aktivno pridonoseći radu više građanskih društava. Naročitog spomena vrijedno je njegovo sudjelovanje u radu osječkoga Građanskog streljačkog društva, jednog od najuglednijih osječkih društava. Benda je bio član tog društva od 1889. godine do smrti, a punih trideset godina obnašao je i dužnost društvenog tajnika.

Korjenito izmijenjenim okolnostima koje su uslijedile nakon 1918. godine, kada se urušio čitav svijet koji je osjećao svojim i kada su trijumfirali njegovi politički protivnici, Carl Benda nije se najbolje prilagodio. Sredinom 1919. godine podnio je ostavku na dužnost tajnika u Streljačkom društvu, a godinu dana poslije, zacijelo i zbog rezigniranosti, napušta uredništvo "Slavonische Presse" te se nakratko pridružuje uredništvu "Die Drau" (do kraja je, međutim, čuvao uvezana godišta "Slavonskog tiska", spremno ga ustupajući na korištenje zainteresiranim istraživačima). Zbog uznapredovale bolesti morao se ostaviti pera te je posljednje godine proveo bolujući. Skončao je tužno, u neimaštini, preminuvši 19. rujna 1925. u osječkoj gradskoj bolnici. Pokopan je sutradan, na groblju sv. Ane, gdje pod skromnim spomenikom i danas počiva, a natpis na njemačkom jeziku govori tek da je bio novinar, da je rođen 19. rujna 1856. i da je preminuo sedamdeset godina poslije.

GROB U OSIJEKU

Ustupljeno

ZAVRŠNA PRIČA

Na posljednji počinak ispratili su ga brojni kolege novinari i prijatelji, ispunjeni gorčinom zbog činjenice da Jugoslavensko novinarsko udruženje nije osjetilo potrebu da financijski bar donekle olakša Bendinu starost, kao i činjenicom da se nitko od osječkih gradskih vlasti nije pojavio na pokopu. Pokojnikov kolega, novinar "Hrvatskog lista", oprostio se od Bende i ovim riječima: "Novinar zna za svačiju smrt i za svačiji sprovod, ali novinarova smrt nije ništa veća od njegove jedne lokalne bilješke. Jučer smo jednog novinara sahranili vrlo skromno. Da je barem bio vatrogasac, bila bi mu na sprovodu počasna četa, zastava i muzika."