Roman "1983. - romaneskni manevri" (Fraktura, 2025.) Miljenka Jergovića složen je od trideset i tri priče, koje zajedno grade mozaik jedne godine - 1983! Mogao je autor izabrati i neku drugu, jednako zanimljivu godinu, ali on se zbog nekih svojih osobnih motiva odlučio upravo za tu godinu. Te godine autor je pohađao treći razred jedne od sarajevskih gimnazije. Nema nikakve dvojbe da je 1983. godina jedna od najvažnijih godina u povijesti Sarajeva jer već sljedeće, 1984. godine u tom će se gradu održati Zimske olimpijske igre. Cijeli grad i njegova neposredna blizina jedno su veliko gradilište, grade se novi kvartovi, rješavaju stari, stoljetni infrastrukturalni problemi, grad se preko noći mijenja.

PIXSELL

Komunisti ništa ne prepuštaju slučaju, Olimpijada je prilika da svijetu ponude svoju najljepšu sliku/priču o "bratstvu i jedinstvu", o toleranciji, o multikonfesionalnosti, o suživotu svega i svačega…; a Sarajevo je za takvo što idealno mjesto. Tko se još sjeća Andrićeve novele "Pismo iz 1920"? No neće proći ni desetak godina, a neke će nas politike podsjetili na aktualnost te novele.

PARADA SJEĆANJA

No te, 1984. godine Miljenko Jergović postat će vojnik JNA, jer su neki mudraci odlučili da svi završeni srednjoškolci prije nastavka studija (ili zaposlenja) moraju odslužiti obvezan vojni rok. Zbog te činjenice M. J. nije baš najsretnije biće na svijetu. Naime, na mnogo mjesta u ovome romanu (možda će biti kritičara koji će osporavati ovu atribuciju, ali ako smo "Bearu" I. Đikića interpretirali kao roman, onda ne vidimo razloga da i "1983." ne interpretiramo na isti način, to više što je roman žanr koji se i temelji na "protejskoj svijesti"). Nema nikakve dvojbe da se radi o vrlo ambicioznom (čitajte: pretencioznom) tekstu. Konačno, i radi se o autoru kojem pretjerivanja, i to u svim segmentima njegova kulturno-političkog djelovanja, uopće nisu strana. Zato i mislim da je 1983. godina slučajno izabrana, jer ambicije autora i njegovi "manevri" uvelike nadilaze granice ove godine. Doduše, treba reći da je riječ o godini koja uopće nije bila nezanimljiva, J. B. T. je umro koju godinu prije, jugoslavenski socijalizam ušao je u svoju završnu, mračnu fazu, koja još nije svima vidljiva, jugoslavenska mladost od Vardara pa do Triglava sluša i rock, i punk, i pop-glazbu. To je vrijeme novog vala, sluša se Azra, Idoli, Pankrti… Te je godine Danijel Popović nastupio na Euroviziju i njegova "Julie" nije uopće loše prošla na tom natjecanju. Naime, u bivšoj državi i takve su se manifestacije doživljavale za nijansu preozbiljno. Dobar plasman na Euroviziji ondašnja vlast doživljavala je kao vlastiti uspjeh. Koju godinu prije nego što će se država raspasti Jugoslavija je pobijedila na Euroviziji. Jedino mi nije jasno je li nam se tim izborom ondašnji žiri želio narugati ili nas je želio spasiti?!

PIXSELL

U ožujku te godine u Beogradu dva mlada Armenca počinila su atentat na turskog veleposlanika, a neki slučajni prolaznici, očevidci tog tragičnog događaja, ničim izazvani, dali su se u potjeru za teroristima. Neki od njih su u tom metežu i stradali. I to ne od terorista, već od svojih, koji imaju običaj kada izlaze na gradske ulice da za svaki slučaj ponesu i oružje. I, ako je vjerovati policijskim zapisima, neki od tih slučajnih prolaznika nisu oklijevali i aktivno su se uključili u rješavanje incidenta o kojem tog trenutka nisu znali baš ništa - ni tko su počinitelji, ni tko je stradao, ni koji su motivi… Ali ni to neznanje o čemu se, zapravo, radi nije ih omelo u izvršenju njihove "građanske dužnosti" - pucati, pa što pogodiš! No zahvaljujući upravo tom atentatu veći dio ondašnje YU javnosti prvi je put uopće čuo za genocid koji su tijekom Velikog rata 1915. godine Turci počinili nad Armencima, muslimani nad kršćanima.

MARKER-OBJEKTI

Jergović u ovome romanu radi dvije stvari odjednom: s jedne strane rekonstruira konkretnu društvenu i političku atmosferu ranih 1980-ih (godine neposredno nakon smrti J. B. Tita), a s druge strane pokazuje kako se privatni životi, koji pripadaju "slaboj/maloj" povijesti i gradski osjećaji (posebice oni sarajevski) upisuju u "veliku/jaku" povijest. I taj paradoks - svakodnevnica koja se, na prvi pogled, ne razlikuje nešto previše od nekih ranijih, mirnih ideoloških vremena, a zapravo ona se polako, ali sigurno mijenja, ide prema svome neizbježnom kraju, jer sve što se još do jučer činilo čvrstim, u međuvremenu pretvorilo se u dim - dominantni je ton ovoga romana. Čitatelj može osjetiti svu trulež tog "kasnog socijalizma", i to čak i ne kao neku rigidnu ideologizaciju svakodnevnice, već više kao nedefinirano psihološko stanje u kojem dominira nepodnošljivi osjećaj posvemašnje neizvjesnosti. I prikaz te nepodnošljivosti dan je kroz čitav niz malih rituala, od odlazaka na koncerte, kazališne predstave…, pa sve do opisa sitnih, benignih švercera, putovanja do Trsta, Istanbula, jukstaponiranih kulturnih odrednica i naglašenih, uglavnom nervoznih, privatnih reakcija pripovjedača spram svega toga.

Riječ "poslije Tita" ovdje ne znači tek kronološku oznaku; radi se o prostoru u kojem je nestajao veliki simbol, a na njegovo mjesto polako su se uvlačili drugi narativi - etnički, idejni, kulturni… Jergović to postiže kombinacijom dokumentarnih (novinskih, enciklopedijskih) bilješki/natuknica, memorabilija i sitnih prozaijskih mise-en-scène koje pokazuju kako se kolektivna povijest "zavlači/ulazi" u obiteljske sobe. Gdje i ono intima postaje dio politike, u radio i TV emisije, u pop-pjesme, u novinske članke…

Jergović vješto koristi kulturne "marker-objekte" kako bi što vjernije opisao vrijeme, pa će se tako u tim pričama referirati na neke njemu važne knjige, predstave, autore, Kiša, Krležu, Radulovića… čime ujedno dodatno afirmira svoje političko-estetske stavove i ukus. (I opet bolno nedostaju oni etički!) Ali Jergović uz dobru literaturu voli i (dobru) glazbu, new-wave, sluša Azru, sviđa mu se punk… Sam sebe definira kao jednog od prvih sarajevskih punkera, pa nam je tako ispričao i priču o tome kako jer kupio/nabavio svoju prvu punk-jaknu! Spomenuta Azra, kao i druge bendovske reference, funkcionira kao akustični pejzaž: festivali, popularni radioprogrami, Eurovizija i televizijski spektakl - sve to služi kao vremenska potvrda i kao emocionalni katalizator likova. Ukratko, ono što se čita (Kiš i suvremenici) i ono što se sluša (Azra, new-wave, šlageri koji su se tada puštali na radiju i televiziji) grade autentičnost atmosfere, istovremeno otkrivajući i sve veće razlike ukusa, ne samo one generacijske već i one sve vidljivije socijalne razlike u navodno besklasnom društvu. To je, između ostalog, i vrijeme sve veće vidljivosti "guzonjinih sinova"! O nekim ranijim sinovima (Miši Brozu, Vanji Špiljku, Mići Rankoviću…) nismo znali apsolutno ništa. Oni su za sve nas živjeli u nekom "zabranjenom gradu".

Ako pravilno interpretiramo sve ove kulturne signale, onda je i više nego vidljivo da 1983. u Jugoslaviji nije postojalo jednolično kulturno polje - postojali su paralelni svjetovi koji između sebe nisu, ni na koji način, korespondirali. Jergović tu činjenicu koristi kao pripovjedački kontrapunkt, jer čitanje Kiša i slušanje Azre nisu nimalo neutralni podaci, nego indeksi specifičnosti njegova (hibridnog) identiteta.

PIXSELL

Događaji poput smrti Aleksandra Rankovića (ljeto 1983.) i atentata na turskog veleposlanika u Beogradu (proljeće 1983., atentat koji je imao međunarodni odjek) u Jergovićevu tekstu ne pojavljuju se isključivo kao vijesti - oni djeluju kao podzemne tektonike: bitno utječu na promjenu raspoloženja u društvu, otvaraju sve naše strahove, pokreću razgovore u kuhinjama i balkanskim kafanama/krčmama. Ali te događaje Jergović svjesno koristi kako bi (nepotrebno) provocirao, prije svega, hrvatsku desnu javnost! Moram priznati da mi nije jasan njegov (pre)sentimentalni odnos prema liku i (ne)djelu Aleksandra Rankovića! Jergović marno bilježi kako je drug Leka bio objekt stalnog praćenja određenih službi nakon svojeg političkog pada, u ljeto 1966. godine, i pada službe koju je upravo taj isti drug Leka formirao. I sada bismo mi trebali plakati nad zlom sudbinom jednog bivšeg političara, kojem su ruke "krvave do lakta"!

Upravo tim riječima jedan drugi jugoslavenski političar opisao je svoju (komunističku) prošlost. I ako bismo bili cinični, onda bismo mogli primijetiti kako je i Himmler u slobodno vrijeme svirao violinu (ili je to, možda, ipak bio klavir), kako je bio dobar suprug i otac svojoj djeci. Ali to ne znači da bi mu zbog te činjenice trebalo oprostiti njegove zločine. I mi možemo vjerovati da je drug Leka u mladosti imao težak život, da je umjesto studiranja završio na robiji, da je bio tek abadžija, da su mu najbliži stradali u ratu, da je volio svoju djecu i suprugu, da se poslije pada ponašao i više nego korektno (čitajte: mudro je šutio, jer je najbolje znao kako prolaze "neprijatelji društva") u odnosu prema svojim bivšim partijskim drugovima, prije svih J. B. T.-u, ali što bi to sve trebalo značiti prema svim onim nedjelima u kojima je aktivno sudjelovao, koje je i odobravao i poticao. No lijepo je da postoje pojedinci o kojima i jedan Jergović ima nešto lijepo reći, napisati… Doduše, onda bi i on morao dopustiti da to pravo konzumiraju i neki od njegovih neistomišljenika.

ULAZAK U DOMOVE

Format od 33 priče omogućava Jergoviću da mijenja perspektive i tonalitete: od dokumentarnog do intimnog, od humornog do mračnog. Te "manevre" u naslovu valja čitati doslovno - pisac manevrira među žanrovima i međusobno suprotstavljenim senzibilitetima kako bi složio uistinu kompleksnu cjelinu. Tehnički, njegova proza je gusti, često asocijativni kolaž: imena, scena, fragmenata radija i pjesama, obiteljskih dijaloga i urbanih opisa koji stvaraju mozaik s jakim osjećajem mjesta - najizraženije: sarajevske atmosfere i njezina jedinstvenog (sic!) spleena.

Sklon sam tvrdnji da je najsnažniji dio ovoga romana Jergovićevo razumijevanje intime, odnosno onih situacija kada intima postaje integralni dio politike. Politika/povijest uistinu ima to svojstvo da na jedan "čudan" način ulazi u naše domove i da na još čudesniji način sudjeluje u dramatičnim promjenama naših obiteljskih odnosa i kada smo neposredni svjedoci kako nostalgija i strah preoblikuju odnose roditelji vs. djeca. Sarajevo u njegovim pričama nije samo geografska odrednica, glavni grad socijalističke Bosne i Hercegovine, već je Sarajevo u ovim pričama stanje duha - mješavina melankolije, duhovitosti, kulturne rafiniranosti i egzistencijalne tjeskobe. Taj spleen nije patetičan: to je oštar, ali nježan osjećaj urbanog otuđenja koji Jergović relativno uspješno razrađuje kroz veći dio ovog romana.

Knjiga "1983. - romaneskni manevri" ambiciozan je, gust i emotivno bogat projekt: povijesna rekonstrukcija koja uspijeva biti i intimna i široko društvena. Ako tražite knjigu koja će vam dati osjećaj vremena (što su ljudi čitali, što su slušali, što su komentirali), koja će pokazati kako javni događaji presijecaju privatno i koja vješto koristi prozni collage, ovo je snažan naslov. Pisanjem koje balansira između dokumenta i fikcije, Jergović nudi i kroniku i raspjevanu, nostalgičnu meditaciju o kraju jedne epohe, čiji duh bi, iz nekih nama nepoznatih razloga, tako rado obnovio. Doduše, nisam siguran je li u pitanju svjesna provokacija, jer "otkačeni" književnik nema ništa protiv posjeta Pantovčaku i neobvezne ćakule s postojećim predsjednikom države. I uopće mu ne smeta činjenica da je ne tako davno imao ozbiljne primjedbe kada je jedan drugi književnik to isto činio. Ali očito da Jergovićev um funkcionira sukladno s onom latinskom maksimom - quod licet Iovi, non licet bovi! Doduše, od hrvatskih intelektualaca, književnika, političara ne bismo smjeli očekivati da im je "pohvala dosljednosti" neki visoki životni ideal, koji bi se trebao slijediti u svim životnim (ne)prilikama. Neke knjige o toj "uzvišenoj temi" odavno su napisane, ali čini mi se da te knjige Jergović u svojoj formativnoj dobi nije čitao!