O temi "međunarodne zajednice" - što ona znači danas, zašto je podijeljena i može li ponovno biti ujedinjena - razgovarali smo s doc. dr. sc. Ivanom Perkovom, nositeljem niza sveučilišnih kolegija, među kojima su Politika i društvo te međunarodni kolegij Risk Society, koji se bavi suvremenim geopolitičkim, ekonomskim, ekološkim i drugim rizicima - u skladu s procjenom slavnoga sociologa Ulricha Becka da je današnje društvo obilježeno rizicima koje je sama civilizacija proizvela.

 

USTUPLJENO

Što danas znači pojam "međunarodna zajednica"? Je li to i dalje uglavnom sinonim za SAD i zapadne saveznike, kako je svojedobno upozorio Noam Chomsky?

- Pojam "međunarodna zajednica" zvuči kao da predstavlja cijeli svijet, no u praksi se poima vrlo selektivno. Chomsky je već krajem XX. stoljeća ispravno upozorio da se iza tog izraza često kriju SAD i krug zapadnih saveznika koji vlastite interese predstavljaju kao univerzalne. U tom smislu, termin više otkriva odnose moći nego stvarno zajedništvo država. Danas se to vidi još jasnije: dok Zapad govori u ime "međunarodne zajednice", ostali akteri slijede vlastite prioritete i grade alternativne saveze. Treba podsjetiti i na selektivnost djelovanja MZ: dok se pod izlikom zaštite ljudskih prava brzo reagiralo u Siriji ili Libiji, istodobno se toleriralo postupke Turske prema Kurdima ili Saudijske Arabije u Jemenu. Ne zaboravimo ni naša negativna iskustva s njezinom učinkovitošću.

Na koja se negativna iskustva referirate?

- Prije svega ona iz 1990-ih, tijekom srpske agresije na Hrvatsku i BiH. Reakcija "međunarodne zajednice" stizala je sporo, uz mnoštvo kalkulacija i unutarnjih podjela. Čak i kada se odlučila djelovati, to je bilo mlako i zakašnjelo, čime su omogućene dodatne žrtve i patnje. Poseban poraz predstavlja njezina nemoć da spriječi tragedije poput Vukovara i Srebrenice, koje su se odvijale pred očima svijeta, dok ih je europska i svjetska "zajednica" nijemo promatrala ili se kukavički povlačila. To iskustvo razotkrilo je njezin oportunizam, interesno djelovanje i inertnost u prepoznavanju trenutka za odlučno djelovanje. Upravo zato sintagmu "međunarodna zajednica" valja promatrati kritički - kao retorički okvir koji često prikriva odnose moći, a ne kao jamstvo univerzalne solidarnosti i sigurnosti.

Kako je građena međunarodna zajednica i zašto je danas više podijeljena nego ujedinjena?

- Ona je nastala na ruševinama Drugog svjetskog rata, nakon proživljenih najgorih zala u ljudskoj povijesti - utjelovljenih u Holokaustu - s jasnom porukom "nikad više". Ujedinjeni narodi trebali su biti jamstvo mira i sigurnosti te su u početnom razdoblju u određenoj mjeri i uspijevali ispunjavati tu ulogu. Ipak, vrlo brzo interesi različitih aktera ponovno su se rasplamsali, što je dovelo do Hladnog rata između velikih sila, ali i do brojnih većih ili manjih sukoba diljem svijeta. Time je postalo jasno da su trajni svjetski mir i univerzalno blagostanje, nažalost, iluzija - što ne znači da od pokušavanja poboljšanja situacije treba odustati.

Zašto Ujedinjeni narodi gube na važnosti i utjecaju? Može li se ta institucija reformirati i ponovno dobiti na snazi?

- Ujedinjeni narodi gube na važnosti jer su postali taoci interesa velikih sila. Nama je to bilo jasno iz već spomenutih vlastitih iskustava, a slična nemoć pokazala se i u Ruandi, na Bliskom istoku i u mnogim drugim krizama. Organizacija zamišljena kao jamac mira pretvorila se u prostor blokada i kalkulacija, gdje pravo veta paralizira djelovanje. Reforma je nužna, ali teško ostvariva jer upravo one sile koje imaju najveće privilegije najmanje žele promjene. Ujedinjeni narodi mogli bi funkcionirati znatno učinkovitije kada u Vijeću sigurnosti ne bi postojalo pravo veta. UN su, dakle, ogledalo svijeta kakav jest - s podjelama i interesima, a ne svijeta kakav bismo idealistički zamišljali. Ipak, unatoč manjkavostima, bez UN-a svijet bi bio još nestabilniji, pa je multilateralizam, ma koliko slab, i dalje vrijedan održavanja.

Nalazimo li se u najopasnijem trenutku za svjetski mir nakon Drugog svjetskog rata i tko snosi odgovornost za takvo stanje?

- Nalazimo se u vrlo delikatnom trenutku. Iako je Hladni rat na prvi pogled djelovao opasnije zbog neposredne prijetnje nuklearne eskalacije, danas se - gledajući unatrag - stječe dojam da su tada velikim silama ipak upravljali odgovorniji političari. Danas, međutim, svjedočimo nečemu drukčijem. Prema profesoru Joostu van Loonu, s kojim na kolegiju Risk Society surađujem i čijim se promišljanjima uvelike slažem, živimo u vremenu kakistokracije - vladavine najgorih - koja je uslijedila nakon faze kleptokracije, odnosno vladavine lopova, karakteristične za kraj 20. i početak 21. stoljeća. Ta kakistokracija najbolje je utjelovljena u dvama liderima velikih svjetskih sila - Vladimiru Putinu i Donaldu Trumpu - iako u tu kategoriju svakako spadaju i mnogi drugi suvremeni lideri. Upravo njihova zloćudnost, neodgovornost i politička kratkovidnost stvaraju okolnosti u kojima s pravom možemo tvrditi da živimo u vrlo opasnom razdoblju.

Koliku ulogu ima Donald Trump u destabilizaciji međunarodne zajednice? Može li se reći da je danas on glavni remetilački faktor?

- Trump svakako jest remetilački faktor: dovodi u pitanje NATO, podriva međunarodne ugovore i sustavno razgrađuje temelje multilateralizma. No važno je naglasiti da on nije samo uzrok nego i posljedica - simptom dublje krize američke i zapadne demokracije. Njegova pojava izraz je populizma, rastuće nejednakosti i erozije povjerenja u institucije. Ujedno se može promatrati i kao odgovor društva na "divljanje woke kulture", odnosno pretjerivanje progresivnih pokreta koje je kod značajnog dijela birača izazvalo snažan otpor. Osim toga, Trump je sklon teorijama zavjere i koristi ih kao političko oružje. Već je u svom prvom mandatu nanio ozbiljnu štetu širenjem lažnih vijesti o pandemiji Covida-19, čime je dodatno oslabilo povjerenje građana u znanost i institucije. Njegov stil vladanja svodi se na bombastične najave i jednako nagla povlačenja, što stalno destabilizira svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose. Takva nepredvidljivost postala je svojevrsni zaštitni znak kakistokracije čiji je on glavni predstavnik.

Prepoznajete li kakistokraciju i opasnosti miru i u našem bližem okruženju, u jugoistočnoj Europi?

- Svakako, primjerice, u Srbiji svjedočimo režimu koji koncentrira moć u rukama jednog čovjeka, guši slobodu medija i potiskuje demokratske procese, a tragični događaji poput onih u Novom Sadu pokazuju da takva vlast može biti doslovno opasna po život. Bosna i Hercegovina ostaje kronično nestabilna - već desetljećima zapaljiva smjesa unutarnjih podjela i vanjskih geopolitičkih interesa, što ju čini trajno ranjivom. Orbánova Mađarska, s druge strane, primjer je zemlje u kojoj se sustavno urušavaju institucije i temeljne slobode. Posebno zabrinjava što se to događa unutar Europske unije, koja često tolerira takve prakse i time podriva vlastite vrijednosti.

Kako, s obzirom na navedeno, gledate na budućnost međunarodnih odnosa?

- Nakon svega iznesenog, teško je ponuditi optimističnu viziju budućnosti međunarodnih odnosa. Podjele među velikim silama, kakistokratski stil vladanja i nemoć institucija poput UN-a ne ulijevaju nadu u skoru stabilizaciju. Ipak, povijest pokazuje da su krize i sukobi stalni pratilac međunarodne politike, ali i da čovječanstvo u konačnici ipak pronalazi načine za suradnju i napredak.

A ne smijemo zaboraviti ni da u Hrvatskoj danas živimo u relativnom blagostanju i sigurnosti u odnosu na ranija razdoblja - što pokazuje da i u nestabilnom svijetu postoje prostori napretka. Drugim riječima, svijet jest u krizi, ali to ne znači da smo osuđeni na pesimizam.