Ako termin međunarodna zajednica promatramo iz vizure Balkana, jasno je da se on poima kao oznaka za grupu geopolitičkih igrača predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama. Ako se vratimo na razdoblje agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, jasno je kako se u javnosti taj termin prihvatio veoma brzo, jer je označavao prozapadni element koji ima mogućnost promjene geopolitičkih tokova - kaže Admir Lisica, doktorand na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, direktor Centra za geopolitička istraživanja - Geopol, te u nastavku intervjua dodaje:

Ustupljeno

- U potonjem vremenu međunarodna zajednica se smatrala faktorom stabilizacije, te se od nje puno očekivalo, posebno u domeni sprječavanja malignih utjecaja i destruktivnih aktivnosti. Danas se međunarodna zajednica ne promatra na način kao prije, recimo, dvadesetak godina, a tome je pridonijelo nejedinstvo na relaciji Sjedinjene Američke Države - Europska unija - Velika Britanija. Također, tromi i kontroverzni odgovori na geopolitička previranja u svijetu, te kontinuirane krize za koje nisu nudila adekvatna rješenja, poprilično su diskreditirali kolektiv geopolitičkih igrača, sposobnih za nepredvidljive aktivnosti, a koji se u javnosti poimaju kao međunarodna zajednica.

Da nastavimo u sličnom tonu. Zašto se međunarodna zajednica sa svim što se pod tim pojmom podrazumijeva zatekla u situaciji podjela umjesto dogovora, nalazi li se međunarodna zajednica u najopasnijem trenutku za svjetski mir od kraja Drugog svjetskog rata? I tko je odgovoran za takvo stanje?

- Europske države, te određeni geopolitički stožeri u Aziji, tijekom dvadesetog stoljeća nastojale su da kroz suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama ojačaju svoju poziciju, te su s vremenom postajali sve više ovisni o SAD-u, posebno u segmentu sigurnosti. Kao jedina supersila u dvadesetom stoljeću i hegemon, Sjedinjene Američke Države bile su u prilici nametati "pravila igre". Njihovi saveznici slijedili su promoviranje liberalne demokracije, u manjoj ili većoj mjeri, smatrajući da je to put u sigurniju i prosperitetniju budućnost. Ako samo tematiziramo potonje izrečeno u mojem odgovoru, lako možemo zaključiti kako su se Sjedinjene Američke Države sukladno sa svojim kapacitetima pozicionirale kao predvodnik. Za to vrijeme europske države bile su zaokupljene međusobnim rivalstvima, što ih je učinilo slabijima u odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama. Desetci velikih ratnih sukoba od 1945. godine do danas postigli su neusklađene reakcije grupacije koju nazivamo međunarodna zajednica. Od Brexita preko ruske invazije na Ukrajinu te aktualnog genocida koji Izrael čini u Gazi poprilično su izazvali nepovjerenje. Sukladno s takvim razvojem događaja jasno je kako živimo u vremenu nestabilnosti, a posebno se takav osjećaj povećao od Trumpova povratka na čelo SAD-a. Nepredvidljivost i diskontinuitet u njegovoj vanjskoj politici poprilično komplicira odnose, a jasno je kako je sigurnosni aspekt narušen, možda i najviše nakon terorističkog napada iz 2001. godine. Ključni faktor koji može pridonijeti stabilnosti jesu Sjedinjene Američke Države, a Trump je i sam naglašavao tijekom kampanje da će biti taj koji završava ratove, a ne onaj koji ih započinje. Još uvijek ne vidimo provođenje takve agende na terenu.

S prethodnim pitanjem u vezi: Zašto se i kako dogodilo da Ujedinjeni narodi, kao najistaknutija institucija međunarodne zajednice, u sadašnjem podijeljenom svijetu gube na važnosti i utjecaju? Može li se i kako UN refreširati?

- Dva događaja zakomplicirala su poziciju UN-a, u manjoj mjeri invazija Rusije na Ukrajinu, a genocid Izraela nad Palestincima u Gazi, koji je prema međunarodnim normama fact, a o čemu su govorile različite institucije, pokazuje da je pozicija UN-a oslabjela u ovom trenutku. Njihov utjecaj poprilično je smanjen, te je potrebna ozbiljna reorganizacija UN-a kako bi on u budućnosti zadržao svoju kredibilnost na globalnom planu. Prije nekoliko godina turski predsjednik Recep Tayip Erdogan objavio je knjigu "Pravedniji svijet je moguć", gdje preispituje aktualnu ulogu UN-a te poziva na njegovu reformu. Važno je naglasiti da je knjiga objavljena prije ova dva velika događaja o kojima sam na počeku odgovora na vaše pitanje istaknuo kao bitna. Ovo nas upozorava na višegodišnju potrebu za preispitivanjem aktualne uloge UN-a i njegovih agencija, te potrebu da se UN kao institucija ojača. Pitanje je imaju li svi globalni geopolitički istu viziju UN-a te hoće li u predstojećem razdoblju doći do njegove reforme kako bi vratio svoju globalnu reputaciju. No zbog aktualnih globalnih previranja teško je očekivati da će UN ubrzo doživjeti svojevrsni "refreš", koji se nameće kao nužan u kontekstu tektonskih poremećaja kojim svjedočimo.

Upravo se održava redovito godišnje zasjedanje Opće skupštine UN-a... Iz govora svjetskih čelnika koji pozivaju na zajedništvo i, naravno, mir evidentno je međutim da je problema nikad više, a nikad manje jedinstvenih stavova... Prevladava li zapravo moć interesa, a nemoć diplomacije, da se tako izrazim?

- Iako su diplomacija i razgovori nužni sa svim faktorima, čini mi se da diplomacija pada u drugi plan kada je riječ o aktualnim događajima. Prednost se daje sili i u prednosti je onaj koji ima moć, koju može upotrijebiti u smjeru provođenja vlastitih interesa. Međunarodni odnosi su složeni, nisu statični, već dinamični, te su uvijek podložni promjenama. Čini se da oni koji su u prilici da učine više za mir, ne rade dovoljno na njegovoj implementaciji. Zabrinjavajuće je što očigledno međunarodne konvencije te međunarodno pravo uopćeno, ne vrijede za sve članice UN-a jednako. To dovodi do preispitivanja aktualne uloge i nužnosti promjena, koje izgleda nitko nije spreman provesti u ovom trenutku. Zabrinjavajuće je da one države koje su gradile UN sada minimiziraju njezinu ulogu u geopolitičkim procesima.

Vidjeli smo da je govornicu UN-a američki predsjednik Trump iskoristio da ponovo dijeli lekcije Europi, NATO savezu, svima koji se s njim na slažu... Je li Trump danas glavni remetilački faktor međunarodne zajednice? Vaš komentar na sve što se zbiva?

- Sve dok Europa ne shvati da ima kapacitete da se sama o sebi brine, imat ćemo na sceni djelovanje Trumpa koji koristi poziciju SAD-a kao hegemona i "svjetskog policajca" kako bi ostale disciplinirao i oblikovao prema vlastitim uvjerenjima. Europa jednostavno daje prostora Trumpu da se ponaša onako kako on hoće. Sve dok ne vidimo promjenu u paradigmi djelovanja ključnih aktera poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke, teško je očekivati da će ih SAD shvaćati kao ravnopravne partnere. U ovom trenutku Europa ne nudi novu vrijednost oko koje bi se svi okupili i poručili SAD-u da može drukčije. Imamo primjere u kontekstu viđenja događaja u Palestini da je Francuska povela jednu neslužbenu kampanju priznavanja, te je to jedan od primjera da Europa ima kapaciteta djelovati i drukčije u odnosu prema onom što Trump smatra ispravnim. To je ipak jedan simboličan čin, ali je bitno da postoje države poput Slovenije, Španjolske, Norveške... koje shvaćaju značenje globalnog mira i pravednosti te, iako nemaju geopolitički interes na Bliskom istoku, nastoje biti korektiv europske politike prema palestinskom pitanju.

Zaključno, što u praksi znači priznanje Palestine od strane onih država koje su se (i u UN-u) odlučile za taj čin...?

- Mišljenja sam da masovna priznanja koja su se dogodila u prethodnim mjesecima jesu bitna u kontekstu nužnog rješenja o dvije države, ali da su poprilični zakasnila. Djeluje mi ovakav razvoj situacije kao potreba sa simboličkom reakcijom, koja u ovom trenutku nema presudno značenje. Jasno je kako priznanja nisu donijela ni mir ni konačno rješenje o dvodržavnom rješenju. Hrvatska ostaje gotovo sama u široj regiji kada je riječ o priznavanju Palestine. Sigurno je da ako Njemačka promijeni stav prema ovom pitanju, isto će ubrzo učiniti i Hrvatska, koja u kontekstu Palestine poprilično slijedi njemačku vanjsku politiku. Bez ozbiljnog zaokreta u američkoj vanjskoj politici prema pitanju Palestine, stanje će usprkos priznanju ostati isto. SAD ima ključ rješenja cjelokupnog problema, te jedinu mogućnost kontrole brutalne osvajačke politike koju trenutno vodi Izrael, ne samo u Gazi, već i u ostatku Bliskog istoka. Problem u kontekstu palestinskog pitanja jest i u međusobnom neslaganju različitih političkih frakcija na okupiranoj Zapadnoj obali i u Gazi, što ide naruku ostvarenju izraelskih ciljeva. Plan o završetku rata koji je prezentirao SAD također nema u svom sadržaju primjenu koncepta o dvije države, što nas upućuje na to da SAD još uvijek ne razmišlja u tom smjeru. Ako SAD odluči promijeniti određene stavove, što, poznajući Trumpa, nije nemoguće, imat ćemo dobro polazište za završetak rata. Ako to ostane sve na ovoj razini kao do sada, sadašnja izraelska vlast će nastaviti provođenje ovakve zločinačke politike, koja odnosi desetke života svaki dan. Smatram da će SAD u jednom trenutku shvatiti da za njihovu reputaciju nije dobro da bezuvjetno podržavaju sve što radi Izrael. Konkretnije, trenutak kada SAD shvati da su taoci sadašnje izraelske politike, imat ćemo predispozicije za novu paradigmu funkcioniranja u ovom dijelu svijeta.

Neposredno prije odgovora na vaše pitanje imao sam priliku čitati intervju uglednog profesora međunarodnih odnosa, Johna Mearsheimera, čiji se stavovi ne razlikuju pretjerano. Sve je više onih unutar SAD-a koji uviđaju da je Izrael teret za SAD, te da nije dobro bezuvjetno podržavati ovakvu izraelsku politiku. Vjerujem da će se dogoditi i tektonske političke promjene unutar Izraela, a u kontekstu odnosa prema Netanyahuu, kojeg rat u Gazi još jedino održava na aktualnoj poziciji vlasti.