Prije pet godina s kolegom Piculom (Boško) objavili ste zapažen rad "Hrvatska vanjska politika", povod je bio tri desetljeća državne samostalnosti... U nekom sažetom komentaru, kakva bi bila ocjena prijeđenog puta hrvatske države u kontekstu međunarodnih izazova, je li i u kojoj mjeri hrvatska vanjska politika odradila uspješan posao? - pitali smo izv. prof. dr. sc. Đanu Lušu s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, koautoricu spomenutog rada.

efzg

- Hrvatska vanjska politika u protekla tri desetljeća može se promatrati kao primjer ubrzane i sveobuhvatne transformacije jedne države koja je, u povijesno vrlo kratkom razdoblju, prošla put od federalne jedinice u raspadajućoj Jugoslaviji do punopravne članice Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza. Taj put nije bio linearan ni jednostavan - obilježen je ratom, složenim procesima međunarodnog priznanja, dugotrajnim pregovorima o integraciji u euroatlantske strukture, ali i brojnim unutarnjim preprekama u obliku demokratskog deficita, sporih reformi i političkih prijepora. Ipak, ako se sagleda cjelina, može se zaključiti da je Hrvatska u međunarodnom kontekstu ostvarila temeljne strateške ciljeve koje je sama sebi postavila još početkom devedesetih godina.

TRI DESETLJEĆA

Što nam možete reći o desetljećima koja su obilježila stvaranje, razvoj i etabliranje Republike Hrvatske u međunarodnoj zajednici...?

- Prvo desetljeće hrvatske samostalnosti (1990. - 2000.) bilo je obilježeno borbom za opstanak, priznavanje i obranu teritorijalnog integriteta. Nakon prvih višestranačkih izbora i donošenja odluke o neovisnosti Hrvatska se suočila s oružanom agresijom, razaranjima i golemim ljudskim gubicima. Vanjska politika u tom je razdoblju bila primarno reaktivna i usmjerena na međunarodno priznanje i pomoć. Ključni ciljevi, poput stjecanja međunarodnog subjektiviteta, članstva u UN-u, jačanja diplomatske mreže i obrane teritorija, ostvareni su unatoč izrazito nepovoljnim okolnostima. Pobjeda u Domovinskom ratu 1995. i mirna reintegracija Podunavlja 1998. zatvorili su prvo i najteže razdoblje hrvatske vanjske politike, koje je Hrvatsku iz ratne zone uvela u zonu mira i otvorilo prostor za daljnje integracije.

Drugo desetljeće (2000. - 2010.) donijelo je stabilizaciju političkih odnosa i novu orijentaciju prema europskim i transatlantskim integracijama. Nakon smrti predsjednika Tuđmana i promjene vlasti 2000., Hrvatska se jasno usmjerava prema članstvu u EU-u i NATO-u. Ubrzani su pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatska stječe status kandidata, otvaraju se pregovori o članstvu u EU-u, a istodobno se jača suradnja s NATO-om kroz Partnerstvo za mir i MAP. Veliki iskorak u vanjskoj politici bio je i nadstranački "Savez za Europu", koji je pokazao da ključni integracijski ciljevi mogu biti iznad dnevne politike. Iako je proces bio otežan zbog suradnje s Haaškim sudom i graničnih sporova sa Slovenijom, Hrvatska je 2009. postala članica NATO-a, čime je dobila sigurnosni okvir, a do kraja desetljeća bila je pred završetkom pregovora o ulasku u EU.

Treće desetljeće (2010.- 2020.) obilježeno je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, što je bio konačan korak u ostvarenju primarnih ciljeva postavljenih još početkom devedesetih godina. Hrvatska je time završila svoje veliko tranzicijsko putovanje - od zemlje pod ratnom agresijom i međunarodnim sankcijama do članice najvažnijih zapadnih integracija. Ulazak u EU i NATO donio je novi okvir djelovanja, ali i pitanje - što dalje? Vanjska politika u tom razdoblju često se opisivala kao "politika traženja nove uloge". Hrvatska je sudjelovala u brojnim međunarodnim misijama, prvi put predsjedala Vijećem Europske unije 2020., afirmirala se u nekim specifičnim temama poput mirovnih misija, regionalne stabilnosti i promocije politike proširenja. Međutim, istodobno je bilo jasno da nakon ostvarenja ključnih ciljeva nedostaje dugoročna vizija koja bi odredila smjer vanjske politike u novom globalnom kontekstu. Odnosi sa susjedima, posebice s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, ostali su opterećeni povijesnim nasljeđem, a Hrvatska je često djelovala reaktivno u odnosu prema krizama poput migrantske 2015. ili novih sigurnosnih prijetnji na europskim granicama.

Ocjenjujući cjelokupni put, može se reći da je hrvatska vanjska politika u prva tri desetljeća državne samostalnosti bila u velikoj mjeri uspješna jer je ispunila sve temeljne strateške ciljeve - međunarodno priznanje, obranu i uspostavu teritorijalnog integriteta, ulazak u NATO i članstvo u Europskoj uniji. Hrvatska se time svrstala među rijetke države koje su u tako kratkom vremenu uspjele ostvariti cjelovitu integraciju u euroatlantski prostor. No upravo zbog te činjenice najveći izazov danas jest kako osmisliti novu paradigmu djelovanja. Kao mala država Hrvatska se mora oslanjati na multilateralizam i specijalizaciju u određenim područjima gdje može ostvariti vidljiviji utjecaj od onoga koji proizlazi iz njezine veličine - bilo kroz normativnu moć, bilo kroz aktivno sudjelovanje u regionalnoj stabilizaciji, energetskim projektima, klimatskoj politici ili digitalnim transformacijama. Pred hrvatskom diplomacijom stoji zadatak da pronađe ravnotežu između zaštite nacionalnih interesa i aktivnog oblikovanja politika unutar EU i NATO-a, kako bi pokazala da nije samo korisnik međunarodnih integracija nego i njihov aktivan sudionik i oblikovatelj. Hrvatska vanjska politika tako ulazi u novo razdoblje u kojem će njezin uspjeh manje ovisiti o formalnom članstvu u međunarodnim organizacijama, a više o sposobnosti da prepozna niše djelovanja, izgradi savezništva i postane vjerodostojan zagovaratelj određenih tema na globalnoj sceni.

NOVI POREDAK

Pet godina nakon tog rada vas i kolege, situacija se umnogome promijenila u Europi kao i općenito u svijetu. Nakon COVID-a dogodio se ukrajinski rat, rat u Gazi, kriza je sigurnosti sve veća, utrka u naoružavanju je u tijeku... Kako se danas u svemu tome snalazi aktualna hrvatska vanjska politika, imamo li sposobnu diplomaciju, koji su i kakvi problemi...?

- Hrvatska vanjska politika danas djeluje u jednom od najnestabilnijih međunarodnih okruženja od kraja Hladnog rata. Pandemija COVID-19, rat u Ukrajini i Gazi, globalna energetska i prehrambena kriza te utrka u naoružanju dramatično su promijenili europsku i svjetsku sigurnosnu arhitekturu. Hrvatska, kao mala država, nije u poziciji da presudno utječe na globalne tokove, ali činjenica da je članica Europske unije i NATO-a daje joj sigurnosni okvir, političku stabilnost i prostor da svoj glas učini važnijim nego što bi to sama mogla. U tom smislu snalazimo se solidno - podržavamo Ukrajinu, sudjelujemo u zajedničkim europskim i NATO inicijativama, aktivni smo u mirovnim misijama te se profiliramo kao pouzdan partner.

Ipak, hrvatska diplomacija danas stoji pred važnim ispitom: kako iz reaktivnog pristupa, u kojem slijedimo stavove većih aktera, prijeći u proaktivno djelovanje u kojem nudimo inicijative i prepoznajemo teme po kojima se možemo istaknuti. Naše prednosti su regionalno iskustvo, položaj na Mediteranu i u jugoistočnoj Europi, energetski potencijali poput LNG terminala, kao i mogućnost da budemo most između EU-a i država zapadnog Balkana. Upravo tu Hrvatska može graditi dodatnu vrijednost za svoje partnere, a time i jačati vlastiti međunarodni profil.

New York: Milanović na otvaranju rasprave 80. sjednice Opće skupštine UN-a

HINA

Problemi postoje - od kadrovske iscrpljenosti diplomacije i nedostatka jasne dugoročne strategije do opterećenih odnosa sa susjedima - no oni se mogu prevladati ako postoji politička volja da se vanjska politika digne iznad dnevnih stranačkih podjela i vodi kao strateški nacionalni interes. U tom smislu pozitivno je što Hrvatska uživa reputaciju pouzdane članice euroatlantske zajednice, a izazov je kako to pretvoriti u veću vidljivost i utjecaj. U vremenu kada se Europa suočava s ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama, Hrvatska ima šansu pokazati da nije samo korisnik zaštite i integracija nego i aktivan sudionik u oblikovanju politika - bilo kroz zagovaranje proširenja EU-a, doprinos zajedničkoj sigurnosti ili regionalnu stabilnost. To je put kojim naša diplomacija, uz potrebna osnaživanja i modernizaciju, može potvrditi da Hrvatska ne samo da se snalazi u novim globalnim okolnostima nego da u njima zna pronaći i vlastiti prostor za utjecaj. Veliki izazov su i neslaganja u samom vrhu države: predsjednik i premijer različito naglašavaju hrvatske stavove prema Ukrajini i Palestini, što kod saveznika otvara pitanje konzistentnosti poruka i smanjuje vjerodostojnost nastupa hrvatske diplomacije.

HRVATSKI NESPORAZUMI

S prethodnim pitanjem u svezi, čini se da je problem veleposlanika konačno pred rješenjem, no koliko nam štete čine nesporazumi i suprotni stavovi oko aktualnih međunarodnih pitanja između Milanovića i Plenkovića, posljednje je oko priznanja Palestine?

- Sukobi između predsjednika Republike i predsjednika Vlade oko vanjskopolitičkih pitanja, poput aktualnog neslaganja oko priznanja Palestine, otvaraju pitanje koliko takvi nesporazumi mogu štetiti ugledu i interesima Hrvatske. S jedne strane, Ustav predviđa da predsjednik i Vlada trebaju surađivati u oblikovanju i vođenju vanjske politike, no u praksi različita politička polazišta i interpretacije nadležnosti često dovode do napetosti. Kada se ti sukobi prenesu u javni prostor, stvara se dojam institucionalne nepovezanosti i smanjenog kapaciteta države da govori jedinstvenim glasom, što može potkopati povjerenje građana i izazvati nedoumicu kod međunarodnih partnera. U međunarodnom kontekstu, posebice unutar Europske unije, gdje pitanje priznanja Palestine izaziva podijeljena mišljenja, jasnoća i konzistentnost stavova imaju posebnu težinu jer odražavaju vjerodostojnost države i njezinu spremnost na usklađeno djelovanje s partnerima. Ukupni učinak ovakvih situacija uvelike ovisi o načinu na koji se razlike komuniciraju: ako prevlada dojam trajnog sukoba i međusobnog osporavanja, reputacijska šteta može biti znatna, dok u slučaju odmjerene i argumentirane rasprave različiti stavovi mogu pridonijeti složenijem i utemeljenijem oblikovanju vanjske politike.

Stajalište Hrvatske prema priznanju Palestine i način na koji se taj proces odvija unutar hrvatske politike vrlo je ilustrativan primjer šireg problema koji nastaje kada se vanjska politika pretvori u prostor javnog sukoba između predsjednika i premijera. Priznanje Palestine u međunarodnoj zajednici, iako ne može samo po sebi zaustaviti rat u Gazi niti promijeniti odnos snaga na terenu, ipak ima konkretnu političku i pravnu težinu. Takav čin jača međunarodni legitimitet palestinskih institucija, otvara prostor za pristup međunarodnim ugovorima i sudovima, te povećava pritisak na one aktere koji se protive dvodržavnom rješenju. Istodobno, priznanje nosi i određene rizike jer ga Izrael i njegovi saveznici doživljavaju kao neprijateljski potez, što može utjecati na bilateralne odnose i diplomatsku dinamiku.

U hrvatskom slučaju problem nije samo u sadržaju odluke, već u formi njezina donošenja i komunikacije. Praksa pokazuje da između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića nema usklađenosti, naprotiv - njihova neslaganja postaju javni politički spektakl. Takvo ponašanje umanjuje ozbiljnost hrvatske vanjske politike, šalje zbunjujuće signale partnerima u Europskoj uniji i SAD-u, a istodobno ostavlja dojam da se osjetljive međunarodne teme koriste za unutarnjopolitičko nadmetanje. Na europskoj razini, gdje je konzistentnost i koordinacija ključna, Hrvatska tako riskira reputaciju nedovoljno pouzdanog partnera. Hrvatska se tako u slučaju priznanja Palestine našla u situaciji da njezin glas u međunarodnim forumima ima manju težinu od onoga što bi mogao imati, jer unutarnje nesuglasice oduzimaju vjerodostojnost. Umjesto da prepoznatljivim i jasnim nastupom pridonese zajedničkoj europskoj politici i afirmaciji vlastitih principa, Hrvatska se prikazuje kao zemlja u kojoj unutarnjopolitički sukobi nadjačavaju strateško promišljanje. To je najveća šteta - neovisno o tome kakav će u konačnici biti službeni stav o Palestini.