Radnja novog, relativno kratkog, romana Julijane Matanović naslovljenog "Stoji ti put" (Neolit, 2024.), od samo 128 stranica, prati tri generacije žena - Ritu, Agatu i Delfu - kojima Julijana Matanović tepa da su "proročice".

Roman je načinjen od tri poglavlja i svako je posvećeno jednoj od žena, čije se sudbine isprepleću u različitim razdobljima. Roman prati svjedočenje o životu žena u patrijarhalnoj bosanskoj sredini, gdje su trpljenje, podčinjenost i nemoć normalna stanja ženske egzistencije: "Žene u ovoj kući nisu vikale, nisu lupale šakama po stolu. Njihova je snaga bila u šutnji, u čekanju, u onome što je su znale prešutjeti", piše Matanović. A tu "normalnost" dodatno će pojačati autoričin minimalistički, ritmični stil pisanja - jednostavan, ali snažan, pun boli i optužujuće slojevitosti njezinih junakinja. Unutar jedne takve "normalnosti" svaka ideja bilo kakvog otpora, bilo kakve pobune unaprijed je osuđena na neuspjeh.

Ilustracija

Autorica roman "Stoji ti put" posvećuje "svim trpljivim ženama svoje obitelji", što jasno označava autobiografski ton i svojevrsni generacijski prijenos svih oblika zadane "normalnosti" - sudbina žene je da trpi i pati, ali da usput i uživa u toj patnji i trpljenju! Jer bez te komponente "uživanja" nije moguće potpuno udovoljiti muškom principu u tom odnosu - svome se muškarcu nedvosmisleno mora pokazati da je i ona zadovoljna upravo takvim odnosom, gdje je njegovo zadovoljstvo, njegova sreća ujedno i njezino zadovoljstvo i njezina sreća. I da ta tema ne može biti predmetom nikakve rasprave - to je tako i nikako drukčije!

Budući da to stanje "normalnosti" u odnosu "muško" vs. "žensko" ne dopušta "glasne prosvjede", otvorenu pobunu, onda autoričinim junakinjama, Riti, Agati, Delfi preostaje jedino da o svemu tome pričaju. I tako su te njihove tužne i tragične priče svojevrsni oblik tihog otpora. I te njihove priče, koje su uglavnom jako slične, razlikuju se tek u nijansama, trebale bi biti zadovoljavajuća kompenzacija njihovih nesretnih i tragičnih sudbina. Kroz priču one postaju "normalna bića", te su priče njihove katarze i kao takve posjeduju emancipativnu dimenziju - pričanje/pisanje ovdje je, prije svega, čin oslobađanja.

Bez obzira na to što je u romanu "Stoji ti put" moguće pronaći cijeli niz feminističkih detalja, Julijanu Matanović nikada nismo doživljavali kao neku rigidnu feminističku aktivisticu, koja nekritički zastupa "ženska prava". Ona je itekako svjesna u kakvom društvu/društvima živi/živimo, da se patrijarhata teško i sporo oslobađamo, patrijarhat je naša konstanta, nešto što se nasljeđuje, što je obilježilo živote i naših baka i naših majki, pa je onda logično da i kćeri dijele, trpe istu sudbinu: "Ono što nije mogla Rita, ponijela je Agata. Što nije izrekla Agata, prešutjela je Delfa. I sve se to nakupljalo u nama, kao teška voda u koritu rijeke", naglašava Matanović.

PIXSELL

Patrijahat je u svim segmentima naših života, od jezičnih praksi pa nadalje, on nas prati i na poslu, i na ulici, i u medijima... On je jednostavno sveprisutna činjenica koju nije moguće samo tako ignorirati. Spram te činjenice moramo se jasno i nedvosmisleno odrediti. I naša autorica upravo to i čini, ona ne samo što na tu sveprisutnost uporno i sustavno upozorava nego je i kritički propituje. Ali Julijana Matanović to čini vrlo suptilno i diskretno, pa stoga u njezinoj prozi nema bučnog revolta, njezine junakinje bježe od velikih gesti - one su tihi, gotovo nevidljivi akteri svojih životnih nedaća, ali su zato njihovi glasovi, melankolične introspekcije, itekako neugodne poruke svima nama, koje bi, kao takve, trebale izazvati i određene reakcije u našem društvu.

Jer nikako ne možemo prihvatiti da se obrazac šutnje i podčinjenosti (bosanskih, ali i drugih) žena ponavlja u svakoj novoj generaciji i da se to smatra "normalnim" odnosom u društvu. Uistinu ima nešto gandijevski u ponašanju i djelovanju junakinja ovoga oporog romana, koji svjedoči o svim teškoćama s kojima se susreću žene kada se žele izboriti za svoj vlastiti glas, odnosno odgovarajuće mjesto u društvu. Od svih trauma imamo osjećaj da su obiteljske traume najčešće i da ih se najteže oslobađamo. I ako su obiteljske traume naša konstanta, što se onda lijepo može reći o društvu, koje dopušta i potiče tu vrstu "normalnosti"?!

Iako roman nije eksplicitno smješten u Bosnu, bosansko kulturno nasljeđe prožima ovu knjigu nizom motiva, specifičnih predmeta, nedvojbenih simbola, kao što je to, naprimjer, talog od kave kao oblik čitanja (ženskih) sudbina, ali ograničenog trajanja, ne više od šest mjeseci, kao i autobiografski ton autorice, koja je rođenjem Bosanka - ma što god da bi ta činjenica trebala značiti!

I na kraju, zaključit ću da je "Stoji ti put" snažan, dirljiv roman, koji kroz intimne priče triju generacija izgrađuje most između ženskog stradanja i emancipacije. Na momente sablažnjivo nježno i lirično, ovo djelo osvaja tišinom - kao feministički čin i kulturološki glas sasvim dostojan i naše pozornosti: "Pisala sam o njima da ne nestanu. Jer njihova je šutnja bila moj glas, a moj glas sada mora biti njihova istina", kaže JM!

Budući da je tema "obiteljskih trauma" relativno česta u suvremenoj hrvatskoj prozi (Ivana Bodrožić, Slavenka Drakulić, Vedrana Rudan, Dubravka Ugrešić...), dobro je vidjeti u čemu se proza Julijane Matanović razlikuje od one ostalih autorica. No imam dojam da je ovaj roman Julijane Matanović najbliži i po tematici i po tonu romanu turske spisateljice Elif Shafak "Kopile Istanbula" (The Bastard of Istanbul).