Danijela Lucić: Za demokraciju je problem javna podrška nasilju
Prateći medijska zbivanja mogli bismo zaključiti da živimo u jednoj od najnasilnijih epoha ljudske civilizacije, ali to i nije baš tako. Fizičko nasilje je u opadanju od 18. stoljeća, a ni političko nije u porastu. No, tehnologija koja je utjecala na brzinu prijenosa informacija i širenja slika nasilja toliko snažno utječu na nas da zapravo od dojma stvaramo "činjenice" - kaže dr.sc. Danijela Lucić, izv. prof. sa Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priolga za Magazin, piše:
NASILJE UŽIVO
- Slučaj ubojstva Charliea Kirka je možda najbolji primjer. Društvene mreže i portali su prepuni vijesti i detalja o smrti, ali i životu Charliea Kirka, za kojega, budimo realni, većina ljudi u Europi, odnosno izvan SAD-a do tog 10. rujna 2025. nije nikada čula. Naravno, za američki kontekst to je nešto sasvim drugo. Ipak i tu moramo biti oprezni u donošenju zaključaka. Naime, kada analiziramo neke sadašnje slučajeve, gotovo u pravilu gubimo iz vida ranija događanja, odnosno povijest koja ne počinje s nama i našim vremenom, a koja je važna za razumijevanje i prošlosti i sadašnjosti. Za Sjedinjene Američke Države primjeri političkog nasilja, odnosno ubojstava istaknutih političkih (javnih) ličnosti nisu novina. To je zemlja u kojoj su čak četiri predsjednika ubijena u vremenu njihova mandata, a bilo je i desetak pokušaja atentata na aktualne ili bivše predsjednike. Posljednji takav je bio vrlo nedavno i mnogi jako dobro pamtimo slike krvavog uha i uzdignute desnice predsjednika Trumpa nakon što ga je za vrijeme predizbornog skupa prošle godine u srpnju pokušao ubiti 20-godišnjak iz Pennsylvanije.
Pored predsjednika i kandidata za predsjednike, američka povijest pamti brojne istaknute političke ličnosti koje su bile žrtve atentata, odnosno političkog nasilja. Baš kao što bi rekao Remarque, na zapadu ništa nova. Osim, kao što rekoh, načina komuniciranja, odnosno tehnologije prenošenja informacija koja je danas toliko brza, odnosno istovremena s događajem i ono što se dogodi bilo gdje na svijetu trenutno može doći do milijuna krajnjih korisnika. Konkretna slika nasilja je zapravo u prijenosu uživo. Doduše, i nakon ubojstva popularnog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, koji je ubijen u studenom 1963. vijest se proširila jako brzo i različitim kanalima, najprije unutar SAD-a radio kanalima pa televizijom, a onda kroz satelitske veze i u druge krajeve svijeta. Ipak, danas je sve nekako "spektakularnije", iako ta "spektakularnost" ima sve kraći dah. Najveći doprinos tomu nesumnjivo su dale društvene mreže koje su i blagoslov i prokletstvo. Koliko su dobre za demokratizaciju i pluralizam, toliko su loše za polarizaciju, jačanje animoziteta, stvaranje radikalnih pojedinaca ili grupacija koje su spremne u svojim djelovanjima ići do kraja. Kao što je to bio slučaj s Tylerom Robinsonom, ubojicom Charliea Kirka.
Treba reći i da Trumpova administracija koristi ovaj slučaj kako bi ga, recimo to tako, okrenula u svoju korist na različite načine pa taj individualni čin prikazuje kao kolektivno nasilje. Činjenica je da je američko društvo podijeljeno, po više osnova. Ne bih se složila s tvrdnjama da su ovakvi primjeri prijetnja američkoj demokraciji. Bilo je i puno istaknutijih polarizacija i puno istaknutijih i povijesno, ako to tako možemo reći, značajnijih političkih ubojstava pa je američka demokracija preživjela. Naravno, svaka vlast uvijek treba neprijatelje da bi opstajala i jačala. Sam Trump je na komemoraciji za Kirka rekao da mrzi svoje protivnike pa stoga ne čudi da američki predsjednik i njemu skloni mediji nastoje prikazati i ovo ubojstvo kao primjer njegove političke borbe. To djelomično jest točno, jer Charlie Kirk jest osoba koja je javno stala uz Trumpa i koja je zagovarala mnoge njegove politike. U konačnici, sam Trump je rekao da mu je on pomogao u izbornoj pobjedi 2024. godine.
Ipak to ubojstvo ne znači da su ovo vremena nasilnija od ranijih ili da je polarizacija u društvu veća nego prije u američkoj povijesti. Ponavljam, ne treba se vraćati previše u povijest. Šezdesete godine 20. stoljeća, posebno u SAD-u, bile se bremenite različitim oblicima nasilja, i na različitim razinama, a ono je pak posljedica velikih podjela u američkom društvu koje je i tada i danas imalo dugu demokracije. Prema tome, kolektivno i individualno nasilje nije znak nedostatka demokracije, ono je naprosto društvena činjenica. I demokracije ratuju i demokracije čine zločine, demokracije nisu lišene političkih ubojstava.
MASE SLJEDNIKA
Sociološki gledano, veći problem od pojedinca koji ubije su kohorte koje javno podržavaju nasilje, a to je posebno zabrinjavajuće u demokratskim zemljama. Riječ je o nasilju koje je usmjereno prema onima koji misle suprotno, a upravo je pluralnost mišljenja jedna od ključnih postavki demokratskih društava. Uvijek će biti pojedinaca koji će biti spremni ekstremno djelovati, ali problem je kada takvi primjeri dobivaju podršku određenog i sve većeg dijela društva. Tamo gdje postoji visoka polarizacija, prije svega politička, to može biti put u novo nasilje.
Tu mediji igraju važnu ulogu. Jedno je zastupati određene stavove i biti manje ili više sklon nekoj političkoj ili ideološkoj opciji, no kao važan element demokracije, mediji bi trebali biti zagovaratelji pluralizma i one voltairovske "ne slažem se niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš". Naravno, sve dok stavovi ne pozivaju na mržnju i nasilje. n
