Međureligijski kongres u Astani: O miru u gradu mira i tolerancije
Glavni grad Kazahstana, Astana, nosi laskavu titulu UNESCO-ova Grada mira, koja mu je dodijeljena 1999. godine. To priznanje proistječe iz prihvaćenja vjerske raznolikosti u gradu s desetak sakralnih objekata koji predstavljaju različite vjere unatoč tomu što većina stanovništva prakticira islam. Ne zaboravimo da je Kazahstan bio sjecište značajnih puteva i dom različitih naroda tijekom povijesti, koji su na tim prostorima formirali mnoge države i carstva. Od 18. do 20. stoljeća u sastavu je Ruskog Carstva, a poslije i Sovjetskog Saveza. Kao Republika Kazahstan postoji od 1991. godine. Stoga kazahstanska vlada aktivno podržava miran suživot različitih vjerskih zajednica.
Otkako je 20. ožujka 2019. položio prisegu kao predsjednik Republike Kazahstan i službeno preuzeo dužnost šefa države, Kasim-Žomart Tokajev posvećen je poticanju suradnje u raznim područjima, jačanju regionalne povezanosti i stabilnosti, unapređenju tehnološke razmjene, trgovinske i gospodarske suradnje te poticanju dijaloga među ljudima. Najbolji je pokazatelj tog modela prijateljstva, međusobnog poštovanja i zajedničkog razvoja Kongres vođa svjetskih i tradicionalnih religija. Kazahstan osmi put zaredom, sa svojim predsjednikom kao predsjedateljem Kongresa, nastavlja koordinirati između svjetskih religija, vjerujući da će suradnja među religijama umnogome pridonijeti izgradnji pravednijeg, uravnoteženijeg i uključivijeg sustava globalnog upravljanja, promicanju svjetskog mira, održivog razvoja i sigurnosti.
U svijetu duboke transformacije, pojačane nestabilnosti i rastućih sukoba, čovječanstvo treba razviti konsolidirana i učinkovita rješenja kako bi osiguralo globalnu sigurnost i potaknulo gospodarski rast, rekao je Tokajev. Ovo je povijesni korak koji simbolizira duhovnu bliskost i otvara nove perspektive. Kako predsjednik Kasim-Žomart Tokajev gleda na značenje međureligijskog dijaloga, vidljivo je iz poruke na otvaranju VII. Kongresa vođa svjetskih i tradicionalnih religija: "Danas, kao nikada prije, ključno je dobro iskoristiti mirotvorni potencijal religija, ujediniti napore duhovnih vlasti u potrazi za dugoročnom stabilnošću."
OSMI KONGRES
U gradu mira i sklada 17. i 18. rujna 2025. održan je VIII. Kongres vođa svjetskih i tradicionalnih religija. Tema Kongresa bila je "Dijalog religija: Sinergija za budućnost". Na Kongresu je sudjelovalo više od 100 delegacija različitih svjetskih i tradicionalnih religija iz 60 zemalja, eminentni svećenici, ugledni znanstvenici, istaknuti politički vođe te predstavnici međunarodnih organizacija. Raspravljali su o izazovima našeg doba, od ekstremizma i sukoba do pitanja mira, poštovanja i sigurnosti. Vatikanu i papi Lavu XIV. to je bio prvi veliki debi potpuno nove papinske delegacije. Kardinalu Georgu Jacobu Koovakadu, novoimenovanom prefektu Dikasterije za međureligijski dijalog, na tom međureligijskom događaju pridružio se otac Laurent Basanese, tajnik za vjerske odnose s muslimanima, francuski isusovac poznat po svojoj stručnosti u kršćansko-muslimanskom dijalogu, koji je u Astani rekao da dijalog ne znači odricanje od istine, nego svjedočenje s poštovanjem, slušanjem i ljubavlju. Tu je i profesor Tiziano Onesti, ravnatelj vatikanske pedijatrijske bolnice Bambino Gesu, koji je vodio razgovore o medicinskoj suradnji s kazahstanskim institucijama.
Kardinal George Jacob Koovakad pročitao je Papin (Lav XIV.) govor predsjedniku Tokajevu i svim sudionicima Kongresa, u kojem, između ostalog, stoji: "Okupljamo se u ključnom trenutku povijesti čovječanstva i Zemlje - našeg zajedničkog doma. Posvuda čujemo negativne narative o sukobima, ratovima, nasilju, razaranju, trgovinskim ratovima i prirodnim katastrofama. Ponekad se čini da je multikulturalizam oslabljen, a globalne organizacije ušutkane. Kao rezultat toga, svjedočimo raspadu, nejedinstvu i novim razgraničenjima. Tve situacije lako vode do osjećaja beznađa.
U ovom mračnom vremenu što možemo učiniti kao vođe da donesemo svjetlo? Ovdje smo kako bismo razmislili o našoj zajedničkoj odgovornosti: promijeniti tijek povijesti od nasilja prema miru; poticati ljudski prosperitet; donijeti nadu svijetu u očaju; i zaštititi naš okoliš.
Kako to možemo učiniti? Kakav bi trebao biti naš pristup?
Govorim kao vjerski vođa i stoga bih želio razmisliti o tri čimbenika koja su bitna za izgradnju mira i međureligijsku suradnju. Prvi je potreba za razvojem i pravdom. Zatim stvarnost da nema nade bez Boga, koji je konačna Istina, i konačno, stvarnost da nismo spašeni sami.
Prvi čimbenik o kojem treba razmisliti jest potreba za društvenim, ekonomskim, kulturnim i duhovnim razvojem svake osobe. Sveti papa Pavao VI. podsjetio nas je u svojoj enciklici Populorum Progressio da je razvoj novo ime za mir. Razvoj je preduvjet koji ljudima omogućuje da žive dostojanstveno, bez pretjeranog pritiska, s mogućnošću sreće. Taj prosperitet ne može biti za neke, a ne za druge. Mora biti pravedan, inače neće trajati. (...)
Zato je rad na pravednom društvu koje osigurava jednakost za sve toliko važan. Bez toga ne može biti mira. Prava jednakost u društvu mora biti sveobuhvatna: ekonomska, politička, kulturna, jezična i vjerska. Vjerska sloboda također je bitna komponenta mira. To nas dovodi do sljedećeg faktora: nema nade bez Boga, koji je konačna Istina. Sve naše tradicije, u svojoj najdubljoj biti, traže konačnu Istinu. Religija je, prije svega, odnos - dijalog s Božanskim. Taj vertikalni dijalog otvara novu viziju nade za čovječanstvo i za Zemlju, naš zajednički dom. Posvuda čujemo negativne narative o sukobima, ratovima, nasilju, razaranju, trgovinskim ratovima i prirodnim katastrofama. Ponekad se čini da je multikulturalizam oslabljen, a globalne organizacije ušutkane. Kao rezultat toga, svjedočimo raspadu, nejedinstvu i novim razgraničenjima. Te situacije lako vode do osjećaja beznađa.
Kroz povijest vjerski osnivači, mudraci, reformatori i sveti tekstovi donosili su nadu u naizgled beznadne situacije. Naše vjerske tradicije stvarale su kulture i civilizacije, a istovremeno su branile prava i poštovanje ljudskog dostojanstva i Zemlje. Danas se moramo vratiti tim izvorima kako bismo se duhovno obnovili i zajedno radili za opće dobro.
Zato je moguća globalna etika ukorijenjena u našim vjerskim tradicijama. Principi su jednostavni, ali duboki. Deset zapovijedi, na primjer. Kada se zapovijedi reinterpretiraju u današnjem kontekstu, one mogu inspirirati konkretne putove za mir i pomirenje. (...)
Naša je dužnost kao vjerskih vođa ispuniti zemaljsko društvo univerzalnim vrijednostima koje se nalaze u našim vjerskim tradicijama kako bismo usmjerili povijest prema skladnom svijetu."
RAZGOVOR S POVODOM
Jedna od najočekivanijih osoba u Astani bila je moskovski patrijarh Kiril. Njegova nazočnost Kongresu otvorila je mogućnost susreta Vatikana i Moskve na najvišoj razini od rata u Ukrajini. Još jedan istaknuti sudionik bio je Ahmed al-Tayeb, veliki imam Al-Azhara. Godine 2019. supotpisao je s papom Franjom povijesni Dokument o ljudskom bratstvu u Abu Dhabiju.
Na skupu u Astani razgovarala sam s dr. sc. Sergejem Melkonianom, koji je znanstveni suradnik u Armenskom institutu za primijenjena politička istraživanja (APRI Armenija), s fokusom na Rusiji i Iranu. Također je gostujući profesor na Državnom sveučilištu u Erevanu i Rusko-armenskom sveučilištu. Prije negoli se pridružio APRI-ju, od 2020. do 2022. bio je pomoćnik predsjednika Armenije, pokrivajući postsovjetske zemlje i Bliski istok.
U Rusiji živi oko 100 milijuna pravoslavnih kršćana. Ukrajina ima oko 30 milijuna pravoslavnih vjernika. Ukrajina je važna za Rusku pravoslavnu Crkvu jer se smatra kolijevkom ruske civilizacije. Jesu li vjerski vođe bili dovoljno uključeni u zaustavljanje ovih zločina i uspostavljanje mira u Ukrajini?
- Iz perspektive Ruske pravoslavne Crkve - RPC, Rusija i Ukrajina su jedno kulturno područje, a rat stvara liniju razdvajanja. RPC od prvih dana podržava službeni stav Rusije. Ukrajinska pravoslavna Crkva počela se distancirati od Moskve jer je pod pritiskom. Ali sada je optužena za povezanost s Moskvom. Dakle, religija je postala jedna od dimenzija sukoba. U ovom slučaju ograničeni su u svojim akcijama da poduzmu bilo kakve korake za zaustavljanje sukoba. Jedino što mogu učiniti jest pružiti humanitarnu pomoć svojoj strani sukoba. Međutim, možda u budućnosti, kada dođe "dan poslije" rata, crkve mogu odigrati ulogu u izgradnji samopouzdanja. A onda bismo mogli razgovarati o vjerskoj diplomaciji.
MALO TURIZMA
I za kraj nekoliko riječi o Astani. Iskoristila sam slobodno vrijeme i uputila se u razgledanje grada. Posjetila sam toranj (promatračnicu) Baiterek, jedan od simbola glavnog grada. Toranj simbolizira novu fazu u životu kazahstanskog naroda, preseljenja glavnog grada. To simbolično mjesto nalazi se u srcu grada, izgrađeno je nakon što je 1997. godine Astana postala glavni grad (prije toga glavni grad bio je Almaty) i ključni je dio izvorno planiranog razvoja uz Bulevar Nur Zhal.
Toranj sa zlatnim globusom na vrhu je poput divovskog stabla, inspiriran drevnom kazahstanskom legendom o ptici koja je položila jaje na vrh stabla života, stilski zanimljiv, jedinstvena dizajna s elementima kazahstanske tradicije (prekrasne slike, kipovi, relikvije). Zrcali se i danju i noću. U sredini tornja nalazi se najunikatniji simbol, zlatni otisak ruke prvog predsjednika Nursultana Nazarbajeva. Kazahstanci smatraju velikom čašću i blagoslovom staviti ruku na njegov otisak.
Godine 2003., kada je Baiterek otvoren, predstavnici 17 religija prvi su put uglas izveli svoje molitve u njegovu podnožju. To je postao jedan od glavnih događaja u životu mlade prijestolnice, proglašene gradom vjerske tolerancije.
U spektakularnoj modernoj zgradi, na Trgu neovisnosti, smješten je Nacionalni muzej, dobro osmišljen i sveobuhvatan dajući sjajan dojam o kazahstanskom životu i povijesti s dovoljno artefakata da zadrži interes posjetitelja. Veliko iznenađenje je impresivna viseća struktura zlatnog orla.
Nadalje, u blizini tornja Baiterek, Nacionalnog muzeja i Palače mira, bijela je mramorna džamija Nur-Astana, s velikom zlatnom kupolom i četiri minareta. Poziv na podnevnu molitvu bio je primamljiv, dok sam završavala obilazak tornja i Nacionalnog muzeja. Džamiju sa zlatnom kupolom i širokim otvorenim dvorištem, ispred kojeg se nalazi prekrasna fontana, projektirao je libanonski arhitekt Charles Hafiz. Na ulazu džamije nalaze se pretinci za cipele (jedna strana za muškarce, a druga za žene). Unutrašnjost je prostrana, prekrivena dekoriranim tepisima koji stvaraju osjećaj smirenosti i spokoja. Veličina džamije, pitoma atmosfera, iskustvo spokoja ono je što me je najviše fasciniralo.
Sinagoga u Astani? Sama činjenica njezina otvaranja u regiji u kojoj je znatan dio stanovništva tradicionalno naklonjen islamu najbolja je potvrda politike tolerancije u vjerskom segmentu koju provodi Kazahstan. Plavo-bijela zgrada s Davidovom zvijezdom krasi krov najveće sinagoge u srednjoj Aziji.
Na desnoj obali rijeke Išme, u starom djelu grada, iz daljine se vidi jarkoplavi krov, sjajne zlatne kupole i čisti bijeli zidovi. To je veličanstvena ruska pravoslavna crkva Uznesenja, pravoslavni duh Astane. Na njezinoj vanjskoj strani zanimljiva su zvona različitih veličina i oblika pričvršćena užadima. Unutrašnjost je vrlo ekstravagantna i raskošno ukrašena tradicionalnim pravoslavnim pozlaćenim ikonama i slikama, doslovno od poda do stropa.
Prije negoli sam napustila Astanu, svratila sam pomoliti se u katedrali Majke Božje od Vječne Pomoći za sretan završetak ovog putovanja. Katedrala se nalazi u iznenađujuće lijepom dijelu grada. Ta relativno nova rimokatolička katedrala ima jedinstven interijer i eksterijer. Izgrađena je od crvene opeke. Sjedište je Nadbiskupije Presvete Marije. Posjet katedrali nosi posebnu vrijednost zbog činjenice da ju je 24. rujna 2001. posjetio papa Ivan Pavao II. Tri ploče unutar ulazne dvorane podsjećaju na taj posjet s tekstom "Ljubite jedni druge".
